Što nakon slučaja Sabo?

Posljednji izbori za vukovarsko Gradsko vijeće nisu donijeli prevagu nijednoj stranci. U nastaloj situaciji Željko Sabo (SDP), zastupnik u Hrvatskom saboru i vukovarski gradonačelnik, pokušao je izmijeniti volju birača potkupljivanjem dvoje HDZ-ovih vijećnika: Marije Budimir i Radivoja Đurića. Gospođi Budimir nudio je mjesto u Nadzornom odboru Borova, mjesto predsjednice gradske Komisije za europske poslove te uz to pedeset tisuća kuna. Gospodinu Đuriću navodno je nudio mjesto direktora Hrvatskoga radija Vukovar (za sina), a supruzi mjesto glavne sestre u vukovarskoj bolnici.

Marija Budimir tajno je snimila razgovor sa Sabom. Ustupivši snimku medijima, svatko je mogao čuti glas Željka Sabe i njegove ponude HDZ-ovoj vijećnici. USKOK je potom Županijskom sudu u Osijeku podnio optužnicu protiv Sabe, a prije njezina potvrđivanja Optužno vijeće je navedenu snimku izdvojilo kao nezakonit dokaz. Vrhovni sud je međutim ovih dana navedenu snimku vratio među dokazni materijal s obrazloženjem: premda se do snimke došlo na nezakonit način („narušena privatnost“), interes kaznenog progona veći je od zaštite privatnosti. Iako je stvar svima jasna, Željko Sabo, koji je i član Glavnog odbora SDP-a, kao odgovor tuži Mariju Budimir zbog nezakonita snimanja. On dakle i ne pomišlja na snošenje moralnih, a SDP političkih posljedica prije sudskog pravorijeka. Erotika vlasti!

Životopis Željka Sabe je besprijekoran. On je vukovarski branitelj i zatočenik srpskih koncentracijskih logora (Begejci, Niš), zbog čega je odlikovan Spomenicom Domovinskog rata i Plaketom „Vukovarski branitelj“. Po profesiji je teolog koji je diplomirao na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku 2008. godine. Uz to djeluje blago, sućutno, uljuđeno, građanski korektno. Stoga se pitam: kako je moguće da se jedan takav čovjek nađe u ovakvoj situaciji? Podmićuje, biva javno osramoćen, optužen, a ne želi snositi posljedice za svoje čine prije sudskog pravorijeka. Mislim da odgovor treba tražiti u okruženju koje sve više obilježava permisivnost i hedonizam, a što nužno dovodi do pomaka u mjerilima za donošenje moralnih sudova.

U ozračju moralne obamrlosti, moralnost se pojavljuje kao praktična vještina. O tome piše Zbigniew Brzeziński razglabajući o američkom društvu, čije vrijednosti putem globalizacije (koja se s pravom poistovjećuje s amerikanizacijom) preplavljuju svijet: „Zbog pragmatičnih razloga društvenog poretka, najvažnija razlika je ona između ‘zakonitosti’ i ‘nezakonitosti’, pa tako pravni postupak, posebice sudski sustav, postaje zamjena za moralnost i za crkvu kao najvažniju za određivanje te moralnosti. Religija kao internalizirana vodilja pojedinčeva ponašanja tako se zamjenjuje pravnim sustavom koji određuje vanjske granice dopustivog, ali ne i moralnog.“

To bi se moglo nazvati „proceduralnom moralnošću“, utemeljenom na vanjskim pravilima prema kojima se upravljaju ljudi i društvena interakcija. Razlikuje se od internalizirane, osobne moralnosti koja razlikuje „dobro“ i „zlo“. Proceduralna moralnost, sama po sebi, često stvara stanje u kojem se znatni broj pojedinaca nalazi u iskušenju da u praksi osjeti granice dopuštenog i „pokuša se izvući nekažnjeno, jer nema apsolutnih unutarnjih kočnica“ (Zbigniew Brzeziński, Izvan kontrole, Zagreb 1994).

Znam da mnogima nije bilo ugodno kad se između hadezeovaca i lopova stavljao znak jednakosti. No u tom slučaju postojala je nada da u našoj politici ima nekih koji to nisu. Međutim čemu se nadati poslije ovog slučaja i niza onih u kojima glavnu ulogu igraju esdepeovci i haenesovci, od kojih su u zadnje vrijeme u fokusu oni „Šegon“ i „Lovrić Merzel“?

Pri kupnji polovnog automobila vrlo je važno ne uzeti onaj sa „skrivenom greškom“. O tome je jednom netko mislio kad je rekao da bi radije kupio automobil od esdepeovca nego od hadezeovca. Bi li se taj danas našao makar u dvojbi? Ja bih.