Hrvatski Mandela

Vjenceslav Čižek (1929–2000), potomak pohrvaćenoga Čeha kojega je nekada zajednička nam država – Austro-Ugarska Carevina – kao vojnika dovela u Boku kotorsku, i Hrvatice, Konàvoke Katice Opušić iz sela Popovići, rođen je u Đenovićima, mjestašcu do Herceg-Novog u Boki kotorskoj. Školovao se u Kumboru (osnovna) i u Herceg-Novom (učiteljska škola). Nadareni pjesnički poletarac u čijim se ranim stihovima jedva nazire tada vladajući socrealizam, a vrlo se jasno vidi slobodarstvo i individualizam zagrebačkih Krugova – u Cetinju je bio predsjednik Književne omladine Crne Gore, a u Titogradu glavni urednik časopisa Omladinski pokret. Iz Crne Gore protjeran je nakon što 1953, kao urednik, nije podlegao nalogu tamo još staljinističke komunističke vrhuške u Centralnomu komitetu; branio je pravo autorske slobode.

U Beogradu, gdje je upisao studij književnosti, u krugu pjesničkih prijatelja 1955. recitira neobjavljeni aforizam „Svatko od nas po glavu da ima / s kojim pravom / zar nije dosta narod / samo s jednom glavom“. To smjesta doznaje Udba, slijedi uhićenje, sud i osuda – dvije godine robije u Srijemskoj Mitrovici (nekada hrvatskom gradu). Jasno da je Čižek tom sprdalicom ciljao izravno na Tita: kaznu nije mogao, ali nije ni htio izbjeći.

Vjenceslav Čižek bio je istinska moralna vertikala hrvatskog naroda

„Nekoliko puta pokušavao sam sebe ispitivati, dokučiti otkud u meni ta snaga, otkud ta postojanost, i zaključio sam da je temelj moja uvjerenost da se borim za istinu. To je dakle bilo i ostaje moje duhovno poslanje. Za tu istinu, a to je sloboda čovjeka i naroda, svakoga čovjeka i svakoga naroda, spreman sam bio, a spreman sam i sada, podnijeti svaku žrtvu.“ (Borba za istinu, Zagreb, 2001).

Nakon odležane kazne vraća se u Sarajevo, kamo se njegova obitelj u međuvremenu preselila. Diplomira filozofiju jer je, opet prema vlastitim riječima, želio upoznati bit i temelj marksizma te djelovanje komunističkoga sustava. Biva potom srednjoškolski profesor u Bosni i Crnoj Gori: Kakanj, Foča, Podgorica, Kotor... No „osam puta dobiva otkaz“, jer zapravo tumači – antimarksizam. Prigodom svih tih otpuštanja biva pretraživan, rukopisi mu zaplijenjeni; ništa nije sačuvano.

Ne mogavši podnijeti ishod sloma Hrvatskog proljeća, 1972. iseljava se u Njemačku i traži politički azil. Tek tada u izgnaničkim i iseljeničkim tiskovinama (Hrvatska revija, Hrvatska republika i drugdje) – napada Tita, komunizam i Jugoslaviju, pod svojim imenom ili potpisano brojnim pseudonimima (Meho Bukara, Stipe Sikirica...) Satirički ubojito radi likovne kolaže. Piše Jugo-ustav ( „Zbog svestranog i burnog razvoja u Jugoslaviji se dnevno objavljuju po tri nova zakona“) i Samoupravljačku gramatiku („...zakon, sud, izbori... te riječi same po sebi nisu besmislene, ali više je nego besmisleno ono što se tim imenicama u svakodnevnom životu želi označiti“). Tada, kao i nakon drugog izbjeglištva, piše oglede, poslije objavljene u knjizi Borba za istinu (Zagreb, 2001). Fenomen političkog otuđenja u uvjetima komunističke diktature i drugi eseji nesmiljena su analiza jugosocijalizma i marksizma u praksi kojima poriče mogućnost političkog opstanka jer nije „ni klasni, ni staleški, ni kastinski, ni rasni, ni vjerski, nego nasilničko otuđivanje, vidljivo kao osjećaj nemoći, stanje nepovjerenja i obezličavanje“.

 To, naravno, ne ostaje nezapaženo. Udba ga namamljuje u zamku i otima u Italiji 1977. te tajno dovodi u Crnu Goru, nadajući se da će od njega doznati sve o „hrvatskim terorističkim oružanim skupinama“. No Čižek o tome doista ne zna ništa jer nikada tomu nije pripadao: samo je pisao i objavljivao. To je jedini njegov grijeh. Ispituju ga tajno, u odmaralištu BiH Udbe iznad Risna, premlaćuju (tu je već ozbiljno stao gubiti vid, od batina i stresova), izvode ga u više navrata na lažno strijeljanje, da bi mu 1978. Okružni sud u Sarajevu dosudio maksimalnu kaznu za verbalni delikt: petnaest godina zatvora. Znao je to unaprijed, kaznu i nije odredio sud, nego Udba. Suđenje je bilo tajno i čista farsa, trajalo je svega oko dva sata. (Navodno, Titu nije odgovaralo da bude smaknut pa je rekao „sudite mu prema zakonu“, ali taj podatak nije moguće provjeriti.)

Na sudu je izgovorio svega dvije rečenice: „Da sam mogao opozicijski djelovati, nikada ne bih napustio domovinu, jer domovinu ljubim iznad svega“ (toliko u „svoju obranu“) i „Tito je genij, ali ja mu želim smrt kao i svakom diktatoru“ (upitan što misli o „drugu Titu“).

„Nema časnije zgode ni prilike nego kad pred pojedincem stane čitava država sa svojim nasilničkim aparatom, kad vas želi poniziti, uništiti, a vi stojite smireno i samouvjereno. To je doista čast“ (Borba za istinu).

„Zenički zatvor zapravo je logor, ludnica, stočna farma i škola kriminala istodobno“ (U raljama zloduha). Nakon nesnošljivoga tjelesnog i duševnog mučenja i šestomjesečne samice, bez povoda i razloga, kaznu služi u prostoriji sa stotinjak najgorih kriminalaca, mahom ubojica. I dalje je mučen da se „preodgoji“ i sustavno ponižavan. Tek nakon osam godina nude mu liječenje očiju, već gotovo potpuno slijepu, što on tada odbija, „nemajući povjerenja“.

Postaje zatočenik savjesti Amnesty Internationala i štićenik PEN-a. (U zagrebačkom PEN-u, 1986. prvi put čujem za „nekog bosanskog profesora disidenta“ čijoj sestri, na traženje središnjice, Hrvatski centar PEN-a daje simboličnu svoticu dinara za njega.) No u Hrvatskoj je zapravo nepoznat i danas.

Kada Jugoslavija od Njemačke traži kredit, H. D. Genscher to uvjetuje puštanjem Čižeka na slobodu. Nakon jedanaest godina groznoga kazamata iznenada biva oslobođen. Na izlazu iz zatvora (29. srpnja 1988) dočekuje ga Vladimir Šeks, kao povjerenik njemačke inačice Amnesty Internationala. No slijedi međunarodna pravna bitka da dobije putovnicu i ponovno otputuje u Njemačku. U Zagrebu se susreće s trima hrvatskim književnicima (nomina odiosa sunt, ali on ih je zapisao u Borbi za istinu). Ti su mu susreti, piše, bili vrlo neugodni.

Kada Franjo Tuđman, u početku političkog djelovanja, dok još zagovara opstanak Jugoslavije, ali s pravednijim i konfederalnim uređenjem te to tako predočava na predavanju u Njemačkoj, Čižek piše članak Tuđmanova zanovijetanja (Republika Hrvatska, Toronto, 6/1989). U zao čas: premda su zapravo bili politički istomišljenici, Čižek traži baš ono što Tuđman poslije i postiže – oružanu borbu Hrvata za slobodu – nitko se kasnije nije usudio Tuđmanu niti spomenuti Čižeka. (Ni meni to nije uspjelo, kasno sam za sve saznao, Tuđman se već bio razbolio...) Tako Čižek nikada nije došao živjeti u Hrvatsku, niti je ikada postao njezin građanin, ma koliko to žudio. Dolazio je na dva-tri dana, koliko je mogao platiti od azilantske njemačke mirovine, duboko udišući svaki trenutak na Trgu bana Jelačića i na Gornjemu gradu, pijući Staro češko... Umro je u Dortmundu, 25. studenog 2000. Zadnje godine života bitno mu je olakšavala njegova najprije njegovateljica, a poslije i bračna družica Zora Trek; bila je njegove oči i pratila je svaki njegov korak, doslovno. Sačuvala je njegovu ostavštinu, dala tiskati posljednju njegovu zbirku pjesama (Sok od kiše, Zagreb, 2001). Hrvatski Mandela ili Bokeljski Job pokopan je u grobnici njezine obitelji u Sinju, 1. prosinca 2000. U krugu nekolicine prijatelja.

U književnosti ostavio je traga u satirici, memoaristici, esejistici i pjesništvu, gdje uočavamo tri tematske cjeline: Boka, kojom je opčinjen, kao i Viktor Vida, Luka Brajnović ili Jeronim Korner, Konavle, gdje kao dječak boravi kod djeda te piše nježno lirski Konavoski spomenak u idiličnu krajoliku, te tamnica, gdje ne piše nego pamti, stih po stih, danima, mjesecima, dok ne naiđe na povjerljiva prijatelja da mu to i zapiše te iznese na slobodu. U svega osam pjesama (manje od jedne godišnje), naslovi sve kažu: Bezakonje, Matični broj 6146, Zadavljeni stihovi...

Bio je moralna vertikala, nevjerojatno hrabar, tjelesno naočit, neshvatljivo neustrašiv, borac za slobodu prije svega hrvatskoga naroda, ali i „svakoga čovjeka i svakoga naroda“. Uvjerenjem demokrat, uistinu je moralna veličina, a njegovi ogledi vrijedni su izučavanja u školama i fakultetima, dok su njegove najbolje pjesme već antologizirane (Skupljena baština, 1993).