Demokršćanstvo danas

Od uvođenja višestranačja u našoj je zemlji registrirano pet političkih stranaka koje u imenu sadrže odrednicu „kršćansko“ ili „demokršćansko“ (samo su ih još dvije aktivne – Hrvatska demokršćanska stranka Gorana Dodiga i Hrvatska kršćansko demokratska unija Gorana Nuića), a najveći dio stranaka desno od centra ističe da je demokršćanstvo glavna ili barem bitna sastavnica njihova svjetonazorskog utemeljenja. Osim HDZ-a, među parlamentarnim strankama demokršćansku komponentu ističe i Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčevića, a i mnoge novoosnovane stranke poput Hrvatske zore Milana Kujundžića i HRAST-a Ladislava Ilčića. Novo vrijednosno pozicioniranje koje je u HDZ-u inicirao Tomislav Karamarko također je otvorilo raspravu o tome tko jest, a tko nije demokršćanin i u kojoj je mjeri ta stranka demokršćanska. Ipak, u hrvatskoj se javnosti rijetko zapravo točno opisuje što su demokršćanske stranke i što je demokršćanstvo. Pitanje sadržaja i sudbine demokršćanske opcije ponovno se aktualizira zbog neuspjeha tripartitnog pregovaranja, kao jednog od stupova socijalnog partnerstva na kojemu počiva suvremena demokršćanska politika u Europi, oko promjene radnog zakonodavstva, odnosno neuspjeha u usuglašavanju sindikata i Vlade oko nužnih radnopravnih reformi.

Tomislav Karamarko inicirao je novo pozicioniranje HDZ-a
prema pitanju demokršćanstva

Klasni mir i socijalna pravda

Premda suvremene demokršćanske stranke u vjerski miješanim zemljama poput Nizozemske i Njemačke imaju ekumenski karakter, demokršćanstvo kao politička ideologija izvorno nastaje u 19. stoljeću na temelju socijalnoga nauka Katoličke crkve. Socijalni nauk Crkve bio je pokušaj davanja odgovara na aktualna politička, ekonomska i društvena pitanja u doba nastanka industrijskoga društva, a temelji se na stvaranju vlastite pozicije naspram klasičnog liberalizma i marksizma. Razvija se pod snažnim utjecajem teološke, filozofske i politološke misli Tome Akvinskog. Crkveni socijalni nauk započeo je oblikovati papa Lav XIII. 1891. enciklikom Rerum novarum. Ta enciklika stavila je naglasak na međusobnu ljudsku odgovornost i povezanost radnika i kapitalista. Umjesto ideje o klasnom sukobu, promiče ideju o klasnom miru i socijalnoj pravdi utemeljenoj na dostojanstvu čovjeka i međusobnom poštivanju. Privatno vlasništvo u njoj se izvodi iz prirodnoga prava, a zalaže se za distributizam, odnosno ideju da što šira raširenost privatnoga vlasništva u društvu dovede do socijalne pravde i jednakosti. Na temelju tog dokumenta razvijala se ideja o katoličkom radništvu, kao i brojne katoličke radničke organizacije i sindikati.

Četrdeset godina poslije papa Pio XII. u enciklici Quadragesimo anno ponovio je i produbio misli Lava XIII. te pružio obrise vizije političkog uređenja prema kršćanskim načelima, posebice na temelju društvene solidarnosti i supsidijarnosti u odlučivanju. Upravo je supsidijarnost jedno od obilježja Europske Unije, izvedeno iz demokršćanske tradicije. Bitan je element enciklike razvijanje ideje o tripartitnom kolektivnom pregovaranju rada, kapitala i države, odnosno korporativizmu u kojemu se pojedini akteri u društvu smatraju dijelom jedne cjeline – društva kao organizma. Takvo organsko shvaćanje političke zajednice temelji se na Prvoj poslanici Korinćanima. Premda je korporativizam izvorno zaživio u desnim vojnim diktaturama i fašističkim režimima južne Europe, nakon Drugoga svjetskog rata demokršćanske stranke na njegovu temelju razvijaju neokorporativizam, iz kojega se izrodio tzv. rajnski kapitalizam njemačkog i nizozemskog tipa, kao i nordijski kapitalizam. Suvremeni pojam socijalnoga partnerstva izravan je nastavak toga političko-ekonomskog modela. U okviru Drugoga vatikanskog koncila usvojena je apostolska konstitucija Gaudium et spes koja govori o ekumenizmu, globalnoj pravdi i ulozi kršćana u svijetu i radu na nadilaženju jaza između bogatih i siromašnih zemalja.

Kada govorimo o demokršćanskim strankama u Europi, potrebno je razlikovati dvije faze. U prvoj, do Drugoga svjetskog rata, te su stranke vrlo često klerikalne, usko vezane uz svećenstvo, koje često preuzima ulogu u njihovu vođenju, kao primjerice u slučaju don Luigija Sturza i Talijanske pučke stranke kojoj je bio na čelu. Zbog izvorno klerikalne naravi demokršćanske stranke u zemljama njemačkoga govornog područja tradicionalno se označavaju crnom bojom, posebice u slučaju Austrijske pučke stranke (ÖVP). U drugoj fazi, nakon Drugoga svjetskog rata, laici preuzimaju glavnu riječ te stranke gube konfesionalni karakter u miješanim katoličko-protestantskim predjelima. Kao umjerenjačke strane centra često kao svoju boju koriste narančastu, dok pak demokršćanske stranke koje pokrivaju cijeli ideološki pol desno od centra (dakle, uključuju i konzervativce) za svoju boju odabiru plavu. U posljednjim desetljećima demokršćanske stranke u EU, okupljene u Europskoj pučkoj stranci, pokazuju odmak od službenih crkvenih stajališta, odnosno zagovaranje javnih politika u društvenoj i bioetičkoj sferi koje su bliže stajalištima liberalnih stranaka.

Njemački CDU na čelu s Angelom Merkel najsnažnija je demokršćanska stranka u Europi

U suvremenoj EU najsnažnija demokršćanska stranka svakako je njemački CDU (Kršćansko demokratska unija), zajedno sa sestrinskom strankom u Bavarskoj – CSU (Kršćansko socijalna unija). Osim već spomenute Austrijske pučke stranke, snažne demokršćanske stranke možemo pronaći i u Belgiji (flamanska CD&V i valonski Humanistički demokratski centar, koji je sekularizirana postdemokršćanska stranka), Nizozemskoj (CDA), Irskoj (Fine Gael) i Španjolskoj (Pučka stranka). Posebno je zanimljiv slučaj Portugala, gdje se trenutno najsnažnija stranka koja ima demokršćanski i desnoliberalni karakter zove Socijaldemokratska stranka. Od novih članica EU-a, poljski stranački sustav najsnažnije je obilježen demokršćanstvom, s time da vladajuća Građanska platforma također spaja desne liberale i demokršćane, dok je Poljska pučka stranka spoj agrarne konzervativne stranke i demokršćanske opcije.

No, osim poljskoga slučaja, kakvo je stanje demokršćanstva u novim članicama EU-a, odnosno u postkomunističkoj Europi? Poljska politologinja Anna Grzymała-Busse pokazala je da postoji velika razlika između uspjeha demokršćanskih stranaka u Zapadnoj i Istočnoj Europi. Za razliku od većine zapadnoeuropskih zemalja, u postkomunističkoj Europi demokršćani nisu uspjeli postići snažnu crkvenu potporu (s iznimkom Poljske). Također, protukomunistički pokreti bili su šaroliki te u njima nije dominirala demokršćanska komponenta. To je posebice slučaj u onim zemljama u kojima je došlo to trostruke tranzicije, odnosno istodobne političke promjene (iz totalitarizma u demokraciju), gospodarske promjene (iz socijalizma u tržišno gospodarstvo) i državne promjene (osamostaljenje i raspad socijalističkih federacija: SFRJ, SSSR i ČSSR).

Postavlja se pitanje, je li i Hrvatska slična Poljskoj? Naime, u objema zemljama Crkva je bila snažan akter protiv komunističkoga poretka, a i vjersko-kulturno nasljeđe pogoduje razvoju demokršćanske stranke. Ipak, glavna i najveća stranka demokršćanskog predznaka u našoj zemlji, HDZ, prvih deset godina funkcionirala je kao širok nacionalni pokret za stvaranje samostalne države koji je objedinjavao širok spektar stavova, svjetonazora i interesa. U tom kolopletu često oprečnih strujanja demokršćanstvo je više bilo izraz vrednovanja činjenice da u Hrvatskoj postoji visok stupanj identitetskoga preklapanja između etničke i vjerske sastavnice, a manje jasno osmišljen skup javnih politika s prepoznatljivom vrijednosnom osnovom. U procesu pristupanja EU-u ta je stranka suradnjom s drugim strankama članicama Europske pučke stranke doživjela transformaciju koja ju je učinila sličnijom srodnim demokršćanskim i pučkim strankama. No nakon pristupanja EU-u u hrvatskom se političkom prostoru otvara novi niz pitanja koja se tiču bioetičkih prijepora. Ta pitanja nagnala su aktere na novo vrednovanje sadržaja demokršćanstva i dala vjetar u leđa izvanparlamentarnim strankama i inicijativama kojih sadržaj mnogo više odražava klasične demokršćanske nazore, a istodobno unosi elemente koje možemo prepoznati u američkoj Republikanskoj stranci (poput kombinacije klasičnoga liberalizma na političko-ekonomskom planu i tradicionalnoga kršćanskog nauka na društvenom planu).

Istodobno ta nova demokršćanska strujanja znatno su udaljenija od europskoga demokršćanskog mainstreama koji predstavlja Europska pučka stranka, dok HDZ kao članica europskih pučana u mnogo većoj mjeri ima šanse prilagoditi se toj srednjoj struji. Sukladno tomu, u bliskoj budućnosti možemo očekivati novu dinamiku u stranačkom natjecanju desno od centra i borbu za definiranje što demokršćanstvo danas znači u hrvatskom društvu te koju će koncepciju demokršćanske politike (onu europskih pučana ili pak novih aktera izraslih iz kršćanskog civilnog društva) birači prepoznati kao sebi bližu i prihvatljiviju.