SSS

Ova tri SSS-a u administraciji ne bi izazvala nikakvu nedoumicu. Ispalili bi kao iz topa: to je srednja stručna sprema. Da jedan maknem, pa da na kupu ostanu samo dva, ona bi nas lako prebacila u jedno ružno vrijeme, kada je SS bila oznaka za njemačke oružane fašističke formacije (njem. Schutzstaffel, zaštitni odred), taj strah i trepet za mnoge. One su izvršavale specijalne zadatke, poput istrebljenja stanovništva na okupiranim područjima, kaznenih ekspedicija, čuvanja zatočenika u logorima itd. Da je knjiga spala na jedno S, najprije bih pomislila na automobilsku oznaku za Švedsku (Sverige). No neću pisati o tome. Moja SSS trojka znači strah, strepnju i stres. Slažem se, nisu to ugodni osjećaji. No nisu ni rijetki. Dapače, današnji tempo življenja i sve nesigurnija životna egzistencija produbili su ih i stvaraju sve nove varijacije. Strah se definira kao stanje uznemirenosti, zabrinutosti, kao bojazan od opasnosti, a na svakom koraku vrebaju raznovrsne opasnosti. Može to biti strah od bolesti (a sve su gadnije), strah od gubitka posla (postaje svakodnevna pojava) i još sijaset drugih uzroka straha, strepnje i stresa. Svojedobno sam pisala i o posebnoj vrsti straha u hrvatskih izvornih govornika, nezabilježenoga u ostalih izvornih govornika, a to je strah od vlastita standardnog jezika. No taj strah nije nikakav strah i trepet (stanje velikoga straha) i daleko je od toga da ulijeva ljudima strah u kosti (nekoga silno zaplašiti), još manje da bi zbog njega umrli od straha. Ne, taj „lingvistički“ strah (a motiviran političkim) više je nelagoda zbog dobivanja nepoželjne političke etikete, no sve je to ipak mačji kašalj prema strahu od neizlječive bolesti, od gubitka posla, što povlači za sobom i neizvjesnu budućnost, poglavito za obitelj, djecu. U strah se ugurala čitava paleta osjećaja, poput plašenja, strepnje, užasa, jeze, tjeskobe, stisnutosti, zakočenosti, zebnje, strave i sl. Zanimljivo je što je bilo prvotno značenje straha. Bilo je to otvrdnuće. To pokazuje i jezični razvoj – ­prasl. *strahъ razvio se iz *srok-, a ovo iz ie. baze *sterk-, što znači otvrdnuti, odrvenjeti, okorjeti. I doista, strah – taj osjećaj jeze uzrokovan prijetećom opasnošću, koja se onomu prema kojem hrli čini nepremostivom – čovjeka paralizira, on obamre, odrveni od straha, „odrežu mu se noge“, postane neosjetljiv na ljude i pojave oko sebe. Kaže se i da su u strahu velike oči. No kakve su te oči? Upravo u skladu s polazišnim značenjem, otvrdnućem. One su nepomične, širom rastvorene, skamenjene od užasa koji vide i zle slutnje da će takva sudbina ubrzo snaći i samoga svjedoka tog užasa.

Snažno predosjećanje (ili umišljanje) izravne opasnosti zovemo strepnja. Uvijek je prati i jak osjećaj straha. No ako želimo iz te imenice izvući glagol, naći ćemo se u raskoraku – između raznih pravopisa i rječnika hrvatskoga jezika. Jer, postavlja se pitanje: kako glasi infinitiv – strepiti ili strepjeti? Autori hrvatskih pravopisa – Babić, Finka i Moguš, od 1994. godine, Matičina pravopisa, 2007, pa i najnovijega (Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2013. godine), kao i autori rječnika hrvatskoga jezika (Anić, Šonje) te Školskoga rječnika hrvatskoga jezika (Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje – Školska knjiga, 2012) ili pak priređivači Drvodelićeva Hrvatsko-engleskoga rječnika (ŠK, 1996) priklonili su se infinitivu strepjeti. Hrvatski jezični savjetnik (1999), kao i često u „škakljivim“ situacijama, ima solomonsko rješenje: i strepjeti i strepiti (pa ti sad misli što ti savjetuju). Sve bih njih rado pitala zašto strepjeti i baš me zanima što bi mi odgovorili. Jer osim njihova rješenja, strepjeti, ima i onih jezikoslovaca (ne bez težine) koji kao jedino rješenje imaju oblik strepiti (Parčić, Skok, Deanović, Ladan). Ako se bolje pogleda sastav ovoga „drugog tabora“, vidjet će se da su u njemu imena i vrsnih (zapravo najboljih) hrvatskih etimologa, Skoka i Ladana. Oni, dakako, dobro znaju zašto su se priklonili tom obliku: jer on potječe od trepiti / trepati (drhtati, bojati se; dakle nema glasa jata), a ti glagoli alterniraju s trenuti / trepnuti (odakle i trepavica, ono što od straha trepće, podrhtava), trepkati, treptati, treperiti. Isti korijen (trep-, trop-) nalazimo i u trenutku, u prilogu netremice, u tropotu i štropotu, u toptanju (nogama) i u stropoštati (se). Zanimljivo je ovo toptanje nogama uza strah i strepnju. Naime, ono znači udarati nogama o tlo, što je dvojak čin: plašljiv čovjek topće nogama da uplaši drugoga ili pak da tim udarcima stopalima o zemlju ohrabri samoga sebe. To se dvojstvo lijepo vidi u lat. obliku trepidus, što znači koji tapka nogama, ali i koji je plašljiv. Plahi ljudi uvijek su i nekako strašljivi, bojažljivi i uznemireni, što se krije i u potki pridjeva plah: ie. *pel- / pol-, prasl. *polhъ, strašenje, plašenje, strah, no postoji i korijensko srodstvo s grč. pólemos, rat, ratovanje. Pa zar rat vode plašljivci i strašljivci? Ne znam, no da su svi prije bitke uznemireni, to razumijem. A upravo grč. oblik pólemos (ie. *polo-, strah, uznemirenost) u svojem početnom značenju (ulijevanje straha protivniku, zastrašivanje) pokazuje kako su ratnici nekoć nastojali suzbiti vlastiti strah i utjerati ga u kosti svojim protivnicima: tresenjem koplja. Tim su činom istodobno hrabrili i bodrili sebe i zastrašivali protivnika.

Dugo suzdržavani, pritajeni strah, s osjećajem nelagode, zovemo tjeskoba. Ona kao da čovjeka stišće, pritišće, steže, suzuje mu prostor, tlači ga, koči, gnječi. Čovjek je zabrinut, anksiozan, a osnovni ga glagol ango guši, davi, tišti i uznemiruje (kao i neugodna angina, kao grlobolja ili pectoris). Anksiozno stanje prepoznaje se po hladnom znoju, bljedilu, drhtanju (ruku, nogu), proljevu, isprekidanosti govora, pa u nekim slučajevima čak i trenutačnim gubitkom govora (ili je to grč jednjaka?). To osnovno značenje – stiskati, gušiti – prati sve čovjekove tjelesne manifestacije, a duševno stanje straha, strepnje, pa i zebnje i užasa najčešće se izražava metaforom stiskanja oko srca ili u duši. Kao da te obavio udav pa steže i sapinje sve više i više.

Zebnju, osjet hladnoće, nije teško povezati s glagolom zepsti, osjećati hladnoću, ali i preneseno: bojati se, strahovati. No korijen i naoko udaljena značenja otkrit će nam pravu prirodu zebnje. Prasl. korijen *zemb (odatle i zub) u osnovi znači derati zubom, klati, kidati (ie. *gembh, mrviti, mljeti, kršiti, ali i nanositi bol), pa zebnja razdire čovjeka upravo zbog osjećaja straha od eventualne boli stiskanja u prsima, što je isti onaj osjećaj što ga je prouzročilo gušenje, paraliziranost od straha. Ptica ili koja manja životinja može se od straha i užasa „smrznuti“, skameniti, pa od progonitelja uopće više ne bježi. Ili jednostavno padne mrtva i prije napada.

U neugodnom „špilu karata“ koji danas dijelim ostao je još jedan S iz naslova, danas sveprisutni stres, tuđica koja se iz liječničkog rječnika proširila i među laike. Riječ je engleska, gdje znači štošta: pritisak, opterećenje; mech naprezanje, med napetost (duševna i fizička); ling naglasak, isticanje; kao glagol: naglasiti, istaknuti, tlačiti, opterećivati. No stres je prvotno značio napor, pritisak, breme, što je skraćeno od distress u istom značenju (lat. distringo, 3. znači mučiti, prezaposliti, preopteretiti; rastegnuti, razvući, napeti). Danas za sve više situacija kažemo da su stresne. Tko je „pod stresom“ taj se osjeća razapet na sve strane, stres je onaj psihički, emocionalni ili fizički udar što ga pojedinac osjeća kao posljedicu kojekakvih okolnih faktora. No, zanimljivo, tu nezaobilaznu riječ Klaićev Rječnik stranih riječi iz 1962. još uopće nema! Znači li to da tada još nismo znali za stres? Sumnjam. Samo smo sve te tanahne strahove, strepnje, zebnje, jeze, tjeskobe, preopterećenosti, napetosti i kojekakve bojazni zvali zasebnim, pomno cizeliranim, imenima. Nije još sve potpalo pod naziv koji svatko može tumačiti kako hoće. Pa onda i ne znamo što točno izražava.