Zanos u svijetu nelagode

Za izvrsno prevedenu, opsežno dokumentiranu i stručno pripremljenu knjigu Ingeborg Bachmann i Paula Celana Vrijeme srca, s pismima „što su ih razmijenili Paul Celan i Max Frisch te Ingeborg Bachmann i Gisele Celan-Lestrange“, objavljenu 2013. u nakladi Oceanmore, Truda Stamać prošle je godine dobila nagradu Kiklop za prijevod godine. Ingeborg Bachmann (1926–1973) pripada među najvažnije spisateljice njemačkoga govornog područja dvadesetog stoljeća, a Paul Celan (1920–1970), pjesnik, esejist i prevoditelj, jedan je od najvećih europskih pjesnika dvadesetog stoljeća. Njih dvoje bili su u ljubavnoj i prijateljskoj vezi niz godina. Pisma koja su upućivali jedno drugom unutar dvadeset godina, s čestim zastojima i prekidima, ali ipak ustrajno, autentično su svjedočanstvo života dvoje iznimnih umjetnika. Kroz utješnu, ali na mjestima nelagodnu, točnost svakodnevice probijaju turbulentne misli, iskre stvaralačkog i ljubavnog zanosa, uzbibane naletima strahova i zaveslajima prema često maglovitim obalama nade. U ovoj knjizi naići ćemo još i na pisma Celanove supruge, pariške grafičarke Gisele Celan-Lestrange, i švicarskog pisca Maxa Frischa, s kojim je Ingeborg Bachmann neko vrijeme živjela. 

Izd. Oceanmore, Zagreb, 2013.

„Moj je život na kraju, jer se on prilikom transporta utopio u rijeci“, kaže ja iz sna o strancu u crnom ogrtaču u Malini, romanu Ingeborg Bachmann (1971): „On je bio moj život. Voljela sam ga više od života.“ U travnju 1970. Paul Celan utopio se u Seini. „Paul se bacio u Seinu“, napisala je Gisele Celan-Lestrange u pismu Ingeborg Bachmann, „izabrao je najosamljeniju i bezimeniju smrt. Što da drugo kažem, Inge­borg. Nisam mu mogla pomoći, kako god to rado htjela.“ U gotovo praznoj sobi za sobom ostavlja Hölderlinovu knjigu, s podcrtanim tekstom o tome kako genij katkad potone duboko u gorki zdenac svog srca. Bachmanničin roman podsjeća u legendi Princeze od Kagrana i u poglavlju sna na njezinu ljubav prema Paulu Celanu. Riječ transport iz rječnika nacionalsocijalističke birokracije uništenja povezuje njegovo samoubojstvo s katastrofom uništenja Židova.

Celanovi roditelji pogubljeni su u njemačkom koncentracijskom logoru, a on je preživio u rumunjskom radnom logoru. Nakon rata otišao je u Bukurešt i, upućen u mnoge jezike i književnosti, radio tamo kao prevoditelj i nastavio pisati vlastito književno djelo. Godine 1947. pojavila se Fuga smrti na rumunjskom. U prosincu 1947. pobjegao je i dospio preko Mađarske u Beč, gdje je još iz Bukurešta njegova poezija najavljena uredniku Plana, najvažnijega književnog časopisa u poslijeratnoj Austriji, kao „jedini lirski pandan Kafkinu djelu“.

Bachmannova i Celan sreli su se u poslijeratnom Beču, gdje je ona studirala filozofiju, a on nakon bijega iz Rumunjske boravio kao displaced person. Nikad se ne bi uspjeli sresti da se Bachmannova već prije nije počela oslobađati podrijetla očinskog svijeta određena nacionalsocijalizmom i ratom i kao mlada izdvojila se iz narodne zajednice nacionalsocijalističkoga vremena. Čitanje i pisanje bilo joj je unutrašnjom emigracijom. Da se „krasnim slučajem“… „nadrealistički lirik Paul Celan“ u nju zaljubio, piše Ingeborg Bachmann 20. svibnja 1948. roditeljima. Njezina je soba „polje maka“ jer je voli „tom vrstom cvijeća obasuti“. Tri dana poslije posvetio joj je Celan pjesmu U Egiptu, ljubavnu, koja je otvorila dugogodišnje dopisivanje. Život Ingeborg Bachmann skončao je vatrom. Godine 1973. umrla je od opeklina od požara nastala u njezinu stanu u Rimu. Iza nje ostalo je više od tisuću stranica neobjavljenih rukopisa.

U Egiptu, pjesmi za Ingeborg, koja je zajedno s posvetom upisana u likovnoj monografiji Matissea, Paul Celan piše: „Reci oku tuđinke, budi voda. / Koje znaš u vodi, potraži u oku tuđinke. / Pozovi ih iz vode. Rut! Noemi! Mirjam! / Okiti ih, kad legneš uz tuđinku. / Okiti ih oblačnom kosom tuđinke. / Reci Rut, i Mirjam, i Noemi: / Glete, ja spavam uz nju! / Tuđinku uza se okiti pak najljepše, / Okiti je bolju za Rut, za Mirjam i Noemi. / Reci tuđinki: / Gledaj, spavao sam uz njih! Beč, 23. svibnja 1948.
Nemilo točnoj / 22 godine nakon njezina rođendana / Nemilo točan.“

Ona piše: „Čeznem za tobom i našom bajkom. Što da radim? Tako si daleko od mene i tvoji pozdravi na dopisnicama, kojima sam donedavno bila tako zadovoljna, nisu mi više dovoljni.“

Ona piše: „Sredinom kolovoza bit ću u Parizu, samo nekoliko dana. Ne pitaj me zašto, čemu, ali budi tu za mene, jednu večer, dvije, tri. Povedi me do Seine, gledat ćemo tako dugo u nju dok ne postanemo male ribe i ponovno se ne prepoznamo.“

Ona piše: „Prije sedam godina slavili smo zadnji put skupa tvoj rođendan. Ludo i žalosno. A sada sam na trenutak sjela uz tebe i ljubim ti oči.“

On piše: „I meni je kao i tebi: da smijem izgovoriti i napisati tvoje ime, a da se ne borim s trncima koji me pritom preplave – što me unatoč svemu, usrećuje. Ti znaš: bila si, kada sam te sreo, za mene oboje: osjetilno i duhovno. To se nikad ne može razdvojiti.“

On piše: „Nama život neće doći ususret, Ingeborg, čekati na to bio bi nama najneprimjereniji način življenja. Biti tu, da, to možemo i smijemo. Biti tu – jedno za drugo.“

On piše: „Samo redak, koji ti želi od srca zahvaliti, na svemu, s toliko toga nevažnoga, Ingeborg! Koga smo slušali, reci, koga? Sad ću uskoro doći, ne na dugo, na jedan dan, na drugi – ako želiš i dopuštaš. Onda ćemo tražiti svjetiljku, Ingeborg, ti i ja, mi.“

On piše: „Još sam jednom pogledao iz vlaka, i ti si se osvrnula, ali bio sam predaleko.“