Dosljednost u mijenama

Snažna ličnost Vilima Svečnjaka, umjetnika promjenjiva izričaja i jasnih političkih stajališta, ostavila je neizbrisiv trag i utjecaj na hrvatsku umjetnost. Svestranost njegova karaktera rezultirala je angažmanom na mnogim područjima poput crtanja, slikanja, grafičkog dizajna, scenografije, muzeologije i kritike.

Fratri u šetnji, 1933.

Odmalena privučen slikarstvom, Svečnjak djetinjstvo umjesto u igri s vršnjacima provodi proučavajući lokalnoga radnika obližnje pilane kako oslikava dna velikih bačvi prizorima iz seoskoga života. Njegov talent prepoznat je u Drugoj realnoj gimnaziji u Zagrebu, nakon koje na poticaj nastavnika crtanja Angelija Radovanija i Zlatka Šulentića odlučuje upisati Akademiju likovnih umjetnosti. Nakon dvije godine studija na kiparskom odjelu prelazi na slikarski, gdje dolazi u kontakt s Krstom Hegedušićem te prihvaća načela i principe djelovanja Grupe Zemlja. Rano razdoblje snažno je obilježeno djelovanjem u skladu s marksističkim učenjima, a zbog izražena političkog angažmana u Komunističkoj partiji često je bio proganjan, premlaćivan i pod posebnom paskom policije. Snažna volja i želja za učenjem, kao i briga za obitelj, najviše su došle do izražaja u kritičnom razdoblju odrastanja i oblikovanja mladog umjetnika. Za vrijeme talijanske okupacije tajno se s ocem probijao preko Risnjaka kako bi na Sušaku polagao ispite u gimnaziji. Za vrijeme studija živio je u svakojakim potleušicama, derutnim i hladnim sobičcima te preživljavao hraneći se u pučkoj kuhinji. Težak život rezultirao je naglašenom dvojakošću njegova likovnog izričaja – s jedne strane mračnu stranu života u oskudici ilustrira niz angažiranih prikaza siromašnih ljudi, dok s druge strane cijeli ciklus ženskih aktova naglašene senzualnosti i erotizma simbolizira bijeg od bijedne stvarnosti i vjeru u pravedniji i bolji svijet.

Izd. HAZU, Zagreb, 2014.

Vilim Svečnjak bio je osjetljive naravi, ali snažna karaktera i izražene snalažljivosti. Prve portrete napravio je u svrhu ostanka u domu i dobivanja besplatne hrane u menzi. Vjerovao je u svoj talent, ljudi su to prepoznavali i umjetnošću je pridobivao osobe na svoju stranu. Srčano se borio za svoje ideje, a bio je vješt polemičar. Sukobljavao se s političarima, umjetnicima i raznim strukturama, a jedini autoritet kojeg je priznavao tijekom cijeloga života bio je Miroslav Krleža. Upravo su Balade Petrice Kerempuha presudno utjecale na Svečnjaka. U novogodišnjoj noći 1936/7, strašno potresen Krležinom knjigom kajkavske poezije, Svečnjak u jednom dahu radi ciklus od četrdesetak crteža oslikavajući tuševima u boji viziju izobličenoga svijeta ispunjena ljudskom patnjom.

Marta, 1943.

Ključna osoba u životu Vilima Svečnjaka bila je njegova žena Marta. Djevojka iz bogate češke obitelji, udana za uglednoga liječnika Milana Premroua, 1942. upoznaje Svečnjaka, u kojeg se zaljubljuje i napušta lagodan život. Do kraja života Marta je bila Svečnjakov oslonac, potpora i vječna inspiracija. Upravo njezino i umjetnikovo ime nosi jedna od dvije ključne donacije koje je Vilim Svečnjak darovao gradu Zagrebu.

Knjiga Vilim Svečnjak – donacije gradu Zagrebu autora Borivoja Popovčaka prikaz je donacija Zemlja i Memorijalna zbirka Marte i Vilima Svečnjaka koje je umjetnik sa suprugom darovao Gradu Zagrebu 1990. Iako je riječ o bogatoj donaciji koja sadrži više od osamsto djela, ona ni dan-danas nije prikladno smještena, izložena, niti dostupna publici. Prema darovnom ugovoru donacija Zemlja trebala je biti trajno smještena u Muzej donacija nakon njegova osnutka, a Memorijalna zbirka Marta i Vilim Svečnjak trebala je ostati u stanu donatora u Martićevoj 41 sa svrhom da se taj stan pretvori u galerijski prostor dostupan javnosti. Nažalost, dva desetljeća nakon donacije ništa od navedenoga nije realizirano, a umjetnine i dalje stoje u zapuštenom stanu. Kako Muzej donacija više nije u planu, dvije su zbirke pripojene jedna drugoj, a radi se na postupku rješavanja imovinskopravnih odnosa stana u Martićevoj 41. Zbirka je u međuvremenu u cijelosti muzeološki obrađena i dostupna publici u elektroničkom obliku.

Knjiga Borivoja Popovčaka organizirana je u nekoliko preglednih poglavlja s kratkim uvodom i relevantnim podacima o samoj donaciji, izborom ključnih reprodukcija iz donacije, kratkim životopisima Marte i Vilima Svečnjaka i kronološkim pregledom izabranih radova donacije s opisom kojih čitatelj ulazi u kontekst razdoblja, političkih i kulturnih događaja te promjena svjetonazora sama umjetnika. Upravo taj sveobuhvatan segment djelovanja, uključujući aktivnosti, promišljanja i karakter umjetnika, pruža cjelovit prikaz s mogućnostima nadopuna, dubljih analiza i sistematiziranja stvaralaštva s obzirom da donacija, kako i sam autor kaže, ne sadrži neka Svečnjakova kapitalna djela.

Pregled počinje s najranijim dokumentiranim radovima unutar donacije, poput Vaze s cvijećem iz 1923, prateći djelatnost od početaka likovnog izražavanja u srednjoj školi, preko studija na Akademiji likovnih umjetnosti do aktivnog angažmana u grupi Zemlja. Posebnu pozornost pridaje grafikama iz tridesetih godina prošlog stoljeća, koje izražavaju slikarov snažan kritički stav prema politici ondašnjega režima. Socijalni naboj na litografijama i linorezima pojačan je snažnim kontrastima siromašnih i bogatih, gladnih i sitih, bijednih i sretnih. Zanimljivo je istaknuta i dijametralna različitost djela stvaranih u isto vrijeme, ali u različitim tehnikama. Primjerice, usporedno s angažiranim grafikama nastaju i slikarski radovi aktova te urbanih i seoskih krajolika. Upravo tu očituje se spomenuta dvoznačnost i dvostrukost Svečnjakova promišljanja. U razdoblju aktivne socijalne angažiranosti snažan je bunt i kritika salonskog izlaganja i larpurlartizma, dok s druge strane u određenim razdobljima ili na kraju pojedinoga ciklusa Svečnjak radi djelo koje odudara od ostalih i biva napravljeno na sezanovski način, poput krajolika Samobor iz 1952. Slična je promjena nastupila i u svjetonazoru vezanu uz instituciju crkve – od linoreza s početka tridesetih koji prikazuju niz karikiranih, zlobnih, dobro uhranjenih svećenika sličnijih članovima Ku Klux Klana negoli promicateljima tolerancije, duhovnosti i dobrote, nakon Svečnjakova boravka u Asizu klerici poprimaju posve drukčiji, humaniji, karakter. Ciklusi iz četrdesetih i pedesetih u području grafike referiraju se na prethodne radove i iskustva rata i mnogih putovanja, dok se slikarski ciklusi dijele prema krajolicima kojima je Svečnjak putovao. Kao što Grgo Gamulin kaže: „Svečnjak nije imao ni svoju regiju, ili teritoriju, koja bi mu dala ‘ideološki oslonac’ … te je krenuo da nađe svoj zavičaj. Lutao je od Istre i Zagorja do Makedonije i, naravno, odsvakud ponešto donosio.“ Tako su nastali istarski, makedonski, ogulinski te na kraju bolski ciklus, koji ostaje konstanta do kraja njegova života. Pregled donacije završava motivom kojim je i započeo – mrtvom prirodom, čime se naglašava kontinuitet i važnost navedene tematike u Svečnjakovu stvaralaštvu.

Autor knjige navodi kako kritika često nije imala razumijevanja za raznovrsnost djela i stalne promjene u Svečnjakovu opusu te ga je često smatrala „nekonzistentnim i odveć raznorodnim, u samom sebi oprečnim“. No, ako dublje promotrimo problematiku, uvidjet ćemo da je svaki njegov ciklus sam po sebi svojstven, iako se umjetnik istodobno referira na prošla iskustva i izvore interpretirajući ih na nov način. Vilim Svečnjak bio je dosljedan u mijenama i stalnoj interakciji sa samim sobom te je upravo autoreferencijalnost konstanta njegova djelovanja.