Intimne priče i angažman

Možda najprestižniji domaći filmski festival i u jubilarnom desetom izdanju ponudio je kvalitetom vrlo dobar izbor tematski raznovrsnih i intrigantnih te angažmanom, estetikom i izvedbenim dometima iznadprosječno, a nerijetko i iznimno uspjelih ostvarenja. Premda na ovogodišnjem festivalu nije bilo tako nelagodna naslova poput prošle godine prikazana Čina smaknuća, koji je upravo konkurirao za Oscara za najbolji dokumentarac, posjetitelji su imali priliku pogledati svježeg oskarovskog laureata Pet metara do slave Morgana Nevillea, sjajan glazbeni dokumentarac o nekoliko pratećih pjevačica velikih zvijezda poput Brucea Springsteena, Davida Bowieja, Joea Cockera, Stinga, Stevieja Wondera te bendova kakvi su Rolling Stones. Riječ je o redom sjajnim pjevačicama Darlene Love, Merry Clayton, Lisi Fischer, Judith Hill, Táti Vega, Claudiji Lennear, Jo Lawry i Susanne Greene, koje su spletom okolnosti, osobnih odluka i u određenim vremenima zadanih društvenih odnosa tijekom posljednjih pedesetak godina dospjele pod snažnija ili slabija svjetla pozornice.

Kadar iz svježeg oskarovskog laureata Pet metara do slave

Najdalje je dospjela Darlene Love, koja se afirmirala i kao solo zvijezda, a glumila je i u sva četiri nastavka Smrtonosnog oružja, dok je većina ostalih izabrala karijere u sjeni glasovitih glazbenika. Razlozi su različiti: neke su bile ili jesu nesigurne, neke nisu vjerovale u svoje glasove i pjevačke sposobnosti, neke su odvukle obitelji i djeca, poneka je zaključila da će račune svakoga mjeseca sigurnije plaćati ostane li iza leđa Jaggeru ili Bowieju, a neke tvrde da bi, da su krenule u solističke vode, do danas zasigurno preminule od predoziranja. No neke od njih su se odvažile i uspjele, poput Sheryl Crow, a neke upravo sad pokušavaju steći veću popularnost kao darovita i ambiciozna Judith Hill. Sve ih povezuje jedno, vjera da uspjeh mora stići ako ono što rade čine sa srcem i ako se tomu u potpunosti posvećuju. U sudbinama nekih pjevačica poput Merry Clayton i Lise Fischer dijelom se ogleda i rasizam u američkom društvu minulih desetljeća, prema kojem su 60-ih godina prošloga stoljeća prateće pjevačice bile isključivo bjelkinje, kao i odnosi na crnačkoj glazbenoj sceni, koja je također bila podijeljena na klanove i sfere utjecaja, pa primjerice Merry Clayton nije mogla proći kao „nova Aretha Franklin“, jer je bila „sasvim dovoljna i jedna Aretha“. Koncipiran kao dinamičan složenac vrlo zanimljivih razgovora s upućenim, elokventnim, temperamentnim, duhovitim i autoironičnim sugovornicama i njihovim slavnim kolegama od Springsteena preko Jaggera do Wondera, s kojima se izmjenjuju arhivski ili svježiji zapisi iz televizijskih emisija i koncerata, Pet metara od slave nudi odličnu glazbu, pogled na američku mainstream i off-glazbenu scenu. Valja se nadati da će ovaj zasluženi oskarovac što skorije naći put do tuzemnih kinodvorana.

Veliki pečat u međunarodnoj konkurenciji dodijeljen je iznadprosječno uspjelu čileanskom dokumentarcu Posljednja postaja redatelja Cristiana Sota i Cataline Vergara. Riječ je o primjereno dugim statičnim kadrovima ispripovijedanu naglašeno atmosferičnu, tjeskobnom i dominantno turobnim ugođajem obilježenu prikazu svakodnevice staračkoga doma u Čileu, ustanove u koju, kako kaže jedan od štićenika koji istodobno vodi i internu radijsku postaju, stare ljude njihove obitelji ostavljaju ne da bi ih zbrinule nego da bi ih zaboravile. Dok kamera velikim brojem krupnih planova i detalja bilježi naborana lica i izgubljene poglede stanara doma koji su moguće prešli 90. rođendan, dok pratimo njihove ne uvijek organizirane i smislene kretnje i radnje zacijelo uvjetovane demencijom, a možda i nečim težim, dok nam u ušima odzvanjaju njihovi komentari o besmislu života, jer eto gdje i kako čovjek završi nakon čitavog života u kojem je radio, trudio se i stjecao, te dok pratimo ceremonije posmrtnih ispraćaja nekih od njih, pred očima nam se nižu vizualno iznimno precizno i likovno dojmljivo komponirani prizori dominantno pastelnih boja, začudno smirujući i nelagodni istodobno. Dugi kadrovi koji plastično oslikavaju repetitivnost i temeljni besmisao egzistencije domskih štićenika odišu životnom sjetom i kontemplativnošću, čemu pridonosi i posvemašnja odsutnost izvanprizorne glazbe, kao i audiozapisi zvukova iz prirode, od šuma lišća do žubora valova, koje neumorno bilježi i svojim sustanarima pušta voditelj radijske postaje. Čovjekov je život monumentalan i pred sam kraj.

Posebna priznanja u Međunarodnoj konkurenciji dodijeljena su nedavno na Sundanceu u kategoriji svjetskog dokumentarnog filma Velikom nagradom žirija ovjenčanu Povratku u Homs sirijskog scenarista i redatelja Talala Derkija te nizozemsko-belgijskom naslovu Ne me quitte pas Nielsa van Koevordena i Sabine Lubbe Bakker. Talal Derki je čovjek koji je tijekom pune tri godine neumorno i neustrašivo kamerom iz ruke bilježio aktivnosti devetnaestogodišnjeg Basseta, golmana nacionalne reprezentacije, i njegova najboljeg prijatelja i suborca, pet godina starijega novinara Ossame, koji su izraziti neprijatelji režima Bašara al-Asada. Kamera bilježi transformaciju obojice mladića, isprva pomalo lakomislena Basseta i ciničnog Ossame, koji od idealima o slobodi i mirotvorstvu vođenih pojedinaca s vremenom postaju gorljivi i odlučni borci koji će u oružanim sukobima biti i ozbiljno ranjeni, da bi Ossama nestao. Talak Derki iz prve ruke predočenim i potresnim ratnim zbivanjima suprotstavlja mladenačku energiju, odvažnost i vjeru u uspjeh, komentarima protagonista o vlastitim sudbinama i razorenim gradskim četvrtima u kojima su odrasli.

U filmu Ne me quitte pas 50-i-nešto-godišnjeg Marcela Meijsa na početku zatječemo u vrlo teškim trenucima, dok mu supruga govori da ga zbog veze s drugim nakon šesnaest godina napušta i odvodi njihovo troje djece. Marcel se tada prepušta samosažaljenju, alkoholu i crnom humoru, da bi mu se kao kakav-takav oslonac u autodestruktivnosti pojavio slikoviti stariji prijatelj Bob Saini, pomalo asocijalan osamljenik koji za sebe tvrdi da je umirovljeni kauboj te da unatoč podbuhlu crvenom licu i općenitom izgledu nije alkoholičar, iako već tridesetak godina svakodnevno popije pola litre ruma. Očajnom Flamancu Marcelu ne preostaje drugo no da se osloni na Valonca Boba, a obojica odluče da će, ako im ni zajedno ne bude išlo, jednom istovremeno uz alkohol ispiti prekomjernu količinu tableta. Odnos dvojice nezrelih gubitnika, pri čemu je skitnica Bob unatoč svemu karakterno čvršći ili možda samo iskusniji, pratimo tijekom godine dana, a njihovo tavorenje u egzistencijalnoj slijepoj ulici efektno je detaljno predočeno s fokusiranjem na dijaloge, razmišljanja o životu i svijetu, opijanja i pokušaje otrežnjavanja koji ih samo još dublje ukopavaju.

U Regionalnoj konkurenciji Veliki pečat dodijeljen je dokumentarcu Sacro GRA Talijana Gianfranca Rosija, osvajaču Zlatnog lava na prošlogodišnjoj Veneciji. Posrijedi je pomalo predug i repetitivan, no svakako zanimljiv mozaičan prikaz života ljudi uz rimsku obilaznicu GRA – Grande Raccordo Annulare, prometnicu koju mještani nazivaju svetom. Film sniman dvije godine i montiran osam mjeseci nudi galeriju efektno skiciranih likova, od radnika hitne pomoći preko čovjeka koji prati i bilježi stanje palmina lišća do starijeg obiteljskog čovjeka koji čini se voli sjediti uz prozor stana, a imponira nenametljivo stiliziranim i efektno komponiranim kadrovima, kao i asocijacijama na Scoline Ružne, prljave, zle, Antonionijevu Noć i Fellinijev Rim.

Posebna priznanja u Regionalnoj konkurenciji pripala su bugarsko-belgijskoj suprodukciji Divan život Svetoslava Draganova i mađarskom dokumentarcu Bujica ljubavi autorice Ágnes Sós. Dok je prvi film zabavna i razmjerno intrigantna storija o trojici polubraće Liliev, karakterno, životnim zaleđem pa i rasno međusobno različitim momcima koji su prezime dobili po pokojnoj majci Lily, drugi je šarmantna priča o starijim mještanima provincijskoga sela u Transilvaniji, većinom Mađarima koji su osim ljubavi prema materinskom jeziku kojim govore pod stare dane sačuvali i mladenačku strast i eros, barem ako je suditi po njihovim pričama o suprotnom spolu, romantici i seksu. Svakako vrijedi spomenuti i Malim pečatom za autora do 35 godina nagrađen izvrstan dokumentarac Posebna potreba Talijana Carla Zorattija, dramski i izvedbom gotovo kao igrani film strukturirano djelo protagonist kojega je 29-godišnji Enea, autizmom pogođen mladić zaljubljen u curu s duplerice koji uz pomoć prijatelja kreće na putovanje tijekom kojega bi želio upoznati čari tjelesne ljubavi.

I na ovogodišnjem je ZagrebDoxu prikazan neobično velik broj uspjelih domaćih naslova, među ostalim i Nagradom publike ovjenčan Dragi Lastane! Irene Škorić te iščekivana Naslovnica Silvane Menđušić o tragično stradaloj glumici Dolores Lambaša, zbog čega je gotovo riječ i o festivalu hrvatskoga filma, no njima ćemo se posvetiti u vrijeme skorih 23. dana hrvatskog filma.