Piramida složenih problema

U prošloj godini hrvatsko glazbeno izdavaštvo povećano je za dvadesetak novih notnih izdanja. Cantus je objavio djela za gitaru Anđelka Klobučara, Ive Josipovića, Nikše Njirića i Marka Ruždjaka, zatim glazbeno-grafičku mapu Les Nuits Berislava Šipuša i Monokromatske etide Krešimira Seletkovića te dva djela Borisa Papandopula.

Muzički informativni centar (MIC) izdao je pretežno složenija, orkestralna djela. Javnost je upoznata s izdanjem partiture opere Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca, no ostala djela dosad nisu javno predstavljena. Voditelj MIC-a, muzikolog Davor Merkaš iskazuje da su to uz tri komorne skladbe (Nepoznatim stazama Ivane Lang, desetljećima zagubljenim Trećim gudačkim kvartetom Borisa Papandopula i njegovom suitom Horoskop) Simfonijski ples Ivane Lang te koncertantna djela, Papandopulov Koncert za violinu, violončelo i orkestar i klavirski koncerti Božidara Kunca, Dore Pejačević, Dubravka Detonija, Borisa Papandopula i Brune Bjelinskog.

Proces objavljivanja partiture uključuje rad više osoba (notograf, redaktor, muzikolog, lektor, prevoditelj) pa iziskuje i znatnija novčana sredstva. Respektabilan broj prošlogodišnjih izdanja nameće i pitanje izvora financiranja tih projekata. Mirjana Matić iz Cantusa kaže da im najviše pomaže Hrvatsko društvo skladatelja, a financijsku potporu dobivaju od Ministarstva kulture i Grada Zagreba, koji najvećim dijelom financira i MIC-ova izdanja. Usto, MIC jedan dio novčanih sredstava dobiva od iznajmljivanja notnih materijala Zagrebačkoj filharmoniji i Simfonijskom orkestru HRT-a, potom suradnje s inozemnim diskografskim kućama (npr. CPO) te od prodaje izdanja putem interneta (najviše narudžbi dolazi iz SAD-a, Japana i Njemačke, ali i ostalih zemalja – pa su tako nedavno partiture Sorkočevićevih simfonija otputovale u Španjolsku).

Izd. Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, 2013.

Iako se može činiti da se godišnje objavi dosta notnih izdanja, Merkaš napominje kako 95% hrvatske operne, simfonijske i komorne literature još uvijek postoji samo u rukopisu, i to u jednom primjerku. Kao primarni zadatak, prije redovnog izdavanja novih djela, važno je prikupiti i valorizirati baštinu, a zatim odrediti umjetničku vrijednost, koja bi trebala biti jedini kriterij odabira djela za objavu. U tome se MIC uvijek konzultira s muzikolozima, izvođačima i dirigentima, koji zajedno odlučuju što uvrstiti u izdavačke programe hrvatske glazbe. Slično postupaju i u Cantusu. Budući da Cantus uglavnom objavljuje djela živućih skladatelja, skladatelji sami pristupaju s prijedlozima. Cantus ih sve šalje izdavačkoj komisiji (u kojoj su Željko Brkanović, Nikša Gligo, Mirjana Matić, Sanja Stojanović i Antun Tomislav Šaban) da donese odluku. Pri odabiru Cantus i MIC osluškuju i planove koncertnih sezona Simfonijskog orkestra HRT-a, Zagrebačke filharmonije i ansambla Cantus te program Muzičkog biennala, kako bi svi imali izdanja kojima se mogu koristiti.

Hrvatska praksa sviranja iz rukopisa pa i prijepisa upitne autentičnosti u svijetu je nezamisliva, upozorava Merkaš. Svi uvaženi orkestri i dirigenti ne žele izvoditi skladbe koje nisu tiskane. Kod nas nesumnjivo postoji velik broj djela visoke umjetničke kvalitete koja su izvedena samo jednom, a od brojnih čak ne postoji ni dokumentarna (efemerna) zvučna snimka. Slučaj je to i s glazbom najplodnijeg hrvatskog skladatelja Borisa Papandopula, a kod rjeđe izvođenih autora taj je problem mnogo veći. Da bi se tim skladbama udahnuo život, potrebno je najprije objaviti partituru i dionice djela kako bi se ono moglo izvoditi. Na taj se način osiguravaju preduvjeti za upoznavanje djela, iako se tu ne smije stati. Prema Merkašu, notno izdavaštvo piramida je složenih problema te ono nije samom sebi svrha. Tu je vrlo važna i distribucija po svijetu. Ona bi trebala donekle zaustaviti postojanje malenog broja vrlo često netočnih i zastarjelih podataka o našim skladateljima, na stranim jezicima, što je nužno da hrvatska glazba ne ostane začahurena u uskom, domaćem krugu.