Memento tradicijskoj baštini

U bogatom fondu hrvatskih spomenika kulture po brzini nestajanja i opće nebrige nesumnjivo najugroženiji segment je tradicijska baština svih vrsta. Među 8101 kulturnim dobrom različitih pravnih statusa i režima zaštite koji se trenutno izlistavaju na web-registru Ministarstva kulture, etno baštinu je teško prepoznati kao samosvojnu kategoriju pa ne znamo ni njezin okvirni broj. Pod nazivom etnografska građa nalazimo je samo u domeni pokretnih kulturnih dobara, gdje je upisano 65 (a po revizijama zaštićeno tek 25) zbirki ili muzejskih fondova, što čini 1% od ukupnog broja pokretnina! Međutim posljednjih se godina afirmirala jedna nova i u međunarodnim relacijama zanimljiva baštinska skupina – nematerijalna kultura dobra – što podrazumijeva osobite folklorističke fenomene: narodni ples, glazbu, jezik, običaje, predaju, obrede i vjerovanja, obrtnička umijeća..., gdje je Hrvatska sa 135 dosad elaboriranih i provedenih zaštita u samome europskom vrhu. I dok moreška, linđo, zvončari, ljelje i soparnik postaju žive turističke atrakcije, a u muzejskim je uvjetima ponajbolje od naših narodnih rukotvorina trajno spašeno, situacija s daleko najbrojnijom skupinom tradicijske baštine pozicionirane (nevidljivo) među nepokretnim kulturnim dobrima već je godinama poražavajuća.

Izd. Ministarstvo kulture RH, 2013.

Diljem Hrvatske na tisuće je napuštenih seoskih okućnica (između dva popisa ugasilo se i preko stotinu seoskih naselja!), mnogo je urušenih tradicijskih kuća koje nisu formalni spomenici niti će to realno moći postati, a koje danas bez živih korisnika i ikakve ideje o namjeni čekaju polaganu smrt (gotovo ruskinovski scenarij!). U sretnim slučajevima ponešto se od te arhitekture dislokacijom muzealiziralo u „etno-selima“: primjerice u Ozlju, Sisku, Donjoj Kupčini te na jedinom doista paradigmatskom ansamblu s uspješno provedenom obnovom – starom selu Kumrovcu. No treba znati da je metoda premještanja vrijednih objekata u izložbeni azil moguća samo kod demontažne drvene gradnje (poglavito u Pokuplju i Posavini), a gotovo je neprimjenjiva kod zidanih objekata. Upravo zbog lakog rastavljanja i sastavljanja drvene kuće u oglasnicima solidno kotiraju u ponudi „prijenosnih“ vikendica i kleti koje se najčešće odnose na neke druge neautentične lokacije, dok na starim seoskim okućnicama ostaju sablasne praznine. Još je manje sretan slučaj kada se patinom osmuđene dvjestogodišnje planjke ispiljene prodaju kao stara hrastovina na ilegalnome zapadnom tržištu dizajnerskoga drva... Zasad se dobri primjeri konzervatorski usmjerenih obnova s održivim programom revitalizacije provode tek na području Parka prirode Lonjsko polje, gdje se u Krapju ili Čigoču uspješno obnavljaju stare drvene kuće – neke za turističku funkciju, a neke i za djedove i bake koji u njima još uvijek žive svoju živu tradiciju čuvajući i kuće i gnijezda roda (za koja se od države može dobiti i potpora).

Upravo zbog posebnosti problema istraživanja i zaštite ovog vida naše ugrožene baštine, struku a i širu kulturnu javnost razveselit će pojava opsežne sintezne monografije Hrvatsko tradicijsko graditeljstvo, koju je kao završnicu svoje 40-godišnje konzervatorske karijere nedavno objavio arhitekt Zdravko Živković. Nakon Holjca i Pilara ranih 1900-tih, potom Aleksandra Freudenreicha koji je obilježio poraće te još uvijek aktivnog Davora Salopeka, Živković je među arhitektima ostavio najdublji trag u istraživanju i publiciranju brojnih tema o tradicijskom umijeću građenja, dokumentirajući na terenu diljem Hrvatske – od Srijema pa do Dalmatinske zagore i Konavala – čudesni nestajući svijet narodne baštine.

Knjigu čine tri veće cjeline: I. „Uvod“, II. „Prikaz graditeljstva po regijama“ i III. „Male vjerske građevine, mlinovi, suhozidne gradnje“. Pritom je prvo poglavlje (ponešto neinspirativno naslovljeno) zapravo zaokružena sintezna slika elemenata tradicijskoga graditeljstva na cijelom hrvatskom ozemlju. Tu su komparativno izloženi prostorno-funkcionalni i konstruktivni elementi pučkih zgrada poglavito stambene namjene, ali i diskusije o oblikovanju i narodnom ukrasu u arhitekturi te svojevrsni metafizički pogled na pojam doma („Kuća kosmos“). Drugo veliko poglavlje otvara regionalni diskurs (tako blizak terenskom istraživaču!) i definira okvire različitosti u tradicijskome građenju koje je Živković sistematizirao u petnaest, prije bismo rekli identitetskih negoli zemljopisnih cjelina.

Autor se u knjizi dominantno bavio kućom i tradicijskim stanovanjem, s jednakim interesom i za interijer obiteljskog prostora i za izvanjsku pojavnost s kojom kuća, okućnica, selo ili zaselak stvaraju sliku našega tradicijskog pejzaža. Stoga se ostali tipovi graditeljstva poput sakralnih znamena (kapelica, raspela, pilova) ili gospodarskih zgrada (mlinova, čardaka, štagljeva) izlažu sažeto, više kao prilog knjizi, u nevelikom trećem poglavlju.

Živkovićeva monografija impresionira ilustracijskim prilozima, arhitektonskim snimkama, analitičkim crtežima i nadasve izvrsnim fotografijama koje su korištene i kao povijesni dokumenti davno nestale baštine (stotinjak godina stare Brunšmidove i Tkalčićeve fotografije) i kao afirmativne slike današnjega stanja koje su snimili umjetnički fotografi poput Damira Fabijanića i Sergia Gobba. Unatoč stanovitoj uredničkoj nekonzistentnosti u potpisima ilustracija te u nedosljednoj dvojezičnoj opremi poglavlja, knjiga Zdravka Živkovića prvorazredni je memento hrvatskome tradicijskom graditeljstvu koje svakim danom puno više nestaje nego što ga uspijevamo spasiti.