O oprostu i empatiji

Nakon razmjerno mediokritetske crnohumorne romantične drame Tamara Drewe, ekranizacije nagrađivanog istoimenog stripa britanske autorice Posy Simmonds, odlična psihološka egzistencijalna drama Philomena predstavlja povratak netipičnog britanskog filmaša Stephena Frearsa u vrhunsku redateljsku formu. I ovog je puta posrijedi adaptacija nekog drugog djela – ono što Frearsu leži još od na knjizi Johna Lahra temeljene biografske knjige Naćulite uši, a osobito od glasovitih Opasnih veza, adaptacije epistolarnog romana Choderlosa de Laclosa, koja se pokazala ključnom za redateljevu afirmaciju. Bez obzira na to radilo se o romantičnoj gej-drami Moja lijepa praonica, u kojoj se autor pozabavio i pitanjem rasizma, o humornoj romantičnoj drami Sammy i Rosie se ševe, redateljevoj drugoj suradnji s piscem Hanifom Kureishijem, o krimi-drami Varalice, ekranizaciji noirovskog krimića Jima Thompsona, o na romanu Roddyja Doylea temeljenoj televizijskoj humornoj drami Obiteljska gužva ili o iznadprosječno uspjeloj i u određenoj mjeri angažiranoj egzistencijalnoj triler-drami Slatke prljave stvari s ilegalnim londonskim imigrantima kao protagonistima, u fokusu Frearsova zanimanja su tzv. „mali ljudi“ u pozadini čijih sudbina se manje ili više izraženo ocrtava šira slika britanskog društva sa socijalnom, klasnom i rasnom problematikom kao neuralgičnim točkama.

Steve Coogan i Judi Dench

Frears možda najbolje rezultate postiže upravo kad se bavi spomenutim „malim ljudima“ i njihovim obiteljskim i intimnim dramama, a bjelodan dokaz tome je i na istinitim činjenicama (opisanima u knjizi Izgubljeno dijete Philomene Lee Martina Sixmitha) temeljena te za četiri Oscara (uključujući one za najbolji film, glavnu žensku ulogu i adaptirani scenarij) nominirana Philomena. Film višestruko nagrađen na prošlogodišnjoj Veneciji, među ostalim i za najbolji scenarij, i u doslovnom i u prenesenom smislu manje na svojim plećima a više na izuzetno izražajnom te godinama i iskustvom naboranom licu nosi fantastična Judi Dench. Ona je Philomena Lee, starija Irkinja koja uz malu pomoć kćeri Jane u vrijeme kad bi njezin sin Anthony proslavio 50. rođendan njega konačno odluči pronaći. Naime Philomena je kao 16-godišnjakinja ostala trudna, zbog čega je smještena na preodgoj u samostan sestara Marije Magdalene, s odgojnim metodama s kojima nas je upoznao film Sestre Marije Magdalene Petera Mullana. Prve tri godine njegova života Philomena je Anthonyja viđala jedan sat dnevno, a onda je dječak po cijeni od svega 100 funti dan na posvajanje jednoj američkoj obitelji. Proteklih 47 godina Philomena o dječaku ništa nije čula, a sad bi joj u njegovu pronalasku mogao pomoći dijelom osramoćeni BBC-ev novinar Martin Sixmith (komičar Steve Coogan ovdje u izvrsnoj karakternoj ulozi), koji pod svaku cijenu traži toplu ljudsku priču o kojoj bi mogao napisati roman i tako se i karijerno i financijski rehabilitirati. Kad zajedno krenu u Ameriku, između pomalo hirovite Philomene te isprva ciničnog i ironičnog Martina počet će se razvijati odnos djelomično majke i sina a u konačnici prijateljstva, suosjećanja i potpunog međusobnog razumijevanja. A kad napokon vrlo lako doznaju Anthonyjev američki identitet te činjenicu da je on kao homoseksualac teško podnosio posao pravnog savjetnika u Reaganovoj i Bushevoj administraciji, kao i da je u vezi s tim morao živjeti dvostruki život, Philomena i Martin će si morati priznati neke stvari i pomiriti se sa samima sobom.

Njihove karaktere i faze u odnosu Frears oslikava iznimno suptilno i sugestivno, oslanjajući se na sjajne glumačke interpretacije i „kemiju“ u međusobnom odnosu. Izvrsna, vrlo nenametljiva i gdjekad posve neprimjetna režija nadograđena je dojmljivom atmosferičnošću, životnim i duhovitim dijalozima, estetiziranom i koloristički usklađenom fotografijom Robbieja Ryana (Danak anđelima), maestralnom glazbom Alexandrea Desplata, koja dodatno naglašava emotivne dionice i intimna stanja likova, te odličnim narativnim ritmom. Dok priča biva zaokružena i doslovnim i metaforičkim vraćanjem na mjesto na kojem je i počela, imponira vještina kojom Frears i scenaristi Steve Coogan i Jeff Pope tek na starim fotografijama i kratkim filmskim snimkama prisutan Anthonyjev lik uspijevaju učiniti živim i stvarnim, osobom od krvi i mesa s kojom suosjećamo i čije nevolje razumijemo. Philomena je pametan i zreo film, ozbiljan i duhovit te emotivan i sjetan istovremeno, naslov koji mnogo govori o životu i koji ambiciozniji filmofili ne bi smjeli propustiti.