Kreativni osjećaj postojanja

Nakon sugestivne dvojezične pjesničke zbirke (na hrvatskom i engleskom) u kojoj je osebujnom duhovnošću otkrivala najdublje zakutke duše (Poetski mistik / Poetic Mystic, 2011), Jasminka Domaš objavljuje novu dvojezičnu knjigu pjesama mistične, legendarne provenijencije, Žena sufi / Sufi Woman, o kojoj će, pišući o „metafizici svakodnevice kakvu ispisuje Jasminka Domaš“, Sibila Petlevski, autorica predgovora, napisati, kako se u stihovima pjesnikinje „sve drevno i sve bitno ponovno dovodi na okup kako bi se od elemenata nasljeđa, uz pomoć poetskog jezika čuda, stvorila harmonija nove cjeline“. Doista, istinitije se nije mogao opisati kreativni osjećaj postojanja koji osmišljava Jasminka Domaš, vraćajući nam iz legendarnih distanci imaginativne prošlosti svijet blizak svakodnevici koju proživljavamo. Združujući slike drevnih legendi sa slikama Svijeta koji se kozmički obnavlja, Jasminka Domaš izabire, komponira riječi koje su putokazi života (Ogledala). Neka gotovo bajkovita suglasja izriču srž svakodnevice: „Ali onaj koji je varao, / s težinom / svojih djela dugo putuje i neprekidno / olujnim morem plovi. / Na vedrinu neba, stalno s tamom boreći se, / zaboravi“ (Pečaćenje). Poetika osjetilnog obogaćuje postojanje esencijalnim poetskim iskustvom koje je impuls začudnosti: „U oblaku sjedim držeći se / za sunčeve zrake. / S jeseni kad svjetlost ode, / hladne sjene dugo me prate“ (Oblaci).

Izd. Biakova i Bet Israel,
Zagreb, 2014.

Kontrapostirajući dinamizmu svojih slika izmišljenog sugovornika, pjesnikinja oduhovljuje nedefinirani dijalog koji odnosi spokojstvo biću što teži ravnoteži. „Jutro se odijeva u rano jesensko sunce / u kojem se žuto prelijeva u crvenkasto / prozirno staklo oblikujući iz njega dan. / Ljudi bi danas trebali biti sretni na tom / svjetlu, sve bi im moralo biti ‘haj’. / A ipak, nije tako i Ti to dobro znaš dok /gledaš kako jedni kopaju po smeću, a drugi… / neću o njima“ (Čuvarica). Esencijalna je tema kojoj se pjesnikinja priklanja ljubav, misteriozna srodnost duša koje žude pročišćenosti odnosa. Svojom metafizičkom osjetilnošću ona će oživiti i spojiti ono što se zbilo u prošlosti s onim što jest i što će donijeti budućnost. Taj čisti osjećaj vlastitog postojanja izreći će jednostavnošću poetske fraze koja ima sve odlike dobre pjesme u prozi: „Ti i ja svakoga jutra i svakoga / dana i svake noći tako bliski, / premda već odavno svatko na drugom / kraju svijeta živi. / A opet, ništa se ne dešava, a da ti prvi ne / saznaš“ (Svakoga jutra). Smirenim i uvjerljivim stihovanjem pjesnikinja djeluje na čitatelja, koji očekuje odgovore na neke paradokse življenja: „A onda ipak, biva ti žao zaboraviti dane i godine / prelijepe, riječi i dodire ljubavne, ljeta i snjegove pune / svjetlosti, u nježnost umotane. / I molitvu ne želiš zaboraviti, onu koja te čistila, /snažila, štitila i izdvajala dok si uranjala / umirena i utješena u prizmu čudesnog / kozmosa“ (Sažimanje).

Jasminki Domaš riječi must i in ne znače ništa. Ona gleda i vidi život očima legendarne, mudre žene sufi. Usprkos prepoznatljivu osjećaju bespomoćnosti, ona uronjena u život zna „da je smrt tek noć između dva dana. A dan, traje kratko. I odjednom je sigurna da onaj tko je izgubljen u ljubavi ponovno biva pronađen“ (Pisma).