Čempres i šimšir

U doba romantizma postojala je u Engleskoj cijela skupina pisaca koju su zvali grobljanskim pjesnicima, i to zato što su se nadahnjivali pogledom na spomenike obrasle u mahovinu, na oronule crkvice i bršljan, pa su rado i govorili o prolaznosti. Često se pitam što bi bilo da se takva skupina autora pojavila kod nas, kakvu bi poeziju pisala i kakve bi rezultate dala. I nekako mi se čini da to ovisi ponajprije o tome gdje bi ti pjesnici djelovali: ako bi radili negdje na hrvatskom sjeveru, pisali bi jednu vrstu pjesama, a ako bi stvarali na jugu, pisali bi sasvim drugu vrstu, koliko god da bi se i jedni i drugi nadahnjivali grobljima.

Jer groblja su na našem sjeveru i jugu posve različita. Razlika tu počinje već od terminologije, pa se onda širi dalje. Jer na jugu se čin kojim se mrtvo tijelo predaje zemlji zove isključivo sprovod, dok se na sjeveru taj čin zove ukop ili pogreb. Podrijetlo sjevernoga termina posve je očigledno: on podrazumijeva da se nešto zatrpava zemljom, jer se ukopava, odnosno stavlja u greb, to jest u rupu u tlu. Na jugu je sasvim drukčije: tu se termin izvodi iz onoga što prethodi polaganju tijela u zemlju, iz trenutka kad se to tijelo nosi do groblja uz pratnju rođaka i znanaca, kad se, dakle, svečano sprovodi na za to predviđeno mjesto.

Razlika u nazivima odraz je razlika u zbilji. Jer na sjeveru se mrtva tijela doista ukopavaju u zemlju, i to je pretežni način njihova zbrinjavanja. Zidane grobnice ondje su rijetke i redovito su znak da je pokojnik bio imućan, pa se uz njih onda može očekivati i kameni križ ili čak i kakva skulptura. Na jugu je posve obratno. Ondje zemlju nije moguće kopati, zato što se ispod tankoga sloja crljenice nalazi kamen; taj je kamen pak potrebno razbijati i dupsti, da bi se u njega mogao staviti mrtvački sanduk, bogataški koliko i siromaški, pa zato grobnice imaju i imućni i ubogi. Grobnica je pak uvijek ista, jer izgleda kao prostorija u kojoj postoje kamene police (škancije), na koje se polažu pojedini članovi iste obitelji.

Ali ni tu još nije kraj razlikama. Na sjeveru se mrtvaci sahranjuju u lijesu (a po nazivu se vidi da je riječ o nečemu drvenom), dok se na jugu za to rabi kapsil (ili čak kapsa ili kasa), dakle kutija, kapsula. To pak dolazi otuda što je u stara vremena lijes na jugu i služio samo zato da se u njemu mrtvac odnese do groblja, da bi potom na onu škanciju bio položen umotan u bijelo platno, kao u biblijska vremena.

Ta velika razlika ima sasvim očite klimatske uzroke. Na sjeveru se tijelo stavlja u grob uz pretpostavku da će se ono ondje razgraditi i izjednačiti sa zemljom, a isto će se dogoditi i sa sandukom u koji je mrtvo tijelo položeno. Na jugu je sasvim drukčije: ondje mrtva tijela nisu sa svih strana okružena zemljom, nego oko njih u grobnici ima mnogo neiskorištena prostora, a nema vlage, pa se zato ona i raspadaju na sasvim drukčiji način nego što to biva u sjevernjačkoj ilovači. Ona se tu doista pretvaraju u prah, kao što se pogrebnim formulama kaže, dok je na sjeveru ta pretvorba metaforička, jer ondje praha nema.

I ljudi su te razlike svjesni, pa na različite načine shvaćaju posmrtnu sudbinu, svoju i tuđu. Jer na jugu se mrtvo tijelo mnogo teže pretvara u elemente, u zemlju, te je zato ono što se s njim u grobu događa na neki način nastavak života. Na sjeveru se, nasuprot tome, smrt uzima kao velika prekretnica, kad čovjek i u fizičkom smislu postaje nešto posve drugo, kao da doista silazi u podzemlje i nestaje. Kad na sjeveru polože mrtvaca u ilovaču, onda se rodbina zauvijek rastaje s njim, jer ga više nikad neće vidjeti. Kad na jugu polegnu mrtvaca u grobnicu, onda znaju da će ga vidjeti čim još netko od njegovih umre, pa kad se grobna ploča makne i kad se ukažu njegove kosti ili – ako je umro nedavno – crno odijelo i križ što ga drži među prstima.

Zato su i pogrebi na sjeveru i jugu različiti. Na jugu oni vrhunac doživljavaju upravo na groblju, gdje se okupi cijelo selo i gdje je mjesto važnih društvenih susreta, ideoloških sukoba i obiteljskih napetosti. A na sjeveru je vrhunac pogreba na karminama, kad se na početku nešto malo govori o pokojniku, a onda se udari u jelo i piće.

Po tome se vidi da se i sama smrt shvaća na različite načine u dvjema našim regijama. Kad za to ne bi bilo drugoga dokaza, o tome bi svjedočilo bilje što se na groblju sadi. To je bilje uvijek zimzeleno, ali je na sjeveru i na jugu različito po izgledu i po onome što može simbolizirati. Na jugu se uz grobište sade čempresi, jer oni, onako vitki i visoki, poput kažiprsta pokazuju prema nebu, kao da žele odrediti smjer u kojem se nakon smrti odlazi. Na sjeveru se, naprotiv, na groblju sadi šimšir, koji je razmjerno nisko grmlje, ali se zato može pravilno oblikovati: time kao da se kaže da je smrt nešto što ima veze prije svega sa zemljom i da se od zemlje nikako ne može pobjeći. Ukratko, južnjačko poimanje smrti više je spiritualističko, a sjevernjačko više materijalističko.

Zato se i čini da za južnjake smrt nije nikakav osobit problem, što se vidi i po činjenici da je jedva ikako spominju u narodnim pjesmama. U sjevernjačkim pak narodnim pjesmama – osobito zagorskima i međimurskima – smrt je gotovo neizostavan sadržaj. Na jugu je smrt dio života, na sjeveru nešto što je životu potpuna suprotnost.

I tako smo opet došli do poezije. Čini se, dakle, da smo i mi imali svoje grobljanske pjesnike, tek što oni nisu bili vezani uz romantizam, nego su djelovali i u drugim epohama. I izražavali su onaj stav o smrti koji je karakterističan za njihovu regiju. Na jugu Tonči Petrasov Marović napisao je Sonatu za staro groblje na Sustipanu. A na sjeveru su mnogi anonimni pjesnici vapili ovako: Gdo bu tebe, vinček, pil, gda bum v črni zemli gnil?