Stripovska anticipacija postmodernizma

Podatak da je u siječanjskome broju Strip revije započelo novo objavljivanje epizode Sedam Artura i još jedan karikaturalnoga serijala Herlock Sholmes: majstor maske u autorskoj izvedbi crtača Julesa Radilovića i scenarista Zvonimira Furtingera, dosljedan je povod propitivanju značajki toga strip-serijala koji je odnedavna u cijelosti dostupan u trima knjigama nakladnika STRIPFORUM. Sastavljen od devet epizoda, taj je serijal, dakako, karikaturalna interpretacija glasovitoga fikcijskog detektiva Sherlocka Holmesa, kojega je osmislio Sir Arthur Conan Doyle. I nema nikakve sumnje da je upravo taj Doyleov kanon, sastavljen od četiriju romana i šezdesetak priča, nepresušno nadahnuće raznovrsnim stvaraocima čija djela rekonstruiraju, interpretiraju ili čak parodiraju izvornike o možda i najpoznatijem fikcijskom detektivu uopće. Upravo je u iscrpnim predgovorima triju strip-knjiga o Herlocku Sholmesu Boris Nazansky obradio književne izvornike te filmske, televizijske, radijske i strip-adaptacije, čiji se broj i nadalje neprestano povećava.

Izd. STRIPFORUM, Zagreb, 2013.

Nepobitna činjenica da je Sherlock Holmes dijelom kriminalističkoga žanra ni u kom slučaju nije nagrizena strip-interpretacijom Julesa Radilovića i Zvonimira Furtingera (a pritom ne treba zaboraviti ni, prije nekoliko godina nažalost preminulu, Radilovićevu suprugu Zdenku, čiji je udio u stvaranju često zanemaren, op. a.). Nakladnik Mladen Novaković precizno naglašava da Herlock Sholmes nije parodija već posve pravovrijedno djelo kriminalističkoga žanra, koje se uz karikaturalne pomake skladno uklapa u opće žanrovske smjernice. Herlock Sholmes je započet 1957. epizodom Nana Sahib, ali je čekao punih devet godina da bi postao i serijalom objavljivanim u glasovitom Plavom vjesniku. U razdoblju od 1966. do 1968. nastalo je sedam epizoda (uključujući i remake početne), a dvije dodatne objavljene su u prvoj polovici 1970-ih, pretposljednja u sarajevskom Strip Artu, a završna u SAD-u. Zanimljivim se svakako čini da su autori prvotno namjeravali rabiti izvorno ime i prezime slavnoga detektiva te sporednoga lika dr. Watsona, ali su ih preimenovali ne bi li izbjegli moguće prigovore Doyleovih potomaka. Pritom su se uskladili i s književnom tradicijom upravo zbog činjenice da je u razdoblju od 1915. do 1952. spisatelj Charles Hamilton objavljivao parodične priče o Herlocku Sholmesu.

Skladna suradnja Julesa Radilovića i Zvonimra Furtingera iznjedrila je nekolicinu vrhunskih strip-ostvarenja, a nije uputno zanemariti podatak da je upravo Radilović jedan od rijetkih strip-crtača koji se s jednakim uspjehom i razvidnom kvalitetom snalazio i u realističkom i u karikaturalnom stilu. Već i površni poznavatelji devete umjetnosti, pa i karikaturalnoga stila, svjesni su činjenice da je za uvjerljivost djela karikaturalnoga predznaka nužno potrebna i vjerodostojnost, što dosljedno potvrđuje i Herlock Sholmes.

Ogromna Radilovićeva i Furtingerova erudicija doprinijela je tako povijesnoj, scenografskoj ili pak kostimografskoj vjerodostojnosti, itekako percipiranoj u svakoj od epizoda ovoga strip-serijala. Autori dakle u ovome serijalu rabe glasoviti izvornik, ali pritom ne ostaju na razini epigona, već u svim epizodama uspostavljaju tematsku, izvedbenu te kontekstualnu raskoš, više zrcaljenu kroz stvaralačke svjetove Radilovića i Furtingera negoli kroz baštinu Sir Conana Doylea. Tako je temeljnim postulatom serijala, osim karikaturalnoga predznaka, i Sholmesova čudesna sposobnost da se u nužnim prigodama preruši u bilo kakav lik, ljudski i životinjski, ili pak predmet, a taj čimbenik razlike u odnosu na izvornik postaje i otponcem niza iznimno humornih situacija i obrata.

Ipak, nužno je ukratko naznačiti razvojnu nit serijala u svakoj od triju strip-knjiga. Prvu od njih, objavljenu 2010. godine, možemo označiti interpretacijom i variranjem klasičnoga u kriminalističkom žanru. Epizoda Anastazije naizgled je arhetipskih žanrovskih postavki, podjednako u dosljednom rekonstruiranju miljea i likova nazočnih u izvorniku. No ta je epizoda i jasna percepcija onodobnoga britanskog društva, ali i ironična u postavkama odnosa junaka i lika majmuna, završenog duhovitom, zamalo darvinističkom inverzijom. Bijeg mrtvaca naizgled započinje prožimanjem karikaturalnoga i fantastičnoga, s naznakom horora, no ubrzo se raščlanjuje kao karikaturalni strip realističkoga raspleta, sjajne britanske atmosfere, neprestanih obrata i izrazito humornih tonova. Otmica je smještena u američko podneblje i postaje svojevrsnom posvetom žanru vesterna, upotpunjena transponiranjem arhetipskih postavki serijala.

Knjiga 2 objavljena je prošle godine i označavamo je kao britanske varijacije, upravo zbog činjenice da tri epizode – Baskervillski duh, Nana Sahib i Na dvoru kralja Artusa – zrcale razne segmente britanskoga društva. Smještena u Škotsku, epizoda Baskervillski duh barem se naslovom odnosi i prema Doyleovu romanu Baskervillski pas (1902), sadržajno prema legendama o škotskim dvorcima pa interpretiranje tematskoga sklopa postaje otponcem komičnih zbivanja s racionalnim svršetkom i novim Sholmesovim uspjehom. Nana Sahib raščlanjuje antagonista Indijca pristigloga iz dragulja britanske krune, kako je nazivana ta najveća britanska kolonija. Uplivi indijskoga misticizma podjednako su postali i odrazom europskih stremljenja indijskim religijama i kulturi čiji je vrhunac upravo u razdoblju od sredine 1960-ih. Na dvoru kralja Artusa odnosi se prema temeljnoj mitskoj predaji britanskoga otočja o kralju Arthuru i Vitezovima Okrugloga stola. Međutim čini to kroz posvetu američkome piscu Marku Twainu i njegovu romanu Jenki na dvoru kralja Arthura (1889), a komične inverzije uslojavaju bogatstvo konteksta i moguća iščitavanja.

Prošle godine objavljena je i završna strip-knjiga serijala, koja je nepobitnom anticipacijom postmodernizma. Tako već u Tarzanu, gospodaru džungle percipiramo ne samo odnos prema izvorniku američkoga pisca Edgara Ricea Burroughsa nego i britanski kontekst samoga Tarzana kao lorda Greystokea. Pritom su u karikaturalnoj interpretaciji izvornika te filmskih i strip-adaptacija uočljivi i nenametljivo poigravanje s rasnim stereotipovima kao i naznaka britanskoga kolonijalizma. Sedam Artura i još jedan se na izniman način osvrće spram pošalica o škotskoj škrtosti, uspostavlja dinamičan zaplet te podjednako posuđuje motiv iz glasovitoga romana Agathe Christie Ubojstvo u Orijent Ekspresu (1934). Ujedno upravo navedene epizode naznačuju da junak Sholmes i ne mora nužno biti nepogrešiv i bez nedostataka. Međutim pritom ga ne degradiraju, već uspostavljaju znatniju razinu humanosti. Završna epizoda serijala  Čarobna svjetiljka prožima kriminalistički zaplet s motivima znamenite pripovijesti o Aladinu. I dok se žanrovska potka može sagledati arhetipskom, interpretacija motiva duha iz čarobne svjetiljke sve je samo ne uobičajena.

Herlock Sholmes je strip-serijal naglašenoga ritma, čija kvaliteta se ne iscrpljuje u prvotnome čitanju. Dapače, razvidna je raskoš scenarističkoga temelja i crtačke nadgradnje. Zvonimir Furtinger uspostavio je složenu mrežu tematskih sklopova, kulturnih ili pak društvenih asocijacija i raskošnoga konteksta, dok je Jules Radilović poštujući klasičnu strukturu stripa oblikovao ostvarenje izrazitoga kompozicijskog sklada te crtačke dinamike. U prevlasti raznih varijacija srednjih planova, naglasci bližih ili širih kontrapunkt su kojim se snažnije veže čitateljeva percepcija. Preciznost i temeljitost Radilovićeva crteža jasna je i u ovom primjeru. Nepogrešiv u karakterizaciji čitavoga niza likova i raskošan u mizansceni, taj je hrvatski strip-velikan dosegnuo same vrhunce domaćega karikaturalnog stripa, što naznačuju i tekstovi Mladena Novakovića, Mate Bošnjakovića i Zlatka Galla, dostupni u strip-knjigama serijala. Dapače, vrhunce koji su doprinijeli i podatku da je Herlock Sholmes: majstor maske objavljivan više puta i u inozemstvu, u širokome rasponu od Sjedinjenih Država preko Europe pa sve do Indije.

Zbog svega navedenog nema nikakve sumnje da ovaj strip-serijal predstavlja bitan doprinos hrvatskoj kulturi, a značaj i kvaliteta su mu zavidni. Poput raznovrsnih umjetničkih djela Herlock Sholmes: majstor maske nepobitno je uvjetovan društvom i vremenom svoga nastanka, međutim pritom nije ostao i zarobljen njima, već ostaje svježim i zanimljivim i nekoliko desetljeća nakon nastanka.