Slika i ton

Govori mi znanac: „Čuj, ti po novinama nešto mudruješ o odnosu našega sjevera i juga, pa daj da ti prenesem svoje iskustvo, baš da vidimo hoćeš li njega znati objasniti.“

I udari čovjek u priču. Na njegovu katu, kaže, postoji garsonijera u kojoj je godinama stanovao neki samac srednjih godina, za kojega se znalo tek toliko da je prosvjetni radnik i da ima mnogo knjiga. Moj se znanac s njim susretao na stubištu, tada bi ljubazno porazgovarali, pretresli kućne probleme, ponekad zašli i u politiku, a u dva-tri navrata i kavu su skupa popili. I sad se taj čovjek odselio.

„Zamisli ti“, govori moj znanac, „ja sam tek na rastanku doznao da je on rodom iz Vinkovaca i da se sad onamo vraća. Nakon petnaest godina poznanstva! Ali to možda i nije neobično samo po sebi, nego postaje znakovito tek kad se usporedi s ovim što sad dolazi. U tu istu garsonijeru uselio se drugi samac, otprilike istih godina kao i onaj prvi, također prosvjetni radnik. I ja sam već treći dan znao da je on iz okolice Šibenika, da ima tri brata i dvije sestre, doznao sam za koga navija i koje su mu političke sklonosti. A kad bolje razmislim, tako je uvijek: južnjaci uvijek sve kažu, a sjevernjaci ništa. Zašto je tako, da te čujem, gukni!“

Morao sam priznati da je znanac dobro zapazio fenomen, a morao sam priznati i to da ja o tom fenomenu nisam nikad razmišljao. Pa sam zato obećao da ću objašnjenje dati kad se idući put sretnemo. I tako sam stao lupati glavu o čemu je tu zapravo riječ. Zašto se o južnjacima uvijek sve zna, a o sjevernjacima malo ili ništa?

Prva mi je misao bila da postoji nekakva razlika u načinu na koji se govori na sjeveru i na jugu. Razlika je očita i dvostruka. Prvo, na jugu se govori više nego na sjeveru, i drugo, na jugu se govori i mnogo glasnije. A kad je tako, onda je neizbježno da se dogodi i ono što je moj znanac uočio: govoreći mnogo, južnjaci mnogo kažu i o sebi, a govoreći glasno, oni mnogima daju priliku da te njihove riječi čuju. Dobro, ali zašto govore mnogo i zašto govore glasno? Tu sam se, takoreći na prvom koraku, već našao u nekoj vrsti slijepe ulice.

Ne vjerujem, naime, u one priče o pokrajinskim karakterima i temperamentima, jer one silno pojednostavnjuju stvari. Znate ono: južnjaci su, kao, strastveni i vruće krvi, a sjevernjaci su, kao, polagani i oprezni, pa to, tobože, sve objašnjava. Ja mislim da to ne objašnjava ništa, pa zato onu razliku na koju me upozorio znanac moram protumačiti drukčije.

Dobro, dakle, što bi još moglo poslužiti kao objašnjenje južnjačke otvorenosti i govorljivosti i sjevernjačke zatvorenosti i šutljivosti? Ne vidim drugu mogućnost nego da je riječ o konvenciji. Drugim riječima, ljudi su tako odgojeni i njihova im kultura nalaže da se ponašaju tako kako se ponašaju: jedni da glasno govore o sebi, a drugi da o sebi ne govore i da budu tihi.

U redu, a koje je podrijetlo tih konvencija? Da bismo shvatili zašto južnjaci govore glasno i mnogo, moramo se prvo upitati zašto sjevernjaci govore tiho i malo, jer na to je pitanje, čini mi se, znatno lakše odgovoriti.

Stvar je u tome kako ljudi na sjeveru shvaćaju sami sebe i kako shvaćaju svoj odnos prema drugima. Doista, njima pravila pristojnosti – kad je riječ o odnosu prema sebi – zabranjuju pretjerano isticanje, a istodobno im – kad je riječ o odnosu prema drugima – nalažu diskreciju. A i jednom i drugom zahtjevu može se udovoljiti samo tako da se govori malo i tiho.

Polazeći od takve konvencije, sjevernjaci onda često krivo shvaćaju južnjake, pa misle kako je činjenica da oni govore mnogo dokaz njihove težnje za isticanjem, i kako je činjenica da govore glasno dokaz njihove indiskrecije i nebrige za okolinu. A to je velika zabluda, jer korijeni južnjačke brbljavosti i glasnoće zapravo su na sasvim drugoj strani. Riječ je, ukratko, o tome da se oni oslanjaju na posve drukčiji bonton nego sjevernjaci.

Taj bonton zahtijeva od čovjeka da u društvu igra otvorenim kartama, što podrazumijeva barem dvoje. Prvo, da ništa ne krije, ni o sebi ni o svome odnosu prema drugim ljudima, pa da zato bude spreman svakomu pružiti uvid u svoje stavove. Drugo, da do tih stavova doista drži, da u njih čvrsto vjeruje i da ih je spreman braniti uvijek i svuda. A u kakvu odnosu to stoji prema govoru, jasno je kao dan: to utječe i na njegovu formu i na njegov sadržaj.

Jer ako nemaš što kriti, onda ne šapćeš, nego govoriš glasno i jasno, pa tko želi, neka te čuje, a tko ne želi, neka prečuje. A onda, ako sebe smatraš vrijednim čovjekom i čvrsto stojiš iza svojih pogleda, onda si pripravan govoriti i o sebi i o tim pogledima te tako svakomu dati priliku i da te pohvali i da te pokudi. Glasnoća i opširnost su, dakle, na jugu preduvjet glatke i ugodne komunikacije među ljudima.

Kao što se vidi, riječ je o dvama različitim sustavima, ili, ako netko hoće, dva različita svjetonazora. A budući da je sve to povijesno uvjetovano, onda nema mnogo smisla pristupati toj razlici s vrijednosnoga stajališta, pa procjenjivati što je od toga dvoga bolje: svaka od tih konvencija ima svoje prednosti i svoje logično opravdanje.

Mene je, moram reći, taj zaključak posve zadovoljio. Ali ne znam koliko će zadovoljiti i mojega znanca, kojem sam obećao odgovor, a još se nismo susreli. Jer lako je moguće da će se moje objašnjenje njemu učiniti kao nekakav kompromis, a naši ljudi (i na sjeveru i na jugu) mrze kompromise i zahtijevaju – osobito kad je riječ o ovakvim pokrajinskim temama – da odlučno staneš na nečiju stranu. Zato se pitam kako treba da mu govorim da bih ga uvjerio: tiho i škrto, ili glasno i opširno.