Lokalni idiom i opće teme

Početkom osamdesetih u zbirci Sjeverozapad Ernest Fišer objavio je esejistički intoniranu pjesmu u prozi Na križoputju. U njoj se usredotočio na stanje i izražajnu snagu kajkavskoga dijalekta, na mogućnost da se tim arhaičnim idiomom vjerodostojno svjedoči o suvremenome svijetu i stanju modernoga subjekta te da ga se upotrijebi i u situacijama kada se pokušava kazati nekazivo. Najprovokativniji je središnji dio teksta u kojemu pjesnik nudi polemičan pogled na recentnu kajkavsku poeziju i njezina obilježja. Fišerova je dijagnoza stanja neobično izravna i oštra. On diže glas protiv ispraznoga brbljanja nevješto organiziranog u stihove, protiv nadripjesnika (papagaja) koji se razmnožavaju nevjerojatnom brzinom, protiv besmislenog kajkanja. Ili – njegovim riječima:

I kaj je KAJ ak’ ništ ne znači, neg’ samo zvoni, šuple blešči, i vragu i ljudem na pokoru, vre jezero let v popevkam jednak?

(...) Poetov pročecije ciele, kakti bistričkih bokcov, ftopilo se v goli mužiki rieči, v robači od megle, fatamorgani, jednom KAJKANJU brez mere. So kričali, so kmečali, srcedrapatelno dušu prežmikali i vu žepu figu stiskali – Petričini papagaji.

Navedene rečenice pokreću zapravo veoma ozbiljna pitanja o dijalektalnom (u ovom slučaju kajkavskom) pjesništvu, o njegovoj tradiciji, motivici, retorici i estetici, o jazu između istinskog poetskog rada u jeziku i parazitskog opetovanja ograničenog broja potrošenih motiva i frazeologiziranih izraza, rima i deminutiva. Znakovito je da većina poznavatelja i kritičara kajkavskoga pjesništva najradije zaobilazi ta pitanja, a umjesto njih ritualno inzistira na slatkoći i zvučnosti „domače reči“, na poetičnosti gotovo svake drobne rožice, stare hižice, pečene purice i dobre kaplice te mantrično ponavlja da je „dragi kaj“ neopravdano marginaliziran na hrvatskome lirskom zemljovidu. Za početak bi vjerojatno trebalo razdvojiti poeziju i folklor pa bi onda i spomenuti prigovor bio kudikamo utemeljeniji.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2013.

Ernest Fišer je u spomenutom tekstu izložio intiuitivnu filozofiju jezika, koje se pridržavao pišući poeziju bila ona štokavska ili kajkavska, a koja se zasniva na pomnom istraživanju jezika i otkrivanju njegovih skrivenih (u sretnijim slučajevima i neslućenih) izričajnih mogućnosti. Fišerova dijalektalna dionica svakako spada među vrhunce suvremene kajkavske lirike. Upravo je nju sintetizirao Joža Skok u knjizi Macbeth na fajruntu u kojoj je tiskano 66 pjesama nastalih u proteklih 35 godina i opremljenih ekspresivnim (nerijetko ludičkim) ilustracijama Antuna Borisa Švaljeka. Pjesme, od kojih 30 dosad nije objavljivano u knjigama, raspoređene su – prema kronologiji nastanka – u cjeline Morje zvun sebe, Cajngeri živlenja i Garestinske luči i kmice.

Prije nego je propisao na kajkavskom Ernest Fišer je objavio tri zbirke stihova pisane standardnim idiomom – Nagrizeni anđeo (1965), Drugi silazak (1969) i Ishodišta (1972). Kritika je u povodu tih knjiga artikulirala stavove koji će pratiti čitavo njegovo stvaranje. Među inim istaknuto je da je to „egzistencijalna poezija mihalićevskog tipa, dio one prilično razrađene mitologije ravnodušnosti koja paradoksalno traga za što silovitijim slikama, intenzivnijim emocijama i dekorativnijim porazima“ (Tenžera), da je Fišer „stvaralac neposrednih nadahnuća i izražene čulnosti, pjesnik koji voli kontraste i upečatljive metafore“ (Zima), da „sabrano i pažljivo radi na spoznaji riječi kao jedinog sadržaja pjesme“ te da pritom „sve shvaća odviše ozbiljno“ (Mandić), da se njegov autorski doprinos sastoji „kako u [...] dopjevavanju onoga što je ranije rečeno, tako isto i u potrazi osobne riječi, osobnog mjesta u poznatom krugu“ (Maković), naposljetku da je riječ o izrazito manirističkoj poetici u kojoj se pojavljuje „previše eksplicitnosti i općih mjesta, opće lamentacije“ (Falout). U Fišerovu su rukopisu detektirani utjecaji Vlade Gotovca, Slavka Mihalića i Antuna Branka Šimića, uz neizbježnu opasku da mu stihovi „mirišu po Slavičekovoj luli“ (Mijović Kočan).

Slične su ocjene prikupljali i pjesnikovi kajkavski stihovi, dapače većina je komentatora isticala da se radi o jedinstvenom lirskom svijetu koji se jednako uspješno gradi u dvama jezicima. Naravno konačni učinak kajkavskih i štokavskih stihova nije isti. Taj se učinak razlikuje već po mjeri odnosa standarda i dijalekta, odnosa koji asimetrično preslikava opozicije moći i nemoći, aktualnosti i arhaičnosti, urbanosti i ruralnosti i sl. Ernest Fišer zbirkom Morje zvun sebe (1978) na velika vrata u kajkavsku poeziju uvodi pjesmu u prozi. Umjesto lakog stiha, kanonizirane dijalektalne retorike i subjekta koji se obredno iščuđava svemu oko sebe (a posebice onom što ga neposredno okružuje kao što su vrt, vinograd ili kuća), taj pjesnik na scenu postavlja osviještenog, angažiranog, političnog subjekta koji govori oporo i sarkastično, koji svoju kajkavsku rečenicu istodobno temelji na govornoj i literarnoj kajkavštini, na Krležinu idiolektu i vlastitoj kreaciji. Rabeći lokalni idiom, on govori o općim temama (životu, prolaznosti, samoći, smrti), fokusira se na ugrožene humanističke vrijednosti kojih je sveprotežni simbol jezik. Fišerov subjekt u više navrata zaziva promjenu svijeta (svojevrsnu revoluciju ili moralnu obnovu) kako se ne bi izgubila elementarna, iskonska i istinska snaga čovjekova govora. Prema njegovu uvidu pjesnici su – unatoč svemu – zadnji čuvari našeg svijeta, oni su: „zviezdokradači večni, ognjonesci duha, kapricmeštri epoh“.

Način na koji Fišer tretira riječ dobrim dijelom otkriva njegov odnos spram lirske teme i upućuje na uporišta njegova stila. Ta je riječ (upravo: Rieč!) uvijek znak iznimnog stanja jezika, znak njegove čistote, kreativnih potencijala, krajnjih mogućnosti, signal oslobađanja njegove nepoznate energije. Lirski joj se subjekt neprestano vraća i obraća, mistificira ju i slavi pokušavajući ju dohvatiti brojnim epitetima, poredbama i metaforama. Tako primjerice „leta prekprešla prizivleju rieč kmetsko i puntarsko, junačko, rieč nevmrlu, rieč žmefku i fpijenu v telo zemle“, prava je Rieč „kak dobra senja kaj trudna prše vu nebesa, zmed svetlosti i kmice, kak domače ognjišče topla, kak zemla vekvečna“, Rieč je  „središče vsih cajtov“, „lampaš ki svieti vu noči stoletja“, „poplavlena trava, i listje kaj curi, i smieh deteči, i tabor brez soldatov, i megla kaj vu srce znenada doplezi, i švic težački, i navuk o Feuerbachu“ i „smrt brez rieči, najzadnjič“. Vrhunac te figurativne sakralizacije zbiva se u tekstu Rieč goreča, posvećenom Ivanu Goranu Kovačiću. U ustima tog iznimnog pjesnika Rieč postaje „goreča, živa, kak roža jognjena znovič rojena, plamteča, med zmešanim travam ludskim, svetleča vu dalšinu, zmed kugam i kaštigam...“ Autor zapravo pribjegava krležijanskoj maniri višestrukog tematiziranja istoga, tj. poliperspektivnom obuhvaćanju (iscrpljivanju) opsesivnoga motiva. Takav način prikazivanja pretpostavlja radikalno produbljivanje misli ili emocije kojega su posljedice statičnost lirskoga govora, emfatičnost i uvećavanje patosa. Kada već spomenuh krležijansku maniru, navest ću i jednu Fišerovu rečenicu koja nedvojbeno slijedi sintaksu i stilistiku Krležine rečenice:

A morje berboče, fufla, ferfuri, joče, vudira, mrmla, zazavle, tuli, klopoče, pak majčko postane, znovič se zdigne, freudovski žgeče, kak libiduš v možđani. Pak nam se smeje, vu žilam kluca, zmirom popevle, i vsakem nas času sponova fkajuvle, sejenak naše, sejenak morje. (Morje zvun sebe)

Brojni se elementi Fišerova poetskog rukopisa i mišljenja pojavljuju u toj rečenici – i asindetsko nabrajanje, i zvukovno i znjačenjsko ‘opkoljavanje’ središnje slike, i nizanje antropomorfizirajućih glagola koji oživljuju to „morje senja“ i dovode subjekta u neposrednu komunikaciju s njim. A spominjanje Freuda i „libiduša“ upozorava nas da imamo posla s pjesnikom intelektualcem koji svoje znanje itekako koristi u oblikovanju lirske teme. To je posebno važno primijetiti s obzirom na to da su u dijalektalnom kontekstu očekivanije kategorije naivnost, prostodušnost i vjera u iskonsku jednostavnost. Rekao bih čak da je Fišer i kajkavski poeta doctus (znalac) i poeta vates (prorok). U svome opusu, osim na psihoanalizu, referira se i na filozofiju, povijest, književnost, rabi poetičke termine, kajkavski kombinira s latinskim, povlači smjele analogije, ocjenjuje, zaključuje, npr.:

Viš, heraklitski jogenj vre popevle v tvoji duši... (Prah zemeljski, tenja)

Si zvonil, si kričal, si ekspresionistički klel, ljudomorce senji zatiral, lažlivce preganjal, Novi Ilirizem zidal. (Veliki Mešter Rieči)

Nepodnošliva lahkoča sumlji, bi rekel

Kundera. (Najemput zarobljen v puščavi sumlji)

Lingua kajkaviana – to naš je grieh! (Kaj sme zgrešili?)

Veoma značajan sastojak Fišerova lirskog pisma su i biblizmi. Pojavljuju se u aluzijama pomoću kojih subjekt predočava svoj položaj (a okoli mene – po redu domače Jude / kaj prodavleju se i za najmenjše škude), u sintagmama iza kojih proviruju biblijske parabole (Veronikin robec, deca Božja, farizeji prekleti), u postpoziciji atributa, nabrajanju, prozodiji itd. Biblizmi su važno pjesnikovo etičko i estetičko sredstvo, sredstvo univerzalizacije iskustva njegova subjekta.

O čemu god pisao, Ernest Fišer nudi svoj stav i svjetonazor, poruku i pouku. Ozbiljan je, gdjekad – kako kaza Igor Mandić – i preozbiljan. U Macbethu na fajruntu pojavljuju se među ostalim pjesme naslova Čakovečki nocturno i Jesen u Bratislavi. Čovjek bi mogao pomisliti da se ispod tih naslova kriju pejzažne sličice, intimistički zapisi ili sinestezijski opis kakve trenutačne emocije. Naravno da nije tako. U prvoj pjesmi Fišer razvija ambicioznu lokalpatriotsku povijesnu fresku, spominje stoljetne tajne, Zrinske, stara i poznata međimurska prezimena, Muru i Dravu završujući tekst sloganom: „I furtinavek je tak: živlenje je vse – smrt je nikaj!“ U drugoj pjesmi atmosfera je tjeskobna, „megleni canjki pritiščeju Dunaj“, sluti se smrt, „kroli žgaravica Svieta“, gradom glavinjaju luteranski duhovi, lirskog subjekta ne raspoznaje više niti njegova sjena te on govori svojoj dragoj da su stranci – „stranjski vu sebi, stranjski med Slavjani, praf zgublene mravle v mrzlemu gniezdu“. Pjesma završava uznemirujućim (iako retoričkim) pitanjima: „Ampak, gde sme to mi, kaj sme zaprav mi? I kaj je – z ljudmi?!“ Očito imamo posla s pjesnikom koji posvuda nalazi razloge za egzistencijalnu tjeskobu, pesimizam i povijesnu perspektivu. Slično iskustvo čeka čitatelja i u lijepoj stihovanoj pjesmi Kukec na paperu u kojoj se subjekt – promatrajući sitnu životinjicu – pita misli li ona o vječnosti ili o tome da je malena lađa u svemirskoj hladnoći da bi na kraju iskrsnula zlokobna poentna konstatacija: „Kukec na paperu... v smrtnem klišeju...“

Uz stalnu zapitanost o životu i svijetu jedna od konstanti Fišerova pjevanja neskrivena je angažiranost, mjestimično izrazita političnost. Ona se ogleda u dijagnozama općeg stanja, stanja u koje su uronjeni njegov lirski subjekt i kolektiv kojemu pripada i o čijoj sudbini taj subjekt brine. Pjesnik ispisuje svoje „sumorne solilokvije“ (kako je Fišerovu inačicu pjesme u prozi spretno imenovao Joža Skok), izriče nesmiljene ocjene i retorički efektno afektira. Ilustrirat ću to lirskim tretmanom Starog Kontinenta. U tekstu Europa, mater naša taj je geopolitički pojam negativno označen ili, bolje rečeno, katastrofično prikazan:

Europa, nigdar zišla z puberteta!

Pavuki, kače i strele nebeske, tabori, korote, zveličenja, kervavi svetki i trudni petki – zdaj v zlati su kolajni zastali: zgromleni v sebi, kak v starim listinam znucana slova, skončana vu goloči – nekaj od ognja, nekaj od norosti človečje.

Očito je da nam se obraća osviješteni euroskeptik, angažirani tumač povijesti koji nimalo ne dvoji oko svojih stavova. Dapače pjesma koja je počela naturalističkim prizorima završava još drastičnije – subjekt se ceremonijalno oprašta, izuzima iz opće slike, zatvara pjesmu kao molitvu:

Drfčem v kurvanjski kmici, hulim i konem, a lefku noč velim Noči, lefku noč vsim kalnim i bolečim riečima našim, zavetuvanim, stvarnejšim i od samega skončanja. Lefku noč domovini, lefku noč vumrli ženi i piščancim’ nejnim, i listju kaj sponova mlado dozrevle, cvetju kaj se v meni smeje. Amen.

Kada se pak okrene prema vremenu sadašnjem, politički osviješteni pjesnik globalne prilike prikazuje versificirajući tragične događaje poput rušenja njujorških blizanaca, potresa u Fukushimi ili razornih tsunamija, a domaću stvarnost tretira moralističkim poukama o tome da smo okruženi „sprefriškanim jalom i bokčijom sakojačkom“ da je „živlenje na vse menjšoj ceni“ i sl. Te su pjesme smještene u treću cjelinu Fišerove kajkavijane naslovljenu Garestinske luči i kmice. Nasuprot politički intoniranim pjesmama u toj cjelini stoje prigodnice – pjesme koje opjevavaju varaždinske kipove, anđele ili pogrebno zvono koje oplakuje nevinog „Človeka na križu“, stihovane posvete  gradu, njegovim Baroknim večerima, Stančićevu placu, Joži Skoku, prijateljima, obitelji, vnukecima. Ti su stihovi povremeno preprigodni jer gesta gdjekad nadvlada poeziju (npr.: „Rodni pak Varaždin v srcu je nosil, zmirom: / akademik Murai – velemeštar za klavirom!“). Izvjesno je da su noviji tekstovi „mekši“, manje ambiciozni, poetički manje poticajni. Na trenutke se čak približe onoj goloj muziki rieči koju je sâm pjesnik u tekstu Na križoputju stigmatizirao kao nevjerodostojnu.

Ipak, sve u svemu, Macbeth na fajruntu dobrodošla je knjiga, izdavački uskličnik koji iznova i s pravom naglašava dijalektalno lirsko iskustvo Ernesta Fišera istodobno ga nudeći kao primjer i kao kriterij.