Odlazak glumačkog velikana

Gledano iz nesimpatične pozicije naknadne pameti, koja neizbježno vodi u pojednostavnjivanja i upisivanja možda i nepostojećih osobina i značenja u ljude i događaje, moglo bi se reći da se tragična prerana smrt glumačkoga velikana Philipa Seymoura Hoffmana mogla naslutiti ako ne u svim, a ono svakako u njegovim najuspjelijim ulogama. Slično Marlonu Brandu, i Hoffman je u najvažnijim ulogama odlazio do krajnjih granica svoga glumačkog izraza, pritom se ponekad gotovo sadistički odnoseći prema vlastitoj tjelesnosti. Istodobno je psihološke profile likova koje je tumačio, bili oni stvarne osobe poput Trumana Capotea – interpretacija kojeg mu je priskrbila Oscar – ili pak obični svakodnevni ljudi zarobljeni u socijalnim kontekstima jasno omeđenim, naizgled nimalo zanimljivim i banalnim egzistencijama, obogaćivao tamnim nijansama asocijalnosti, mizantropije, prijetvornosti, manipulativnosti, egoizma i do odbojnosti izmijenjenih duševnih stanja. Ta su stanja odlikovale izražene note samouništavanja, koje su neizbježno vodile u tragediju ili davale do znanja da je ona neizbježna, svejedno radilo se o intimnim ili obiteljskim dramama pojedinaca nesposobnih da se izdignu iznad vlastitih ograničenja ili o likovima koji će djelovanjem dovesti do tragedija širih razmjera.

Philip Seymour Hoffman, 1967-2014.

U izvrsnoj krimi-drami Dok vrag ne sazna da si mrtav, posljednjem filmu veterana Sidneyja Lumeta, Hoffman tumači Andyja Hansona, neuglednoga sredovječnog tipa za kojeg gledatelj već tijekom uvodne scene njegova vođenja ljubavi sa suprugom Ginom nepogrešivo sluti da s njim nešto nije u redu. Kad se poslije pokaže da je Andy očajna, emotivno i psihički posve prazna te izrazito pohlepna i manipulacijama sklona osoba koja pogrešno vjeruje da će naizgled jednostavnom pljačkom obiteljske draguljarnice riješiti sve životne probleme, gledatelj shvaća da su osobine njegova karaktera bile bitnim dijelom naznačene već u uvodnoj sceni grčevitoga seksa.

U sjajnoj crnohumornoj egzistencijalnoj mozaik-drami Sreća, prijelomnom i još najuspjelijem ostvarenju u karijeri Todda Solondza, Hoffman utjelovljuje kompjuterskoga geeka Allena, vrlo povučena i asocijalna momka zaljubljena u atraktivnu susjedu Helen, koji frustraciju zbog strahom uzrokovane sputanosti kanalizira u telefonske pozive nepoznatim ženama u svrhu masturbacije. U toj je ulozi uistinu teško zamisliti bilo kojega drugog glumca osim Hoffmana, a isti je slučaj i s njegovom glavnom rolom u bizarnom djelu Sinegdoha, New York, redateljskom prvijencu uglednog scenarista Charlieja Kaufmana. U kompleksnom, intelektualno zahtjevnom i vrlo hermetičnom filmu, Hoffman interpretira njujorškoga kazališnog dramatičara Cadena Cotarda, vudialenovskog čudaka i hipohondra nesređena obiteljskog života opsjednuta kreiranjem predstave koja bi na najcjelovitiji i najvjerodostojniji način prikazala sam život. U autorovoj radikalnoj eksplikaciji neobjašnjivosti umjetničke osobnosti i nemogućnosti stvaranja savršenog umjetničkog djela Hoffman savršeno dočarava stanja i psihofizičke mijene zbunjenog i nesigurnog megalomana koji vjeruje da velika i važna umjetnost mora biti i voluminozna, jer jedino tako može sveobuhvatno i smisleno odraziti složenost i puninu života.

Dok je ponekad kao u Capoteu i demonstrirao sklonost preglumljivanju i manirizmu, koje je uspio obuzdati u odličnom Masteru koji mu je donio posljednju oskarovsku nominaciju, Hoffman je kao svoj najprirodniji glumački habitus definirao onaj karakterno i etički dvojbenih likova osuđenih na životni poraz.