Arhitektura između Zagreba i Beča

Rijedak je slučaj da arhitekt u dvjema karijernim etapama od kojih je svaku počinjao iznova, u drugom gradu i državi, ostvari dva jednako kvalitetna autorska opusa. Upravo takav stvaralački prosede obilježava Radovana Tajdera, zagrebačkog arhitekta koji je nakon petnaest godina djelovanja u rodnome gradu 1985. otišao u Beč, gdje od tada potpisuje brojne međunarodno relevantne realizacije.

Već od kraja devedesetih radove je namjeravao objediniti u izložbenoj cjelini, no to se dogodilo tek s velikom retrospektivom što je prošloga tjedna otvorena u zagrebačkome MUO-u. Gotovo nevjerojatnih Tajderovih tristo projekata (od toga stotinjak izvedenih) tako je napokon dospjelo do struke, ali i do šire publike, koja o autorovu inozemnom djelovanju zna premalo. Naslov izložbe Arhitektura / Arhitekt daje naslutiti dualnost koja nas i u postavu i u popratnoj knjizi zagonetno očekuje.

OPEC, sjediste koncerna, Beč, 2006.

Radovan Tajder rođen je 1945. u Zagrebu, gdje je 1970. završio Arhitektonski fakultet; među profesorima ponajviše ističe utjecaj akademika Drage Galića. U prvoj je formativnoj fazi autorovu profesionalnu putanju obilježio niz škola i dječjih vrtića: osnovne škole u Novom Travniku (1972–73), Buševcu (1974–76), Novoj Rači (1975–77), Kutini (1979–83) te antologijska srednja škola u Malom Lošinju (1972–75, s M. Anđelom). U istom je razdoblju razvio i sustave dječjih vrtića: Sistem 414 korišten u naselju Travno u Zagrebu (1975–77), Petrinji (1975–76) i Pločama (1975–78), te komponobilni sistem Megas (s M. Anđelom) primijenjen u Obrovcu (1980–81) i u zagrebačkim naseljima Srednjaci (1977–79) i Gajnice (1977–80). To su vrijeme obilježile i njegove zagrebačke škole (s N. Paulićem) strukturirane u obliku višekuta, od kojih je prva izgrađena OŠ Nikole Tesle u Prečkom (1974–76, Nagrada Grada Zagreba, 1977), nakon čega su uz manje varijacije uslijedile škole u Zaprešiću (1977–80), Perjavici (1977–79) i Dugavama (1977–79). Kao jedinstvenu tipologiju treba istaknuti Centar za rehabilitaciju mentalno retardiranih osoba u zagrebačkom naselju Sloboština (1980–84, Nagrada Borbe, 1985). Tajder je izveo i niz paradigmatskih stambenih interpolacija, primjerice u zagrebačkoj Novoj Vesi, Vodovodnoj ulici i Ilici, te više obiteljskih kuća i objekata za odmor.

Njegova druga životna i karijerna etapa otpočinje odlaskom u Beč, gdje se posvećuje višestambenim i poslovnim zgradama, sveučilišnim sklopovima, projektima za hotelske lance i brojne svjetske brendove (Philips, BMW, Wüstenrot, BAWAG, Volksbank, RBA, IBM). U Hrvatskoj najcitiraniji je njegov austrijski projekt stambena zgrada u Tamariskengasse (1999), a kao uspješnice sam arhitekt ističe garažu Boehringer (2002–03), poslovnu zgradu SAP-a (1997–2000) i sjedište koncerna Raiffeisen (2008–12). Iako već dugo živi izvan domovine, Tajder je i nakon 1985. imao realizacija u Hrvatskoj – u Zagrebu, Rovinju, Novigradu, Zlarinu... što pokazuje njegovu iskonsku povezanost sa sredinom iz koje je potekao. Za svoj rad, uz već spomenute nagrade, dobio je i nekoliko priznanja Zagrebačkog salona te nagrade Vladimir Nazor (1983) i Drago Galić (1999).

Ova retrospektivna izložba popraćena je sustavno pripremljenom monografijom kustosice dr. Marine Bagarić, zanimljivo osmišljenom s dvama licima i dvjema različitim naslovnicama (prednjom tvrdom i stražnjom meko uvezanom) te s dvama naslovima! S prednje strane nazvana je Arhitektura, gdje slijedi priča koja kronološki prati Tajderovo stvaralaštvo. Nakon te iscrpne retrospektive insertirano je poglavlje s tekstovima koje su o Tajderu pisali njegovi suvremenici pa se tu nižu promišljanja Polaka, Odaka, Levija, Silađina, Koščevića, Mladjenovića, Čižmeka te Antoanete Pasinović i Vere Grimmer. Priložen je i kompletan katalog radova, bibliografija, lista nagrada i priznanja, žiriranja, izložbi i predavanja. Ukoliko knjigu (okrenuvši je naopako) listamo od meke stražnje naslovnice na kojoj piše Arhitekt, zalazimo u zonu Tajderove osobnosti, njegove likovne intime gdje je iz tristotinjak znamenitih „tekica“ prepunih skica i rukopisnih zabilješki selektiran autorski kolaž ideja zabilježenih u prvim trenucima nastajanja. Dizajn knjige kao i vizualni identitet izložbe potpisuje Bilić_Müller studio, a izdavači te atraktivne (stoga i skupe) monografije su MUO i naklada UPI-2m.

Kreativni dvojac B_M uz autoricu izložbe Marinu Bagarić osmislio je likovni postav čijem doživljaju doprinosi i glazbena pozadina s Tajderovim izborom, ponajviše Bacha. U prvom dijelu dvorane izložene su samo odgojno-obrazovne ustanove raznih vrsta (od dječjih vrtića do sveučilišnih kompleksa), koje su u autorovu opusu i najbrojnije, a u odvojenom su prostoru nanizane stambene, poslovne, hotelske, prometne i druge vrste zgrada. Izložbeni je koncept dosljedan, strukturiran tipološki (unutar cjelina kronološki), a svako je djelo predstavljeno trima vrstama građe – idejnim skicama (iz „tekica“), arhitektonskim nacrtima i fotografijama izvedenog stanja. U sredini dvorane postavljeni su i touch screen ekrani na kojima je moguće interaktivno pretraživanje izložaka.

Valja napomenuti da je izložba popraćena raznim dodatnim događajima poput okruglog stola, gdje Tajder ugošćuje ugledne inozemne kolege i kritičare, ali i osobnoga autorova vodstva kroz postav! Velika je ovo i kvalitetno pripremljena izložba popraćena knjigom trajne vrijednosti, a ovako cjelovit projekt svaki bi arhitekt mogao samo poželjeti kao obrazac za vlastitu stvaralačku retrospektivu.