Vijenac 521

Film

Gravitacija, red. Alfonso Cuarón, SAD / Velika Britanija, 2013.

Nova Odiseja u svemiru

Gravitacija iznimno odskače fascinantnom vizualnošću podjednako ostvarenom raskošnim i nevjerojatno uvjerljivim specijalnim efektima, kao i impresivnom fotografijom Emmanuela Lubezkog. Svemir na filmu uistinu nikad nije izgledao tako realistično i dojmljivo, koloristički bogato i uzbudljivo

 

 

Tijekom posljednjih trinaest godina, od izvrsne egzistencijalne romantične mladenačke drame I tvoju mamu također, Meksikanac Alfonso Cuarón prometnuo se u jednog od najintrigantnijih i najuglednijih filmaša današnjice. Sasvim zasluženo, jer riječ je o ambicioznom, inteligentnom, zrelom i promišljenom autoru koji se podjednako dobro, štoviše izvrsno, snalazi i u redateljskom stolcu komercijalnoga projekta kakav je Harry Potter i zatočenik Azkabana, koji je obogatio prilično mračnim, tjeskobnim i subverzivnim detaljima, i kao redatelj u Veneciji nagrađene naglašeno pesimistične, distopijske i mizantropske fantastične pustolovne triler-drame Djeca čovječanstva, i na setu recentne, za deset Oscara nominirane i Zlatnim globusom za najbolju režiju ovjenčane triler-drame s elementima znanstvene fantastike Gravitacija. Cuarónu odlično leže svi odabrani žanrovi, a poput svih istinskih umjetnika i on svojim projektima utiskuje prepoznatljive osobne i autorske pečate, bez obzira bila riječ o sasvim pristojnoj adaptaciji Dickensovih Velikih iščekivanja, naslova kojim je prije šesnaest godina još ne dovoljno snažno, ali ipak privukao pozornost filmofila, ili o spomenutom filmu ceste I tvoju mamu također, djelu koje osim sugestivnom režijom i odličnim radom s dijelom mladim glumcima možda najviše imponira skladnim prepletanjem humornih, nelagodnih i romantičnih dionica trajno natopljenih ugođajem egzistencijalne izgubljenosti i nepripadanja.

 


Vizualno fascinantan prikaz svemira podnosi usporedbu s onim u 2001: Odiseji u svemiru

 

 

Alfonso Cuarón filmaš je koji režira malo ali dobro, koji pomno bira projekte te kojem je Gravitacija tek sedmi dugometražni projekt u tri desetljeća dugoj karijeri. Posrijedi je dramaturški i brojem likova minimalističko ostvarenje u čijem su žarištu dvoje protagonista, znanstvenica Ryan Stone (izvrsna Sandra Bullock u ulozi karijere) te astronaut Matt Kowalski, kojega smireno i autoritativno tumači George Clooney. Dok zajedno s nekoliko kolega na svojoj prvoj misiji u svemiru sudjeluje u popravljanju teleskopa Hubble, doktorica Stone postat će svjedokinjom tragedije. Naime, malo izvan orbite upravo je eksplodirao ruski satelit, kako Matt nagađa zacijelo dotrajali špijunski iz hladnoga rata, i njegove krhotine velikom brzinom jure prema njihovu šatlu Explorer, kao i prema ruskoj svemirskoj postaji Sojuz i sličnoj kineskoj postaji u blizini. Dok se posada pokušava što brže vratiti u šatl, približava im se razorna kiša krhotina, koja ubrzo zaspe Explorer, a havariju jedini prežive Ryan i Matt, koji ubrzo shvate da im opasnost prijeti i od raspada šatla.

Raskošna vizualnost

Ono čime Gravitacija, za koju scenarij potpisuje Alfonsov sin Jonás Cuarón, suredatelj i direktor fotografije na odličnom dokumentarcu Doktrina šoka temeljenu na knjizi Naomi Klein, iznimno odskače jest fascinantna vizualnost podjednako ostvarena raskošnim i nevjerojatno uvjerljivim specijalnim efektima, kao i impresivnom fotografijom redateljeva stalnog suradnika Emmanuela Lubezkog. Svemir na filmu uistinu nikad nije izgledao tako realistično i dojmljivo, koloristički bogato i uzbudljivo, tako da se u vrijeme nastanka ovog teksta Gravitaciji može s priličnom sigurnošću predvidjeti osvajanje Akademijinih statua barem u kategorijama fotografije, montaže, scenografije i specijalnih efekata. U filmu koji, pohvalno, traje svega 90 minuta, vizualna raskoš nadopunjena je jednostavnom dramaturgijom i naracijom te prilično učinkovito profiliranim likovima koji su minimalistički obilježeni određenim osobinama. Doktorica Stone poslu je posve predana žena srednjih godina trajno traumatizirana tragičnom pogibijom četverogodišnje kćeri, a Matt Kowalski predstavljen je kao simpatični gnjavator koji sve kolege iz šatla kao i kontrolore u Houstonu učestalo gnjavi prepričavanjem svojih „lovačkih priča“.

 


Sandra Bullock, znanstvenica u svemiru

 

 

Režija je iznimno sigurna i sugestivna, Cuarón se maestralno snalazi u projektu koji počiva na neprekidnim specijalnim efektima i svega dvoje glumaca, a nakon što razorna zbivanja započnu dramska napetost raste i ni u jednom trenutku ne pada ispod dosegnute visoke razine. Međuigra Bullockove i Clooneyja vrlo je dobra te emotivni i dramski vrhunac očekivano doseže u sekvencama međusobnoga spašavanja života. Nažalost, tu su i nedostaci tipični za holivudski projekt, a tiču se gomilanja vizualnih atrakcija u posljednjoj trećini, kad nakon razorenog Explorera istu sudbinu doživi najprije Sojuz, a potom i kineska postaja, te nepotrebne sekvence u kojoj Clooney skida kacigu te se u kameru raskošno nasmiješi „u cinemascopeu“, što se doima poput dramskog i komercijalnog džingla koji na trenutak usporava zbivanja.

Svemir nikad bolje
dočaran na platnu

Ta njegova pojava vezana je i s jednim dramaturškim detaljem bitnim za nastavak priče, detaljem koji će se pokazati ključnim za preživljavanje doktorice Stone, no koji nema uporište u logici i u dotad viđenom te koji u konkretnim okolnostima funkcionira kao čisti deus ex machina. Vizualno fascinantan prikaz svemira u filmu podnosi usporedbu s onim u antologijskoj 2001: Odiseji u svemiru, no u kompariranju s njom nedostaje mu poetičnosti, metafizičnosti i filozofičnosti koje odlikuju znamenito Kubrickovo remek-djelo.

 

 


Alfonso Cuarón jedan je od najintrigantnijih filmaša današnjice

 

 

 

Unatoč tim zamjerkama, Gravitacija je najuspjeliji komad celuloidnoga dočaravanja svemira i dramatičnih ljudskih drama u njemu poslije dugo vremena, film koji Alfonsa Cuaróna ponovno etablira kao važna i iznimno darovita redatelja, koji je uistinu jedinstven kinodoživljaj i koji zbog punoće gledateljskog iskustva svakako valja gledati ako ne u IMAX-u, a ono barem u 3D-tehnologiji.

Josip Grozdanić

Vijenac 521

521 - 20. veljače 2014. | Arhiva

Klikni za povratak