Podbačaj ugledne autorice

Britansku proznu scenu protekloga desetljeća obilježio je procvat (praćen brojnim uglednim nagradama) tzv. postkolonijalne književnosti, odnosno proze koju pišu predstavnici druge i treće generacije doseljenika iz bivših britanskih kolonija, i u kojima tematiziraju probleme s kojima se u svakodnevnom životu ljudi obojene kože u Britaniji susreću. Najizrazitiji predstavnik takve proze bio je iznimno uspješan, mnogim nagradama ovjenčan, debitantski roman Zadie Smith Bijeli zubi (2000). U njemu je tada 24-godišnja autorica analizirala živote brojnih pripadnika dviju obitelji u osamnaest godina dugu razdoblju (1975–1993), na vrlo dojmljiv način problematizirajući njihove žudnje, nadanja i htijenja, ali i strahove, razočaranja i međusobna nerazumijevanja. Također, u romanu je upozorila na klasne i socijalne razlike, ali i sličnosti koje, bez obzira na spol, vjeru ili boju kože, prate odrastanje i živote pojedinaca, donoseći pritom i panoramsku sliku promjena kroz koje je Britanija u tom razdoblju prošla. Nekoliko godina poslije autorica objavljuje roman Sakupljač autograma (2004) u kojemu se bavi židovskom zajednicom i to na humorističan način, za protagoniste uzimajući Židova kineskoga podrijetla i Židova-crnca. Roman je kod kritike prošao znatno lošije, za razliku od njegova nasljednika, romana O ljepoti (2007) u kojemu Zadie Smith odlazi preko Atlantika i tematizira život Afroamerikanaca, i kvalitetom gotovo doseže vrlo visoku razinu romana-prvijenca.

Izd. VBZ, Zagreb, 2013.

U novome romanu London, NW Zadie Smith vraća se na teren debitantskoga romana, odnosno na ulice sjeverozapadnog Londona, i iako roman s prethodnikom (ali i s debitantskim romanom Bijeli zubi) dijeli neke tematske odrednice, ipak je riječ o manje uspjelu ostvarenju. Autorica u ovome romanu donosi sliku suvremenoga Londona, prikazujući život najnižih slojeva društva – liječenih ovisnika, dilera, sitnih kriminalaca – kao i onih takva podrijetla, ali koji su se uspjeli othrvati besperspektivnosti i ostvarili snove roditelja – završili fakultete, našli dobre poslove i uspješne bračne partnere te napustili siromašan kvart, odnosno uzdigli se na društvenoj ljestvici. Predstavnice takvih su Leah i Natalie, najbolje prijateljice iz djetinjstva; Leah je Irkinja, diplomirala je filozofiju, udana za Francuza nigerijskoga podrijetla i radi u gradskom uredu, dok je crnkinja Keisha (koja je promijenila ime u Natalie) pravnica, udana za bankara Talijana i majka dvoje djece. Osim njih dvije, autorica prati i dvojicu njihovih vršnjaka i znanaca iz bivšega kvarta – liječenog alkoholičara i dilera Felixa, koji od žuđenog uspjeha još nije odustao, ali u realizaciji podbacuje, i propaliteta Nathana, junkieja-beskućnika, bivšega nogometaša. Fabularna uloga muških likova jest u socijalno-društvenoj kontekstualizaciji, u dočaravanju života ulice, droge, bandi i besperspektivnosti, dok protagonistice Zadie Smith koristi kako bi se pozabavila tematikom krize identiteta. No za razliku od prijašnjih romana gdje je identitet razmatrala iz pozicije rase i klase, odnosno odnosa bjelačke i crnačke zajednice, ovoga puta to je tek ovlaš dotaknuto, a autorica se koncentrira na problem identiteta u smislu samoostvarenja, u smislu rascjepa između želja i očekivanja, razlike između žuđene egzistencije u odnosu na onu ostvarenu, a koja, u materijalnom smislu, odgovara ambicijama, ali kad su emocije, ili pak seksualnost u pitanju, razočaranje i nezadovoljstvo prevladavaju. Roman se bavi egzistencijalno važnim životnim odlukama, odlukama o smjeru u kojem bi život trebao krenuti, ali Smithova pritom postavlja i pitanje treba li uopće žudjeti promjenu, „zašto se ljubav mora kreirati unaprijed?“ i je li danas, u suvremenom, radikalno kompetitivnom društvu, čovjeku uopće dopušteno da bude zadovoljan trenutnim stanjem (na računu, u braku...). Jer, željeti novo, veće, bolje, skuplje, brže imperativni je aksiom neoliberalnoga kapitalizma, a čovjek nespreman pokoriti se takvu životu kao da je osuđen na društveno izopćenje.

Roman je fragmentarno strukturiran, sastavljen od pet pripovjednih cjelina različitog opsega, dvije dulje i tri kraće. Pripovijedanje je hladno, distancirano, izvještavalačko, što je osobito upadljivo kod treće cjeline (u kojoj Smithova donosi nekovrsnu inačicu Bildungsromana, fokusirajući se na životnu putanju Natalie), zbog čega je čitatelj onemogućen u stvaranju empatijskog odnosa i s vremenom gubi zanimanje za sudbinu likova. Autorica se služi isprekidanom, eliptičnom, rascjepkanom naracijom – u trećoj cjelini na fabularnoj razini, a u prvoj na razini rečenice – čime postiže osjećaj tjeskobe i nestrpljivosti – nestrpljivost po pitanju dosezanja žuđenoga materijalno-društvenog statusa (Keisha/Natalie), dok se tjeskoba odnosi na Leino odbijanje malograđanskog životnog ukalupljivanja. Najdojmljivija je druga pripovjedna cjelina – o prekretničkom danu u životu dilera Felixa – jer riječ je o zaokruženoj rukopisnoj dionici, vješto vođene, komprimirane radnje. Dionica je to koja bi mogla egzistirati i samostalno, u obliku pripovijetke; tu autorica napušta eksperimentalne tendencije očitovane u ostalim cjelinama i piše konvencionalno, ali i stvara najpamtljiviji i najdojmljiviji, najuvjerljivije karakteriziran lik (sporedan lik Felixove ljubavnice Annie), dok protagonisti ostaju papirnati, nedovoljno životni.

Uglavnom, riječ je o romanu dojmljivih minijatura, ali neuspjelu kao cjelina; nedovoljno zaokruženu, bez pravoga zapleta i napetosti, klimave arhitektonike i s nepotrebnim, usiljenim eksperimentalnim nastojanjima (nemotivirana poigravanja grafičkim oblikovanjem teksta, nepotrebna rascjepkanost treće cjeline na čak 185 kratkih poglavlja, pretenciozna eliptičnost) – London, NW podbačaj je daleko ispod visoke razine autoričinih prvog i trećeg romana.