Kultura hrvatske emigracije

„Hrvatska politička emigracija bila je ideološki anakrona te rigidno zatvorena za liberalno-demokratska načela i vrijednosti zapadnog, slobodnog svijeta u kojem je inače i djelovala; sve što su politički emigranti napisali bilo je loše, promašeno, patetično, banalno, amaterski i besmisleno.“ Barem tako tvrdi Ante Tomić u kolumni u Jutarnjem listu 25. siječnja 2014. No je li to zaista istina?

Hrvatska politička emigracija bila je konglomerat organizacija, skupina i pojedinaca koji su s nacionalističkih političkih pozicija nastojali promijeniti političko stanje u Jugoslaviji, odnosno srušiti komunistički poredak i stvoriti suverenu Hrvatsku. Svi su željeli državnu samostalnost Hrvatske, ali nije postojao neki cjeloviti program kako bi suverena Hrvatska trebala biti ostvarena, koje su joj trebale biti granice, političko i socijalno uređenje. Nacionalno zajedništvo postojalo je samo na papiru, emigraciju je uglavnom karakterizirala politička podijeljenost po valovima emigriranja i povijesnim narativima.

Hrvatsko emigrantsko izdavaštvo izdavaštvo obiluje progresivnim političkim i kulturnim sadržajima / Arhiva Poruke slobodne Hrvatske

Uz političke izbjeglice često se vezuje mantra da su to ljudi koji „ništa ne zaborave, ništa ne oproste i ništa ne nauče“. Među hrvatskim izbjeglicama bilo je dosta takvih koji su ostali tavoriti u Drugom svjetskom ratu i nisu se nikada uspjeli izdignuti iznad traume izgubljene države i domovine. Drugi, koji su na leđima imali samo izgubljenu domovinu, lakše su zaboravljali, opraštali i, najvažnije, mnogo su naučili.

Političko djelovanje emigracije svodilo se uglavnom na stranice ispisanih tekstova koje su javnostima i političkim elitama zapadnih demokracija trebale dati stvarnu sliku stanja u domovini, a domovini znak da postoje još oni koji rade na njezinu oslobođenju. Uz to su išle i predstavke, dopisi, memorandumi, sve kako bi se strane javnosti animirale i zainteresirale za hrvatsko pitanje. U tijeku je bio globalni ideološki rat i treba zadobiti potporu demokratskih država u borbi protiv jedne komunističke države. Ipak, uz neke sporadične izraze simpatija za hrvatske političke težnje, nije bilo većeg učinka; geopolitički interes za održanje integriteta i suvereniteta Jugoslavije bio je jači od deklarativne potpore narodima porobljenima komunizmom.

Pozitivan utjecaj tih pomalo „donkihotovskih“ napora bilo je uobličavanje hrvatskih zahtjeva u skladu s imperativima društava i politika u kojima su djelovali. „Slobodan svijet ne vjeruje izbjeglicama“, zapisao je jednom na stranicama Hrvatske revije doajen emigrantske publicistike Bogdan Radica, i bio je naravno u pravu jer je zapadne političare bilo nemoguće pridobiti ispraznom „izbjegličkom“ retorikom čiji su sadržaj bili samo protukomunizam i nacionalizam. Ako se željelo nešto napraviti trebalo je odbaciti svaki ekstremizam i totalitarizam, svoju retoriku temeljiti na argumentima, a ne na nacionalnoj ostrašćenosti, te svoje zahtjeve artikulirati poštujući druge i drukčije. I to su sve mnogi politički emigranti i organizacije činili. Politička su postignuća i učinci njihove borbe skromni, ali važna je njihova politička i ideološka progresivnost na području promišljanja i zagovaranja hrvatske državne samostalnosti.

Primjer su te progresivnosti emigranti oko časopisa Poruka slobodne Hrvatske. Politička borba za vlastitu državu po njima se trebala voditi i usmjeravati idealom slobode i dostojanstva svakoga pojedinca u slobodnoj Hrvatskoj, koju se trebalo ostvariti i poštujući prava drugih, poglavito susjeda i manjina. Nisu o pravima manjina svi tako razmišljali u hrvatskoj političkoj emigraciji, ali za dobar dio njih civilizacijska je stečevina zaštite manjina bila nešto što se mora ugraditi u temelje slobodne i samostalne Hrvatske.

Osim u političkom, i ono što su pisali u književnom smislu imalo je vrijednost. Kao primjer izdvajaju se književne kritike domovinskih pisaca na stranicama londonske Nove Hrvatske. Hrvatski publicist i književni kritičar Nikica Mihaljević izvandomovinsku književnokritičku praksu sa stranica ovog emigrantskog lista smatra ravnopravnom domovinskoj produkciji. Iako je nastajala u teškim vremenima i oskudnim neprilikama, ova je književna kritika po mišljenju Mihaljevića bila svježa i poticajna i, što on posebno ističe, slobodna, odnosno lišena kalkulacija i oportunizma, koji su bili svojstveni domovinskim kritičarima.

U elaboriranju svoje teze o politički, intelektualno i kulturno retrogradnoj hrvatskoj političkoj emigraciji, Tomić istu stavlja u usporedbu s češkom emigracijom, točnije sa slavnim književnikom i komunističkim disidentom Milanom Kunderom. Pa tako dok Kundera u političkoj emigraciji stvara kapitalna svjetska književna djela, Hrvati izvode neukusne političke performanse koji uključuju i nošenje svinje s natpisom Tito ulicama jednoga kanadskog grada. Ako se već povlači usporedba hrvatske i češke političke emigracije, onda treba podsjetiti kako Čehoslovačka nije nikada odbacila disidenta i oporbenjaka Kunderu zbog njegovih političkih stavova (na što podsjeća Tihomil Rađa u jednom svom članku u Novoj Hrvatskoj), dok je Jugoslavija u potpunosti isključila inozemne opozicionare iz domovinskoga kulturnog, političkog i javnog života. Ali, zanimljivo, oni se nisu nikada odrekli domovinskoga kulturnog života i, makar bili na dijametralno suprotnim političkim stajalištima, ipak su na stranicama Nove Hrvatske u spomenutim književnim kritikama priznavali literarnu veličinu Miroslava Krleže i odavali priznanje građanskoj hrabrosti Predraga Matvejevića.

I spomenuti Krleža slično je Tomiću danas, paušalno i negativno, ocjenjivao hrvatsku političku emigraciju. Za Krležu je ona bila bijedna, nepismena i najgluplja emigracija na svijetu, koja je unatoč globalnom fijasku ideologija Hitlera i Mussolinija ostala na tim pozicijama i nudila svom narodu stare otrcane recepte i ideologiju, što je po Krleži bilo glupo, blesavo i nadasve idiotski. Bogdan Radica je na sve te Krležine ocjene jednostavno primijetio da ih ničim nije dokazao.

Tako stvari stoje i s Tomićevim ocjenama hrvatske političke emigracije. Ničim nije dokazano kako je hrvatska politička emigracija bila samo grupa primitivnih nacionalista u potpunosti izvan svih suvremenih političkih i kulturnih tokova. Ako želimo dati neku opću ocjenu hrvatske političke emigracije, onda je tu dobro krenuti od njezine pozicije u tadašnjoj konstelaciji političkih snaga. Po Gojku Boriću ona je većim djelom živjela u politički zrakopraznom prostoru – posjedovala je veliko domoljublje i idealizam te imala ambiciozne političke planove, ali je bila bez ikakve stvarne političke moći i mogućnosti utjecaja na političke prilike u domovini. Bila je to tužna politička pozicija otvorena za ekstremizam, ali najveći se dio tomu othrvao i svoju „nišu“ pronašao u kulturnom radu te usklađivanju hrvatskih državotvornih težnji s dosezima i standardima etabliranih demokracija.

Kulturna produkcija i politička progresivnost hrvatske političke emigracije svjedoče o tome da su njezin dio bili ljudi koji su prihvatili i razumjeli duh i prilike vremena u kojem su živjeli i koji su također imali određene uspjehe. Pokazivanje zapadnom svijetu vlastite kulturne samosvojnosti te političke zrelosti za samostalnu državu bilo je nezaobilazna faza u stvaranju suverene Hrvatske te međunarodnom priznanju i afirmiranju hrvatske kulture.