Alternativna, ženska povijest

Male domovine – književni motiv popularan u poljskoj književnosti još od romantizma, u suvremenoj poljskoj prozi ponovno je osvježen i s nekoliko dobrih romana vraćen na književnu scenu. Prepoznatljiv je u uglavnom muškom svetom trojstvu: identitet, zavičaj, povijest. U romanu Pješčana gora Joanne Bator na djelu je razbijanje toga malodomovinskog koncepta. Naime, ukorjenjujući veći dio radnje u donjošleski Wałbrzych, roman između ostalog progovara upravo o iskorijenjenosti, o „preseljenima“ – o Poljacima koji su istrgnuti iz svojih domova, iščupani iz tzv. izgubljenih zemalja na istoku, i utisnuti u – od ljudi naglo ispražnjene, ali još tople – njemačke domove na tzv. vraćenim zemljama na zapadu. O Poljacima koji panično i uzaludno raskopavaju vrtove dodijeljenih im njemačkih kuća, tražeći u njima zakopano blago, Poljacima koji nagurani u tijesne stanove u neboderu s užasom konstatiraju da unutra nema mjesta za držanje domaćih životinja, Poljacima koji su u novoj raspodjeli adresa, imovine i uloga, sumnjičavi, oprezni, nesretni, tuđi sami sebi, a još više onima s kojima dijele istu sudbinu.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2013.

Ili, još preciznije, u romanu je zapravo riječ o ženskoj naraciji gotovo cijeloga dvadesetog stoljeća, s nešto većim naglaskom na njegovu drugu polovicu – desetljeća poljskoga komunizma. Ta opsežna, razgranata pripovijest s naglaskom na alternativnu, žensku povijest stoljeća, unutar sebe nalazi mjesta i za izbor pape, rusku dominaciju, černobilsku katastrofu i perestrojku, ali presudnu ulogu ipak igraju abortusi, porodi, trivijalnost svakodnevice i brutalnost rutine obiteljskog života, posvećenost najbližima i poraz te posvećenosti, koji ima različita lica.

Četiri generacije žena: Jadwiga koja početkom prošloga stoljeća u braku s mlinarom rađa Zofiju nakon šest nesretnih trudnoća u kojima su plodovi umirali još u utrobi ili su se prerano rađali, preslabi da požive više od nekoliko dana. Zofija, koja nakon neuspješna pokušaja da se, lijeganjem pod jureći vlak, riješi neželjene trudnoće za koju nije bila sigurna je li rezultat kratkotrajne ljubavi sa Židovom kojeg je skrivala ili silovanja kojim ju je kaznio u nju zaljubljen Poljak, jer joj se oboje dogodilo istodobno, rađa Jadziu. Jadzia, koja se udaje za rudara Stefana, rođena u izvanbračnoj vezi, što je njegova mama pomno krila, rađa blizanke: živu Dominiku i mrtvorođenu Paulinu. U romanu jedino Dominika, za koju je majka isplanirala život u braku s bogatim Nijemcem, ne samo da ne ostvaruje majčin plan nego za svojim pretkinjama ne ponavlja ni imperativ bivanja majkom po svaku cijenu i doživotno. Štoviše, Dominika je predmet požude ne samo svoje lezbijske prijateljice, na što odgovara nježnim prijateljstvom, nego lokalnog, naporno požudna mladog svećenika, u kojega je i sama zaljubljena.

Očevi su u romanu, kao i u vlastitim obiteljima, gotovo statisti. Oni koji ne pogibaju u ratu ili prekasno doznaju da su očevi, ili postaju očevima djeci koja nisu njihova, ili pak bivaju mrtvo prisutni, opsjednuti alkoholnom ovisnošću, metastazama tumora, i uvijek paralizirani zahtjevnošću roditeljske uloge. Gotovo uvijek umiru prerano, doslovno ili simbolički, pa ta muka bivanja-nebivanja ocem, srećom za njih, ne traje predugo. U ženskim likovima pak oslikane su majke koje vole kćer „istodobno i premalo i previše“, majke koje vole naknadno, i sa zakašnjenjem, ne uspijevaju „dovoljeti kćer za godine nevoljenja“, konstatiraju da su posvetile život djetetu koje nisu naučile voljeti, majke koje vole nespretno, naporno, bolno… koje vole kao da mrze.

U pozadini tih odnosa teku desetljeća, muškarci odlaze u jedan, pa u drugi rat, poljska se država pomiče, gutajući u sebe nešto zapadnih krajeva, a istiskujući iz svojih granica otprilike toliko istočnih, uspostavlja se novi društveni ustroj, potom vojno stanje, pa tranzicija. Identitet, nacija, religija, novac, politika… sve to ostaje samo muškom domenom, a kako autorica ne polemizira otvoreno s muškom vizijom stvarnosti i u svome romanu muškarcima dodjeljuje marginalnu ulogu, sve ono što bi, uvjetno rečeno, muška perspektiva primjećivala kao bitno, u njezinu se pripovijedanju pojavljuje kao sekundarno. S druge strane, muška dominacija, iako oslikana samo u konturama, presudna je za ženske živote. Ilustrira se to i s pomoću jednog od življih i dugovječnijih muških likova u romanu, poduzetnoga Kazimierza, koji je lakom na hranu, piće, svoje mlade rođakinje i općenito djevojčice. Za jednoga pijanstva, nakon noći provedene na groblju, nesposoban da se osovi na noge kleči uz kapelicu, što župnik pogrešno shvaća kao krajnju molitvenu poniznost te ga poziva da se u crkvi pridruži vjernicima okupljenima u borbi protiv abortusa. Kazimierz, potaknut vapajima braniteljica začetog života, u sjećanje priziva kako su ga u mladosti „blizanke iz Brzezine navukle na dvostruki abortus“ i nadahnuto govori protiv prekidanja začeća. Ta obrnuta perspektiva što je katkad autorica nudi nije bez cinizma, ali jasno apostrofira ironičnu poziciju žene u svijetu skrojenu po muškom aršinu: muškarac kažnjen abortusom, žena koja vjeruje da je sama skrivila vlastito silovanje, majka koja se veseli što će joj sin biti svećenik jer je to najbolji način da ostane jedina žena u njegovu životu… Takvim patologijama roman obiluje.

Dinamična i disciplinirana naracija Joanne Bator, duhovite i uspjele usporedbe, te rafinirani stil besprijekorno su očuvani u sjajnom prijevodu Mladena Martića, koji posljednjih godina intenzivno, savjesno i s velikom odgovornošću posreduje između suvremene poljske književne produkcije i hrvatskih čitatelja.

Izbor romana Joanne Bator za prijevod na hrvatski jezik dobro korespondira s prije tri godine objavljenim romanom Lala Jaceka Dehnela, u također iznimno uspjelu prijevodu Adrijana Cvitanovića. Ta dva romana, osim što dostojno predstavljaju kvalitetu suvremene poljske prozne književnosti u smislu njezine pripovjedačke vještine, fabularne domišljenosti i stilske sofisticiranosti, na različite načine govore o istom: ženama u prošlom stoljeću. Naglasci su, kao i pripovjedni rakursi, bitno drukčiji. Iako se u frenetičnim poljskim recenzijama Dehnelova romana moglo pročitati da je autor glasom bake Lale ispripovjedio povijest vlastite obitelji, pa i povijest cijeloga poljskog društva, točnije je da je u romanu na djelu pripovjedačka prezentacija samo jednog, vrlo uskog i malobrojnog dijela poljskoga društva – aristokratskog, preko kojega je i ta spomenuta povijest poljskoga društva zapravo prikazana fragmentarno, osiromašeno i iskrivljeno. Klaviri, porculan i prvi automobil, Flaubert i Stendhal na policama, putovanja svijetom, audijencije kod Svetog Oca, poznavanje stranih jezika, velika novčana ulaganja, kurije, nekonvencionalni društveni i obiteljski odnosi… to su rekviziti, inventar i scenografija romana u kojem nam se sugerira da je povijest poljskoga društva dvadesetog stoljeća zapravo šarena slikovnica zapravo nekonfliktnog svijeta, u kojoj vladaju luksuz, lijepe dosjetljive žene i ekscentrični muškarci, a Židovi, Nijemci i drugi pojavljuju se kao epizodni likovi. Čak i kad govori o pokoljima kojima su svjedočile za vrijeme rata, mrtvim muževima i sinovima čije su lijesove dočekivale na kolodvorima, Dehnel svoje junakinje odijeva u korzete, krinoline, kosu im učvršćuje punđama i glave prekriva šeširima. One iz neprijateljskih zamki izlaze zahvaljujući dovitljivosti i koketnosti, milostive su prema služinčadi. Dehnelov pripovjedač, i njegova baka kojoj daje glas, zapravo neprekidno govore tonom povlaštena neznanja jer se cijela dramatična poljska povijest njih doticala tek ovlaš, kad su zbog njezine ćudljivosti ostajali bez svoga finog porculana. Ubojstva, smrti, bolesti, klasna nejednakost, oružani sukobi, sve je to kod Dehnela svedeno na razinu anegdote. Čini se, štoviše, da su i niži slojevi društva: seljaci, sluge, bolesni, siromašni itd. u roman uvedeni samo kao tlo, kao podloga na kojoj će autor odnosno njegova pripovjedačica lakše i vrckavije prikazati svoje i prebivanje svoje obitelji u višim sferama društva.

Dehnelov roman i njegova plemenita baka sjajno naliježu na poljski društveni diskurs koji podupire snobovsku sklonost kolektivne svijesti čiji je kanon u dominantnoj komponenti „plemićki“ pa se taj klasni prefiks vrlo često smatra univerzalno poljskim.

Joanna Bator pak u svojoj Pješčanoj gori daje glas i mjesto onim ženama koje su kod Dehnela rubne i nevažne, prikraćene za pažnju jer je nemaju čime zaslužiti. Domaćice su, medicinske sestre, žene rudara, švelje. U njihovim životima strani jezici prisutni su samo preko televizijskih sapunica, molitvenici i ljubići jedina su im literatura, a automobil je tek dio petogodišnjega plana njihovih na društvenoj ljestvici pri samu dnu pozicioniranih muževa.

Za razliku od Lale, Pješčana gora potvrđuje da suvremena književnost ima snage suprotstaviti se formatiranju i petrificiranju slika jednoga vremena i društvenog ustroja, njegovih vrijednosti i ideja posredovanih jednim, dominantnim rakursom. Ako to može činiti kad je riječ o komunizmu, muškoj dominaciji, heteronormativnosti i patrijarhalnoj paradigmi, nema razloga sumnjati da isti potencijal nosi i kad je riječ o suprotstavljanju bilo kojoj drugoj opresiji, pa i onoj klasnoj.