Živimo u svijetu kontroverznih istina

Miroslav Mićanović, pjesnik, prozaist, esejist, kritičar i urednik, nakon petnaest godina nedavno je u nakladi Meandar Medije objavio zbirku poezije Jedini posao (vizije, fantazije, utopije), koja je svojom svježinom i očuđavanjem stvarnosti u hrvatsku poeziju ugradila jedan novi svijet, rastvorila novi prostor poetskoga u zavičajnom. Bio je to povod za razgovor u kojem Mićanović govori o mnogočemu što ga čini jednim od najzanimljivijih suvremenih hrvatskih pjesnika i prozaika.

Snimio Andrija Tunjić

Gospodine Mićanoviću, prije dvije godine u razgovoru za Riječi rekli ste mi: „Pisanje nije za naivne koji misle da s njima počinje svijet i da će bez čitanja i ogledanja s drugima napisati tekst, doći do literature, književnosti. Naivnost i vjera u inspiraciju smrt su ne samo pisanja nego i života...“ Jeste li to imali na umu kada ste pisali knjigu Jedini posao (vizije, fantazije, utopije)?

Rekao bih da sam imao na umu mnogo toga baveći se „jedinim poslom“ i istodobno, na sreću ili ne, nisam imao ništa na umu što bi bilo sigurno mjesto pisanja, pouzdan znak i vjetar s kojim bih se kretao. Nerijetko u životu stvari, predmeti, događaji, iz kojih mislimo da smo izašli, dobivaju sasvim drugo značenje i izazivaju čuđenje: je li to ono što smo mislili, što smo htjeli, jesmo li to doista bili mi?

Kako je onda počelo stvaranje zbirke Jedini posao?

Jedini posao započeo je usred drugog i drugih poslova čitanja i pisanja, ali s prvom napisanom pjesmom o mrtvim muškarcima koji prelaze ceste započela je pustolovina svakodnevnoga jednogodišnjeg otvaranja stranica, linearno-povratnog kretanja po njezinim redovima, ljuštenja, pretraživanja pamćenja, djetinjstva, hvatanja prizora i mjesta koji upravo nestaju pred našim očima.

Počelo je kao avantura u nepoznato?

Da. Odjedanput mi je sve postalo važno: od jutarnjeg ustajanja i paljenja kompjutora do razgovora o sadašnjem, prošlom i budućem, o mrtvom i živom svijetu. Hodao sam i hodao s riječima i zvucima, prizorima, svakodnevno čitao i pisao. Ali da budem konkretan, što se iz sadašnje naknadnosti o tome može reći, htio sam da se napisana pjesma oglašava izvan pročitane lektire, izvan očekivane poezije obilja, izvan idealizirane prošlosti. Pisana je i nastajala je zahvaljujući baš svemu što sam htio odstraniti, ukloniti, skriti, krivotvoriti… Dakle, htio sam pisati u skladu s onim o čemu se govori, htio sam da nastaje kao što se preslaguje pamćenje, kao što se traže predmeti u kredencu, nerijetko u neugodnom položaju i pipajući u mraku njegovih ladica.

Reciklirali ste svoju prošlost zanemarujući iskustvo emocija?

Da i ne. Znao sam da je riječ o uzvratnom procesu i da će to nastojanje „ugađanja glasa“ pogoditi i mene, koji nekom neprovjerenom autorskom gestom domišlja što i kako. Dakle, u „jedinom poslu“ pisanja to nije ja-glas, nije ni opsežno mi koje govori u ime zajednice, ali jednako tako nisam htio da ono što se priziva i upisuje u prostor teksta bude iznad ili ispod svakodnevnih uvida o slučaju i sudbini, o prolaznosti, o smrti. Jednostavno tražio sam oblik i mjesto za kuće na prodaju, za pijance i djecu, roditelje, sestru, braću, bližnje, za mrtve i žive, za napuštene i opustošene prostore. Nisam htio biti sudac prošlom ili astrolog predvidive budućnosti, još manje stručnjak za održivi razvoj, opstanak sela i zavičaja.

Htjeli ste biti netko tko se prvi put susreće sa sobom nepoznatim?

Izbori su nerijetko ograničeni i uvjetovani onim što ne znamo o sebi, ili s čim se ne želimo suočiti. Riječ je o strahovima, sumnjama, brigama – može li tekst s kojim izlazim pred lice čitatelja biti zanimljiv, važan, poticajan, može li podnijeti pretencioznost onoga koji bi htio biti pjesnik, onoga koji bi htio da mu je pisanje „jedini posao“? Ako nastavim pričati o tome što sam imao na umu u vrijeme pisanja, doći ću do onoga što me napuštalo ili što se u sretnijim prilikama u moje tekstove upisalo mimo mojega znanja, volje ili želje.

Pa to ste htjeli?

U vlastitom pisanju priželjkujem i borim se za to mjesto neznanja, instinktivnog otkrića ili, kao što mi je to lijepo poručio pjesnik do čijeg mi je čitanja iznimno stalo, da sam valjda nakon Jedinog posla naučio više o sebi, da sam saznao koliko pišući ne znam o sebi. Paradoksalan posao pisanja jest sigurno kročenje iz sigurnosti u prostor neznanja, neuhvatljivog i neprozirnog trajanja života i prostora u kojem se on odvija i nestaje.

Zašto na to pristajete, zašto vam je to važno?

Zato što preko tankog leda (rijeke) stvarnosti hodam i u tim trenucima podignutih ruku u zrak, nesigurnosti i neravnoteže, otvorenih ili zatvorenih očiju, spašavam vlastiti život. Zašto tom i takvom životu dajem na važnosti baš na tom mjestu pucanja, loma, nestanka, dubine i nesigurnog vira, zašto baš preko toga strukturiram vlastiti život i svijet, odgovori nisu jednoznačni i ponešto govore o samosvijesti, osjetljivosti, želji da se u magiji riječi i jednostavnosti teksta dođe do slike svijeta u kojoj je i moje mjesto.

U tom razgovoru za Riječi osim što ste rekli da je „pisac pozvan na prikupljanja rasutog tereta prizora, pamćenja, prostora, govora“, rekli ste i da vam je „pisanje znak raspoznavanja“. Raspoznavanja od čega?

Uvijek se pitam što je moje mjesto razlike i postoji li ono uopće? Pogotovo kada nisam sklon radikalnim potezima, kada se borim s nekritičnošću prema svemu nadolazećem, kada izbjegavam stati na bilo koju uzvisinu i reći: evo, to je samo moj obzor, to je moje sigurno mjesto, znak i zastava, to je mogućnost raspoznavanja i razlikovanja? Što i s čim se razlikovati kad živim od čitanja, kada vjerujem u umnažanje glasova i različitih autorskih gesti, poetika, strategija i uvjerenja, kad pipam ispupčenja i tražim dubine, kad vjerujem u istodobnost prisutnosti i odsutnosti, kad iz grafita na zidu, rečenica u tramvaju, na trajektu gradim vlastiti tekst.

Strahujete li od već viđenoga i doživljenoga?

Naravno da strahujem da sam uvijek na tragu onoga što je već viđeno, pročitano, potrošeno. Ali ne brinem se o tome zbog teksta nego zbog vlastita života koji raspolaže figurama koje su već postavljene i povučene prije mojega dolaska na svijet i, kako bi to rekao P. Sloterdijk, „dospijeća u jezik“. Ja sam oduvijek već u igri onoga čiji se ishod naslućuje i zna: dolazak u Zagreb, studij književnosti, traženje i čitanje onih koji se bave fenomenologijom svakodnevnoga, koji odgovaraju mojoj osjetljivosti, mom nastojanju da u svemu pronađem priču, neočekivanu poantu, uvid.

Vjerujete da pisanjem živite?

Vjerujem da se upravo pisanjem potvrđuju uzbuđenje, strast, žudnja i drukčije sagledava vlastiti i životi drugih, da se zbog pisanja drukčije putuje, ljubi, misli. Upravo se zbog pisanja sve to događa i zbog njega se sve to može dogoditi. Nije bezazleno misliti da neki od svojih života živiš prema onome što si upisao u tekst, u pjesmu ili priču, ne jedanput doživio sam da netko kaže nikada nisam o tome mislio tako ili upravo je bilo tako. Vjerujem da pisanjem odgađam pristati na jedno mjesto i ostati bez izbora, vjere u putovanje, promjenu, obilje različitih odluka o punini vlastitog života.

I to je znak raspoznavanja?

To je raspoznavanje od onih koji su zaboravili u što su vjerovali, od onih prema čijem licu ne možemo dokučiti kakvi su bili kao djeca, od onih koji ne vjeruju u krhke materijale, od onih koji su u vječnom natjecanju i jedino žele biti prvi, koji su prestali vjerovati u mehaniku vlastitog tijela i srodnost u traženju i domišljanju.

Kako naći svoje mjesto razlike kad je to u globaliziranom svijetu nedopušteno, ekscesno?

Teško. Živimo u vremenu u kojem je gotovo nezamislivo boriti se za užitak skrivenosti, protiv vječne prisutnosti i dostupnosti medija, tehnologija, banalnosti koja izranja na špicama i trakama beskrajnoga reklamiranja potrošnje. Teško je uživati u izboru pisanja i čitanja pjesama, priča, tekstova koji su zbog svoje malenosti, prolaznosti i fragmentarnosti neuhvatljivi, koji zanimaju samo one koji su i sami zahvaćeni takvim željama, interesima ili su ponešto od toga doživjeli i bili sudionici takvih prolaznih mjesta, životnih otoka i pustopoljina. Ali upravo je u toj „slavi osamljenosti“ tajna, radost je u invenciji i interveniranju u svakodnevicu. Bilo bi lijepo da opstanu stare kinodvorane, knjižare, cvjetni trgovi, mali izdavači, stari zanati, trgovine u kvartovima, prodavači kestenja, obiteljski poslovi. Bilo bi lijepo, potvrđuju zajedno s nama, ali nam se stalno govori i da je to nemoguće.

Zato Jedini posao nudi kroničara toponima i lokaliteta, enciklopedista živih i mrtvih, stvarnog i imaginarnog svijeta, a sve je smješteno u zavičaj od kojega ste stvorili univerzum. Znači li to vraćanje u zavičajni magični realizam da ste se zasitili suvremenih tema?

Mogao bih odgovoriti da sam napravio jedino što sam znao i da je to taj jedini posao koji nije završio u nepostojanju. A koji je mogao ne biti pisan i čitan, jer se svijet vrti i bez naše prisutnosti i našeg javljanja. Međutim, olak je to odgovor jer se u knjizi očitava struktura nesigurnog dnevnika, nepouzdanog mjesta odrastanja, muškaraca i žena s ruba, jer se činjenicama i statistici prošloga hoće priskrbiti zavjetrina, jer se daje status onomu što nestaje, što se želi sačuvati u pjesničkom, u magijskom. Ali nema magije prostora bez njegove stvarne ponude. Odrastao sam u prostoru koji je živio od svojih dobara i radničkih ruku, od odlaska preko rijeke i u tuđinu, od uvjerenja da je rad zalog sigurnosti. Učio sam u školi gdje je Josip Krunić, naš nastavnik, ne jednom dječaku ili djevojčici rekao da će biti pisac, glumac, filmski ili kazališni redatelj, ili nešto drugo jednako uzbudljivo, što smo, možda i ne vjerujući, nosili kao svoj orijentir na putu u Zagreb ili neki drugi grad.

Dakle niste se zasitili suvremenih tema i zato vratili iskonskom?

Nisam se zasitio suvremenih tema i vratio iskonskom, nego sam upravo, ako to ne zvuči pretenciozno, iskonskom i prošlom omogućio prisutnost, suvremenost, a vlastitoj životnoj temi – kretanju u svakodnevici – rekreirao prostor za koji sam mislio da sam ga napustio. Čini mi se da je ključno mjesto „jedinog posla“ otkrivanje zablude da smo napustili pojedina mjesta i događaje, da živimo daleko izvan njih napredujući na nevidljivoj liniji života. Međutim, mi ne idemo nikamo i nismo dospjeli u svoju budućnosti jer smo samo u ovom trenutku u kojem i o kojem razgovaramo. Mi se iz svoje sadašnjosti neprekidno okrećemo prema sad već neprozirnoj i značenjem opterećenoj prošlosti, jer je nikada nismo ni napustili. Nas napuštaju događaji, prizori, ljudi, a mi se opiremo tom odlasku, jer nismo ni otišli, samo se naše lice mijenja, osipa i napušta nas vlastita slika svijeta i budućeg života. Čitamo i pišemo, između ostalog, da bismo sačuvali barem fragmente onoga što smo htjeli biti, a ne što smo bili. Čitamo i pišemo jer nas sve naše napušta, a u toj osami i osamljenosti spasonosno je pismo koje šaljemo sebi i nekima nama dalekima, nepoznatima i sličnima.

Je li to razlog što u našoj poetskoj produkciji sve više prostora zauzima stvarnosno, konzumerističko i zavičajno?

Zanimljivo pitanje. Hm. Činilo se da je tzv. stvarnosno pouzdan odgovor ne-provjerljivoj literarnosti i nesigurnosti jezika umjetnosti: odustajalo se od zahtjevnih filmova, slikara, kipara, pisaca, poezije, proze, od glazbe, jurilo se u crne kronike, brz seks i olaka rješenja, ratove i fikciju politike i tehnologije. Trošilo se na tečajeve brzog čitanja, razumijevanja, interpretiranja, zalagalo za dostupnost i transparentnost, odustajalo od propitivanja vlastitog stava. Međutim, samorazumljivost se pokazala vrlo zamršenom, počeli su padati različiti indeksi vrijednosti i nismo se ni okrenuli, a nestalo je prostora kritičkog vrednovanja i odlučivanja, strože selekcije i otpora potrošnji stvarnosti.

Što je zapravo književna stvarnost?

Ta stvarnost je zapravo fikcija, a uporište je u tekstu, koji nije jednostavno oblikovati, čitati i otkrivati njegova moguća značenja. Ali upravo se ta osposobljenost razumijevanja teksta svijeta stječe čitanjem poezije i proze.

I pohađanjem radionica pisanja, poticanjem čitanja, čitanjem poezije u dvorištu?

Da, između ostalog, poticanjem i ponudom… Misliš li da ću biti bolji skijaš ako više čitam?, pitao me na Gvozdu, u kući Miroslava Krleže, naš skijaški olimpijac, gost programa Čitam da bih pisao, pišem da bih čitao. Rekao sam mu hrabro i uvjereno: Da!

Je li taj bijeg od kaotičnosti i autohtonosti trend koji pokušava izboriti svoj prostor u globalnom, koje pokušava biti univerzalno?

Mnoga su naša uvjerenja i očekivanja dovedena u pitanje ili barem pokolebana. Ali ako nismo spremni za drukčije uvide; za propitivanje vlastitog mjesta i glasa u svijetu koji nas opsjeda ponudama i opsjenama, koji nas uvjerava da je, primjerice, potrošnja naš jedini životni cilj i da je naš opstanak moguć samo u dirigiranim diskontnim uvjetima, u sumnjivom ukusu, navikama i ovisnostima, ako je sva naša posebnost u otporu prema onima koji nisu kao mi – teško ćemo naći izlaz.

Ipak globalisti bi htjeli da budemo melting pot i da zaboravimo iskustvo jednoumlja!?

Odgovori nisu jednostavni, ali važno je i s kojim pitanjima dolazimo na svijet, s kojim uvidima raspolažemo, jer jasno je da opće deklaracije i slogani nisu pouzdani orijentiri kretanja kroz grad. Često smo vođeni odveć sigurnim glasom vodiča koji ponavlja opća mjesta iz turističkog vodiča. S brojnošću kolumnista, emisija razgovora, edukacija, vrednovanja, samovrednovanja, agencija, korporacija, demokratizacijom tržišta, izdavaštva, novinstva, s novim tehnologijama – paradoksalno – smanjio se prostor uvida u drukčije, nepoznato, kreativno. Upravo sada, više nego ikada, živimo u svijetu skrivenih fajlova, praćenja i prisluškivanja, kontroverznih istina; plaše nas barbarima u našim dvorištima, njihovim drukčijim običajima i izgledom. Status istine i sravnjivanje različitog u suprotnosti je s onim što se htjelo ili očekivalo.

Je li izlaz u autohtonosti?

Autohtonost koja uživa u svojoj folklornosti i reprodukciji sasvim sigurno nije način kako izboriti mjesto u prostoru globalnog, koje, ako se iscrpljuje u poništavanju razlika, nije neka sretna budućnost koja je pomno planirana i podređena samo jednom: žeđi novca koji ne bira načine i traži svaku pukotinu da se umnoži. Uvučeni smo u prostor koji je izvan naših želja, koji nudi slobodu, ali nas ne uvažava, ne prepoznaje i ne dopušta da ostanemo izvan mreže.

U kontekstu globalnoga potire li se razlika između urbanoga i zavičajnoga!?

Urbano i zavičajno u različitim se kontekstima razilaze, isključuju, vrijednosno unaprijed svrstavaju i završavaju u pohvali gradu ili pokudi zavičaju, u strahu od gradskog mnoštva i njegove nepredvidivosti ili u pohvali jednostavnog života. Ali nam ni jedno ni drugo ne daje pravo na neupitnost i idealizaciju. Nećemo se spasiti od kaosa urbanoga bježeći u arkadijski prostor zavičaja, jer on odavna ne postoji. Točnije, nije nikad ni postojao kao idealni prostor odrastanja, djetinjstva, nego kao specifično mjesto zapreka, nedostupnih hijerarhija i kodova.

Nije li umjetnosti sve jednako važno?

Umjetnosti je urbano u svojoj silovitosti, ekstremnosti i uznemirenosti važno i nužno, što ne znači da umicanje drugom (zavičajnom, prostornom, npr.) nije moguće. Iza ovakve načelnosti uvijek je riječ o sporu i zagovaranju vlastitog statusa, svjetonazora, poetike. Nisu li autori pohvalnih himni selu i prirodi najčešće stanovali u gradovima snatreći o otoku, kupusu i njegovim blagodatima. Dalo bi se o toj podjeli razgovarati, pa i istraživati zašto je faktografija mjesta, zavičaja teško prelazila u temu prostora, u „jedini posao“ i tko se komu vraćao, zaboravljao ga i prešućivao. Riječ je uvijek o gradu i autorovu „izgubljenom zavičaju“, ali tko je tu komu pjesma i što sam ja njoj? – kako je već rečeno u šansoni.

Ipak, nije li zavičajno u umjetnosti šansa današnjem svijetu da kontinuitet identiteta ugradi u neki novi humanizam koji još tražimo, a ne nalazimo i zbog hedonizma koji je obuzeo i zarobio suvremenoga čovjeka?

Zavičajno koje o sebi misli kao spasonosnom muzeje uspomena, kulturno-umjetničkom društvu u kojem se pleše na stare taktove i reproduktivne aktivnosti nije ničija šansa pa ni svoja vlastita.

Kako to mijenjati, kad mi to tako volimo, kako kažu predsjednici zavičajnih društava?

To predsjednici društava vole, a članstvo je odavna izumrlo, nagluho ili preobučeno u nova odijela i kravate u kojima se guši. Nismo u boljoj situaciji ni kada se pozivamo na identitet koji treba sačuvati po svaku cijenu, jer smo sazdani i građeni od suprotnosti, izvan pouzdanih kronologija i kontinuiteta.

Gunja u kojoj ste odrasli jest i granica razdvajanja i spajanja kultura i identiteta. Je li granica mjesto identiteta ili sukoba identiteta?

Granica nas spaja i razdvaja. Ima nešto potrebno i uzbudljivo u razlici i različitosti, suprotstavljanju i uvažavanju, u osjećanju pripadanja zajednicama koje nisu nužno većinske, u pripadanju zajednici čitatelja i autora koji znaju i osjećaju da je nužna proizvodnja nejednakih, neočekivanih značenja. Biti uz granicu i pokraj, prelaziti je i vraćati se, znači donositi i odnositi, davati i uzimati, uživati u svakodnevici granice, u svakodnevici gledanja različitih prizora i onih koji dolaze, možda, nepoznati i nepozvani.

Gdje je tu mjesto identiteta?

Mjesto identiteta je u onom ekscesnom, u uzbudljivom i različitom, u narušenoj kronologiji, u odsutnom i neizrecivom, u zadovoljstvu pojedinačnog, koje začudo više govori o zajedničkom, o egzistencijalnom, o presudnom…

Kako doći do teksta koji je tu mimo volje njegova autora?

Dijalogom i otporom, neprekidnim čitanjem i traženjem mjesta koje je napuklo, koje je ulaz u drugo i drukčije, urezivanjem vlastitoga znaka na monolitnim diskontnim listama obilja u kojem nas dočekuje samo zebnja zbog izbora kojeg zapravo nema.

Ako vaše pisanje ne ovisi o identitetu, o čemu ovisi?

Moje pisanje ovisi o dijalogu s onim što mu prethodi i što mu se događa u trenutku dok nastaje. Ne čitamo li autore kakvi bismo htjeli i sami biti, otkrivajući da smo daleko drukčiji od njih? Nismo li ne jedanput shvatili da nama strani i tuđi tekstovi daju posebno svjetlo našim mračnim stazama. Oni koji su u vlastitoj kulturi bili odbačeni, koji su bili književna epizoda, fragment, upravo su oni svojim odricanjem od velike priče zajedništva, kontinuiteta i neupitne pripadnosti davali toj književnosti posebno značenje, auru. Treba li podsjećati da je poetički torzo u svojoj nezavršenosti, izostavljenoj cjelini zbog fragmenta koji se naknadno dopunjava, misli i čita, potpuniji od monumentalnih spomenika prošlosti. Spomenimo za ovu priliku samo A. B. Šimića, a popis takvih autora daleko je opsežniji, takvo sam čitanje suvremene hrvatske poezije ponudio i u antologiji Utjeha kaosa.

Nije li to ustrajavanje na tekstu kao identitetu i oponašanje uvezenih poetika, primjerice poetika francuske poezije prve trećine 20. stoljeća, osiromašilo i ograničilo našu poeziju, koja tek sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća počinje biti autonomna, počinje se baviti hrvatskim temama?

Priča o uvozu i tržištu ima nekoliko različito zainteresiranih strana. U svakom slučaju prekomjeran i nekritičan uvoz ugrožava postojeće stanje stvari, ali je u književnosti, a osobito u slikarstvu i nekim drugim praksama, bio presudan taj uvid i ulaz izvana zbog tema, tehnika i otvaranja prostora onima koji nisu imali zraka zbog postojećeg akademizma, vladajućega kanona. Teško mi je reći što je osamdesetih postalo autonomno i koje su to hrvatske teme, ali sasvim sigurno da se odnos prema jeziku, povijesti i još koječemu drugome u hrvatskoj poeziji već od sedamdesetih intenzivno propituje, međusobno uključuje i isključuje. Pretražiti i dokumentirati samo ono što su na stranicama Quoruma, od osamdesetih do sada, napravili kvorumaši koji su znali da nisu kvorumaši štošta bi reklo kako je i što postajalo i bilo hrvatska tema. Hrvatska pjesnička scena živa je i propulzivna zona hrvatske književnosti jer unutar nje kolaju vrlo različite knjige različitih dosega, standarda i vrijednosti, što je i normalno i očekivano ako nas ne ostavlja u vlastitom samozadovoljstvu i ne-čitanju.

Ipak, nije li hrvatska poezija autistična kada je riječ o vremenu i prostoru egzistencije? Mnogi se pjesnici radije utječu sigurnoj i uspješnoj prošlosti nego neizvjesnom propitivanju i kritici suvremenosti?

Hrvatska je poezija upućena u propitivanje svoga vremena, prostora i egzistencije, što je nerijetko značilo upućivanje u jezik i njegove moći. Kojeg bi drugog zadatka i bilo u tom strukturiranju vlastite neegzistencije osim domišljanja tekstova koji će održavati odsutnost svijeta i njegova smisla, njegova značenja. Ono što se održava u uvjerenju da mijenja svijet završilo je u prostoru neprovjerljive mitologizirane prošlosti, vjere u stalne i pouzdane vrijednosti. Neizvjesnost i propitivanje suvremenosti jezika i mjesta njegova govornika jest ono što daje na važnosti poeziji i rekao bih da je hrvatska poezija, nažalost, nepročitana i kritički nedovoljna vrednovana baš na tim svojim dionicama.

Možda i stoga jer ne upisuje, ne registrira rascjepkanost identiteta i raspadnutost individue, njezinu shizofreničnost, adekvatnim poetskim zapisom?

Mijenjajući registre, nazore i oblike na putu od lirskog do narativnog, od fragmenta do mitskog, od kolokvijalnosti do zapuštenog prostora – hrvatsko pjesništvo provjerava vlastitu strukturu, provjerava i govori o sebi. Ono što se od sedamdesetih do sada razmjenjivalo ili potiskivalo pristiže u drugim i drukčijim tragovima: radikalne jezične geste, postavangarda ili različiti drugi izmi – potpore su tekstovima koji i sada nastaju, zašto ne i kao zapisi iz pustog jezika.

Nisu svi Čegec. No vratimo se vašem Macondu, mjestu gdje koliko umiru živi toliko žive mrtvi, realno i arhetipsko. Je li Gunja neiscrpan izvor tema kojima ćete se uvijek vraćati i u kojima ćete pokušavati srediti svoj poetski „kaos“?

Moj poetski „kaos“ nesputano je korištenje i iskorištavanje intimnoga imaginarija, svakodnevice koja je nagrizala strogost pjesničkog oblika. Knjiga pjesama Jedini posao dobrim je dijelom nastajala u postupnosti i nastojanju da se pregledno i koliko je to moguće sačuva njezina procesualnost, da joj radni učinak bude veći od onoga s čim se u njoj radi i služi, bilo da su dijelovi pjesme dokumenti i činjenice, bilo da joj je u temelju narativnost, događaj, likovi.

Rekao bih da je sva nastajala u autorskom izmicanju i neprisutnosti, a da joj ujednačeni pjesnički glas i okupljenost u tekstu Gunje i njezine okolice daje na pouzdanosti i sigurnosti da poezija može živjeti od same sebe i da se njezina snaga stječe u jednostavnosti, ili kako je to urednik knjige Branko Čegec daleko bolje napisao „kao da je riječ o dnevniku iznad vremena i iznad mjesta, nesvodivom na dnevničke koordinate, bezvremenom jednako u prošlosti kao i u sadašnjosti, prostorno raspršenom od rodne Gunje kao stvarnog, ali i ‘mitskog’ ishodišta“.

Čitajući vašu poeziju, a osobito prozu, nameće mi se utjecaj Borgesa, točnije borhesovskoga?

Tako je ako govorimo o njegovu utjecaju i želji da se u vlastitom prostoru, na ulicama gradova ili na stranicama različitih tekstova dodirne, djelomično zahvati ili opiše neka zagubljena mapa vlastitoga svijeta. Osim Borgesa važni su mi i drugi pisci, autori nevidljivih gradova, rasutog tereta, koji su bili poticajni za promjenu statistike vlastitog svijeta, koji su „krivi“ za zabune koje proizvodim na putu od poezije do proze. Od Borgesa do divljih detektiva, od onih koji se traže u pustošima predgrađa, na trajektima i na dalekim neuhvatljivim pučinama do onih koji precizno i pouzdano pišu i misle o strahovima i brigama ovoga svijeta – golema je lista takvih autora i njihovih tekstova koji svijetle nad onim što pišemo i onda kad mislimo da smo sami i na rubu.

Brine li vas u svijetu književnosti sve jači glas protivnika i borhesovskoga krojenja književnog djela?

Mislim da je riječ o daleko suptilnijim krojenjima, čitanjima i traženjima – razmjena i tržište, koje se nerijetko čini neuhvatljivo zbog goleme ponude, nerijetko radi samo na premještanju pažnje, onemogućavanju suptilnijih uvida i razlikovanja. Ali ono što je lijepo i pouzdano jest da mi neprekidno istupamo iz prostora teksta, da bismo brže-bolje zakoračili u novi, uzbudljiv i osnažen i našom prisutnošću i naporom. Na nama je da znamo mjeru svojih mogućnosti i što čemu pripada, što ne želimo i što nije naš svijet.

Glede toga, bi li hrvatska književnost bila bolja da se odrekla krležijanstva i njegove ideologije?

Važno je na koji način i s kojeg mjesta stupaš u dijalog s tradicijom, kako se nosiš sa svjetlom vlastite suvremenosti, ako uopće znamo što nam je tradicija i što nam se nadaje kao orijentir u svakodnevnom. Strašno je, istodobno teško i lijepo, koliko su tekstovi međusobno upućeni jedni na druge, a da mi tu ne možemo ništa bitno promijeniti. Jezik književnosti nosi sa sobom rasuti teret prošloga, ništa manje sadašnjega, ali u njemu je i njegova budućnost, koliko god nam to bilo nevidljivo, nepoznato ili nevažno.

Hoće li ubuduće književnost biti više ograničena čitateljem nego jezikom i talentom?

Književnost će biti ograničena samom sobom, ali presudno je što će od svoje sumnje i svoga jezika činiti i za što će se boriti. Jedan sam od onih, koliko god to zvučalo pretenciozno i nestvarno, koji vjeruje da će upravo književnost svojim pitanjima i svojim odgovorima biti presudna u našem opiranju nestanku svijeta kakav smo željeli da bude.