Nadareni našijenac Bradašić

Roman Oscara Barrientosa Bradasica u vrsnu prijevodu naše ugledne prevoditeljice Željke Lovrenčić oslobađa imaginaciju fascinantnoga simboličkog putovanja koju nam stvarnost uskraćuje, lišavajući nas čarolije života u kojoj se isprepleće mitsko i mistično. Podijelivši roman u četiri poglavlja (Azimut, Na području gdje puše pedeset bijesnih vjetrova, Kerguelen i Epilog), Bradasic razvija svoje viđenje svijeta u epsko-lirskoj maniri, prepuštajući se čudesnim vizijama junaka koji odbacuju nametnute im granice, tražeći neistraženo. Pjesnik Anibal Saratoga, lutalica i pustolov, obuzet željom da pronađe neobičnu knjigu Azimut, Veliki Gusar, pomorac i počasni konzul Kitovske Republike Kerguelen, krasotica Anastazija, epski junak Leon de Abril protagonisti su bajkovitog svijeta u kojem je sve moguće. Hodočasnička Luka mitsko je mjesto kojem se junaci vraćaju nakon pomorskih pustolovina kojima su htjeli ostvariti svoje snove. Putovali su „od ponora do patnje“, poetski je naglasio pjesnik Saratoga, gotovo kozmički uronjen u to bajkovito, povijesno putovanje Čileom.

Izd. AGM, Zagreb, 2013,
prev. Željka Lovrenčić

Upravo kao i autor Bradasic, koji se zanosno, gotovo romantičarskim senzibilitetom, prepušta svojim sanjarijama, svome stvaralačkom spleenu. Ta opijenost poezijom kojom je prožeta njegova proza, opijenost mitskim putovanjima, zvijezdama, morem i bijesnim vjetrovima, mudar je način da se ne osjeti „jaram Vremena“. Da se poetski „podčini“ taj profani, prozaični, nimalo sakralan svijet: „Te smo noći zamijetili da se Mjesec koji je sjao iznad lijepoga i divljega grada spustio nad valove. Staze u gradu su utvrđene, a kuće, visoke zidine i krovovi s brončanim crjepovima protežu se sve do jedne visoravni. Dugoljasti Mjesečevi plamenovi naglo se šire i izgleda kao da se odmaraju na obalama hladnoga i na trenutke nemirnoga mora.

Kada bi netko promatrao taj grad iz visine, rekao bi da nalikuje velikome brodu natovarenom planinama.“

Bradasiceva metaforika fascinira kao što fascinira vokabular kojem se pisac gotovo raspojasano predaje iznalazeći pregršt naziva za simboliku vjetra: „Boreas, sjeverni vjetar, maestral, williwaw, grobni vjetar, Eol, levant, pasat, bura, podnevni vjetar, zimski svježi vjetar, jugo, jugozapadni vjetar, zapadni, saharski vjetar, južnjak, široko, jugozapadni vjetar koji puše iz pampasa, cuda s Malvinskih otoka.“

Željka Lovrenčić, autorica vrlo iscrpna i studioznog Pogovora, naglašava kako je taj „relativno mlad autor (Punta Arenas, 1974) uspješno prešao okvire regije i pripadnik je nove čileanske proze nastale u razdoblju nakon diktature te izvrstan poznavatelj mitologije i svjetske književnosti“. Knjiga poetsko-simboličkog naslova Vjetar je zemlja koje više nema donosi i šest pripovijesti (Čovjek s dvije sjene, Muza i strašilo, Smrt ima kopčeva krila, Razbijanje tuđih zrcala, Let onkraj otoka, Simbolična strvina). Fantazmagorija i mističnost odlike su ove proze uz koju se kao mogući utjecaj spominju književni vrsnici Edgar Allan Poe, Melville, Calvino i Borges.