Revizor na smetlištu

Predstavom Revizor, Ukrajinca ruske književnosti Nikolaja Vasiljeviča Gogolja, koja je premijerno izvedena 7. veljače u režiji Dražena Ferenčine, kao produkcijski projekt Kazališta Virovitica i Narodnog pozorišta Tuzla, počeli su deseti jubilarni Virovitički kazališni susreti (VIRKAS). Već sam izbor Revizora najavio je aktualitet koji ta komedija nudi i koji traje od njegove praizvedbe davne 1836. godine. Od tada kao da se nije ništa promijenilo, Revizor je i dalje slika birokratskoga mentaliteta i njegovih žrtava – korupcija, mito, zloporaba položaja i moći sinonim su ne samo nekadašnjega nego i našega doba.

Nekoherentan ansambl predstave u Virovitici / Snimio  Ivan Borbaš

Patološka anatomija carskoga ruskog činovništva; nesposobnost i pohlepa, „sve nepravednosti koje se čine na mjestima gdje se od čovjeka očekuje pravednost“, kako su to djelo protumačili tadašnji kritičari, opisane su u Gogoljevu remek-djelu. Ono rastvara i nudi socijalnu, psihološku i karakternu analizu likova koji ni od čega ne prežu i ničega ih nije strah sve dok netko načelniku gradića ne javi da je u mjesto stigao revizor, jedina osoba koja je mogla nešto promijeniti. Jasno ako nije bila potkupljiva.

Eroziju društva i licemjerje te problem korumpiranosti i nemoralnost suvremene birokracije, kao neprolazne konstante i proizvođača koruptivnoga, klijentelističkog društva (u našoj stvarnosti i političkom trenutku itekako očigledna), Ferenčina u Revizoru ogoljava; štoviše izrežirao je predstavu koja je njegovim „nadopisivanjem“ Gogoljeva kraja nadmašila perfidnost gogoljevske birokracije.

Naime, redatelj predstavu ne završava pesimistično nego optimistično, on žrtve korupcije ne ostavlja da potonu u beznađe, u uvjerenju da se korupciji ne može doskočiti, nego im nudi nadu – na pozornicu dovede pravoga, stvarnog revizora u liku sluge lažnoga, koji je kao sluga sve vrijeme u tekicu zapisivao sve što je vidio i čuo. Time poručuje korumpiranoj vlasti i korumpiranim revizorima da nije teško raskrinkati planove njihove beskrupuloznosti.

Koliko god se takvo redateljsko čitanje Gogolja nekomu činilo pretencioznim ili tek redateljskom dosjetkom, ono je pokušaj, naoko uzaludan, suvremenog umjetnika da doskoči korupciji. Tom ironičnom umjetničkom „krivotvorinom“ i produbljenjem problema – u našim kazalištima odveć često svedenom na površnu incidentnost – Ferenčina sugerira da se ukorijenjenost korupcije danas nameće kao krucijalni problem čovjekova straha od korumpirane stvarnosti i neoliberalnoga kapitalizma, koji je nezamisliv bez neke inačice korupcije anticipirane i legalnom provizijom.

Dakle, na razini ideje, prepoznavanja problema i nuđenja redateljskih rješenja virovitičko-tuzlanska predstava više je nego dobro osmišljena i realizirana, ali tu prestaje ono što je moglo i moralo biti više. Izostala je sinteza i harmonizacija segmenata predstave, koje je sputao scenografski realizam smetlišta, koji su od doslovnosti trebala spasiti: bijela vrata u sredini (kroz koja je, istina ne kao štakori, ulazila i izlazila korupcija), bijeli kostimi-frakovi urešeni raznobojnim aplikacijama i žanrovsko-stilska neujednačenost glumačke igre. No toliko papirnog smeća – pa bilo ono i metafora naše suvremenosti – koje je više pristajalo skladištu sekundarnih sirovina, predstavi je uskratilo slojevitost, učinilo je inferiornom u odnosu na scenografiju.

Pridoda li se tomu ansambl formiran od glumaca dvaju teatara, koji je bio je kreativno, govorno i jezično nekoherentan, tada i usklađenost glumačke igre, koja se ipak mjestimice postizala na razini grupnih scena, nije ponudila ništa osobito. Svatko je vukao na svoju stranu, izvlačio glumu iz glumačkih ladica, šmirao, nepotrebno gestikulirao, a često svoj izgled i privatnost nudio umjesto Gogoljevih likova.

Najviše glumačkoga umijeća i kreativnosti ponudili su Siniša Udovičić i Elvira Aljukić. Udovičić kao Hlopov, maskom i ukupnom igrom uvjerljivo je dočarao grotesknost čovjeka prestrašena od čestih revizija i ukora. A Elvira Aljukić u želji da se svidi svakom udvaraču i ne bude žrtva majke „pustopašnice i kaćiperke“ s mjerom za glumački iznijansiranu komiku odglumila je načelnikovu kćer Mariju Antonovnu.

Mijo Pavelko (Dmuhanovski), načelnik grada, za kojega Gogolj piše kako nije „imao vremena da malo dublje zaviri u život ili da malo bolje promotri samoga sebe“, jer „grabi sve što vidi“ uglavnom nije imao vremena zaviriti u dubinu uloge pa je načelnika odigrao s malo nijansi, a previše dociranja i galame. Njegovu ženu Anu Andrejevnu, „taštu kaćiperku i prevrtljivu pustopašnicu“, s previše manire glumila je Blanka Bart.

Lažnog revizora Hljestakova – koji je „obdaren ispraznom društvenom lakoumnošću“, inače „ništariju i glupana kojemu godi da ga uvažavaju i da ga se boje oni od kojih on inače strepi i bježi“ – glumio je Adnan Omerović bez nijansi, samouvjereno i nekoncentrirano, s čestim zaboravljanjem teksta. Njegov sluga Osip kako ga je glumio Mladen Kovačić, inače ne bez glumačkoga dara, bio je trom, nezainteresiran, tek na trenutke lukavi sluga, koji se na kraju predstave pojavi kao stvarni revizor. 

I većina ostalih glumaca, iako je možda imala na umu što je o likovima napisao sam Gogolj, nisu baš previše držali do Gogolja. Kao da ne shvaćaju da se Gogoljeve likove ne može glumiti kao Nušićeve, da se do dobrih glumačkih rješenja ne dolazi instinktom i refleksom nego promišljenim radom na ulozi. Gluma je bez toga lakrdija i diletantizam, a ne umjetnost.