Tamno naličje seksualnosti

Drugi dio izrazito provokativne i kontroverzne dvodijelne erotske psihološke egzistencijalne drame Nimfomanka vodećega danskog filmaša i utemeljitelja pokreta Dogme 95 Larsa von Triera dijelom je moguće promatrati i kao zasebnu cjelinu. I u tematskom i u izvedbenom smislu, jer je s jedne strane riječ o ostvarenju koje se u odnosu na prvi dio mnogo više bavi tamnim naličjem ljudske seksualnosti te pripadajućih devijacija pa i naglašeno autodestruktivnih psihopatoloških stanja, a s druge o djelu koje je izvedbom znatno konvencionalnije od „jedinice“, jer osim što nema humora i ironije koji su obilježili prvi dio, zamjetan je i izostanak umjetničkih, znanstvenih i filozofskih upadica i digresija kojima je profesor Seligman u prethodniku odveć često prekidao priču svoje slučajne gošće Joe. Stoga osim u dva-tri navrata cjelinu ne narušavaju isječci iz dokumentarnih filmova, podijeljeni ekran ni elementi eksperimentalnog filma kao što je prije bio slučaj. Svakako, i ovdje možemo doznati ponešto o crkvenom raskolu, pravoslavnim ikonama, Jamesu Bondu i njegovu pištolju Walther PPK, Thomasu Mannu, Beethovenu i još nekim stvarima, no Seligmanovi su ekskursi mnogo kraći i samim tim manje zamorni. Dojmu određene zasebnosti drugog dijela pridonose i činjenice da manekenku Stacy Martin u tumačenju naslovne uloge u zbivanjima iz prošlosti ubrzo nakon početka zamjenjuje Von Trierova česta suradnica Charlotte Gainsbourg, kao i da lik Jerômea najprije u interpretaciji Shije LaBeoufa, a poslije Michaela Pasa, većim dijelom trajanja pada u drugi plan.

Drugi dio Nimfomanke nastavlja istraživati seksualnost protagonistice

Nastavljajući svoju priču Seligmanu, Joe mu pripovijeda o razdoblju kad se nakon vjenčanja i rođenja sinčića Marcela, koji je ime dobio po bogu rata Marsu, ona u braku s Jerômeom počela osjećati sve izgubljenijom. A onda je jednoga dana doživjela začudnu umjetničko-religijsku viziju sličnu jedinstvenom umno-metafizičkom seksualnom iskustvu kroz koje je prošla još kao djevojčica, no dok je u djetinjstvu mogla osjetiti da će njezina životna misija biti istraživanje vlastite seksualnosti i njezinih granica, ovaj put užasnuto je shvatila da je odjednom izgubila svaku želju za spolnošću. Iako joj je Jerôme bio spreman pomoći, Joe se postupno počela udaljavati od njega, a nije pomoglo ni kad se prema njegovu savjetu pokušala upustiti u odnos s osobama druge boje kože koje ne razumiju engleski jezik, pogrešno vjerujući da bi je seks bez verbalne komunikacije mogao trgnuti. Kako je njezina želja za ponovnim doživljavanjem vrhunaca postajala sve veća, Joe je odlučila krenuti na „terapiju“ ponižavanjem, batinanjima i sadističkim mučenjem koju je u neobičnim noćnim terminima provodio ekscentrični K (Jamie Bell). No time je neizbježno počela zapostavljati i sve češće ostavljati sama sina, zbog čega je Jerôme naposljetku odveo dijete i kako se činilo zauvijek otišao iz njezina života. Nakon što je zbog neobuzdana i nemoralna života dobila otkaz na poslu, Joe je nabasala na markantnoga L-a (Willem Dafoe), šefa skupine utjerivača dugova koji joj je predložio da radi za njega, a da u poslu primjenjuje sadističke metode kojima ju je podučio K. Odlično se snašavši na novom poslu, Joe je počela dobro zarađivati, što joj je omogućilo štednju više novca za sinovu budućnost. A onda je poslije nekoliko godina L od nje zatražio da u posao uvede novu i mladu djevojku P (Mia Goth), kćer oca kriminalca i majke žrtve predoziranja koja je k tome bila obilježena i deformiranim uhom. P se ubrzo pokazala ne samo dobrom „učenicom“ nego je Joe s njom ubrzo započela ljubavnu vezu koja će dovesti do novih komplikacija. Kad jednoga dana otkrije da je njihov „klijent“ upravo Jerôme, Joe će u utjerivanje duga poslati upravo P, ne očekujući da će se djevojka upustiti u vezu s njezinim bivšim suprugom.

Dok pomalo sviće zora, a slaba sunčeva svjetlost nedokučivim putem dopire i do uličice na koju gleda Seligmanova soba, Joe zaokružuje priču zaključkom da je nakon bezbrojnih odnosa s muškarcima i ozbiljnih razočaranja u ljude naposljetku odlučila započeti fazu celibata, točnije aseksualnosti slične onoj u kakvoj otkad zna za sebe živi profesor, koji unatoč pokušajima i u mladim godinama i poslije nikad nije osjetio žudnju. Film bi tu mogao i završiti, štoviše u određenom smislu i završava Seligmanovim gašenjem svjetla i izlaskom iz sobe, no tada slijedi nepotreban i u kontekstu svega viđenog nelogičan epilog koji donekle funkcionira tek kao zagovor teze da nitko u konačnici ne može pobjeći od svoje seksualnosti, ma koliko je namjerno ili podsvjesno potiskivao. Sa samom tezom ne bi bilo ništa sporno da je naznačena nešto ranije, jer ovako njezino ishitreno umetanje kao i zaključivanje kobnim hicem iz pištolja ne odgovara ni dotadašnjim psihološkim profilima središnjih dvoje protagonista, ni dramskom tkivu filma.

Iako je u cjelini nešto slabiji od prethodnika, dijelom stoga što već znamo što otprilike možemo očekivati pa izostaje efekt iznenađenja, a dijelom zbog spomenute konvencionalnije izvedbe, drugi dio Nimfomanke neosporno je prilično uspio, sugestivno režiran, dojmljivo atmosferičan i raspoloženo glumljen film koji provocira i donekle sućutnim odnosom prema pedofiliji. Naime, jedan je od dužnika koje Joe obrađuje i čovjek (Jean Marc-Barr) koji posve mirno i nezainteresirano reagira na sve njezine seksualne i sadističke provokacije, sve dok ona u svoju priču ne uplete djecu. Kad shvati da je pred njom pedofil koji nikad nije realizirao svoju sklonost, Joe će pred čvrstinom njegove volje i karaktera iskazati svojevrsnu samilost.