Klub ljubitelja spomenika NOB-a

U povodu retrospektive Vojina Bakića 17. siječnja održana je u Muzeju suvremene umjetnosti tribina povjesničara, povjesničara umjetnosti i predstavnika Ministarstva kulture s temom Ideološki aspekti spomenika NOB-a, od 1945. do danas. Sastala se struka, koja se založila za očuvanje vrijednog umjetničkog djela, Bakićeva spomenika na Petrovoj gori. Kako se moglo očekivati, struka je složna u ocjeni da je riječ o umjetnički iznimno vrijednu spomeniku, ali je istovremeno pokazala bezidejnost i nesnalaženje pred zadaćom očuvanja spomenika u novim uvjetima besparice i prevrtljivosti povijesnoga sjećanja u demokratskoj i pluralističkoj društvenoj okolini. Počnimo od pohvala Bakiću kao umjetniku, koji je na Petrovoj gori osmislio velebnu skulpturu po načelu po kojem je petnaest godina poslije Frank Gehry masu skulpture prožeo prostorom u proslavljenom Guggenheimovu muzeju u Bilbau. Lako je pretpostaviti da bi, da je kojim slučajem Bakićev spomenik izgrađen na Manhattanu, bio hvaljen koliko i skulpturalno oblikovana arhitektura Guggenheimova muzeja Franka Lloyda Wrighta u New Yorku. No ne živimo u društvu kontinuiteta sjećanja niti, što je još važnije, živimo u doba kada je formalna kvaliteta umjetničkog djela jedini kriterij njegove vrijednosti i značenja. S tom činjenicom moja se struka teško nosi.

Bakićev Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna sadrži pet tisuća četvornih metara nikada dovršena ni posve osmišljena prostora. Već u tom podatku leži razlog njegova propadanja od trenutka realizacije 1981.

Bakićev spomenik sadrži pet tisuća četvornih metara nikada dovršena ni posve osmišljena prostora. Već u tom podatku leži razlog njegova propadanja od trenutka realizacije 1981. U vremenu kada je vanjski dug Jugoslavije prešao 20 milijardi dolara, u vremenu parnih i neparnih datuma kojima se vozilo zbog nestašice benzina, u vremenu racionalizacije i bonova za šećer i kavu, potrošeno je za taj spomenik, preračunato u današnje iznose, 5,5 milijuna eura. U vremenu kad su rijetki znali što je studija izvedivosti, u vremenu kada totalitarna, represivna i na svaki način nedemokratska SFRJ osmišljava kulturnu politiku, o snazi i slabostima nekoga projekta nije se razmišljalo, a posljedice toga snosimo i danas. Hoće li i na koji način prostor od, ponavljam, pet tisuća četvornih metara opločen s 4300 m2 čelika i 7700 m3 betona i tisuću tona građevinskog željeza zaživjeti na proplancima Petrove gore i biti sastavni dio njezina, kako to sada kažemo, održivog razvoja, sigurno nikoga nije bilo briga. Naime u totalitarnim režimima nisu se stvarali društveni ugovori s građanima kao osnovnim preduvjetom opstanka nekoga kulturnog projekta. Razlika između društvenog ugovora kao oblika slobodnog ugovaranja prava i dužnosti između ugovornih stranaka koje dijele isti vrijednosni sustav (demokratsko načelo) i institucionalnih oblika dugoročnog oktroiranja kulturne politike (odlika kulturnog etatizma) i u današnje je vrijeme nepremostiva. Bakićev je spomenik bio, a vjerojatno će i ostati, svojevrsni Obrovac, dugoročno neisplativ i predimenzioniran projekt za ekonomsku sredinu u kojoj je (djelomično) ostvaren. Imao je šanse za dovršenje i opstanak koliko i Titov program spuštanja čovjeka na Mjesec.

A onda se dogodila agresija na Hrvatsku i spomenik je prepoznat kao simbol totalitarnoga režima. Postao je slobodna meta vandala, odnosno, kako struka kaže „agresivne manjine“, koja je spomenik granatirala i minirala, pa prepustila sugrađanima da nastave devastaciju putem „kontinuranog performansa prenamjene čeličnog plašta spomenika u lonce“, kako je to duhovito sročio Nino Raspudić u emisiji Peti dan. Zgražati se možemo, no indignacija nam neće pomoći. Pretpostavljamo, naime, da na svakog agresivnog pojedinca koji pljačka zanemarenu baštinu postoje i tisuće drugih koji to ne rade, ali ih jednostavno nije briga. I nisu to samo oni neprosvijećeni pojedinci koji su spavali tijekom nastave povijesti umjetnosti. Među njima ima i pripadnika obrazovanoga građanstva koji preferiraju druge kulturne proizvode, kako to već biva u pluralističkom društvu. A među njima ima i onih koji ne mare jer Bakićev spomenik nije njihovo mjesto sjećanja, niti simbolizira njihovo ideološko uvjerenje. Indignacija nad većinom koja ne dijeli iste vrijednosti kao Struka siguran je put njezine još veće marginalizacije. S druge strane, apologetske tvrdnje crvene aristokracije da je Jugoslavija bila nešto drugo, a ne represivna tvorevina, pa u skladu s tim moramo vrednovati njezine formalno vrijedne spomenike jednako kao i svaki drugi umjetnički vrijedan spomenik čije smo ideološke predznake zaboravili, neće proći kao argument koji bi trebao uvjeriti širu javnost u svrsishodnost obnove toga spomenika. Upravo čudi da na tribini s temom pitanja ideologije i umjetnosti može proći izjava da nacionalizam nužno vodi ksenofobiji i antisemitizmu, pri čemu se implicira da hrvatska država počiva na takvim načelima. Vrijeme je naime da struka shvati da u društvu različitih ideoloških usmjerenja struka mora naučiti lobirati za svoju stvar, natjecati se za pažnju konzumenata kornukopije kulturnih proizvoda i ne pretpostavljati da je desno glasačko tijelo neobrazovano, glupo i rušilačko. K tome, vrijeme je povlaštenog argumenta formalnog značaja djela – a slijedom toga i povlaštene pozicije nositelja tog znanja – prošlo, bez obzira na ideološka uvjerenja.  

Da je tomu tako, počinje shvaćati i Europa u krizi. New York Times (In Need, French Museums Turn to Masses, Chapeaux in Hand, NYT, 23. siječnja 2013) objavio je za ovu temu zanimljiv članak. U Francuskoj, u kojoj je kultura povijesno shvaćena kao stvar nacionalnog ponosa, a državni se novac tradicionalno i bespogovorno troši na spomenike kulture, francuska vlast ipak poseže i za modelima šire participacije (participatrory financing) u financiranju zaštite spomenika. Za projekt obnove kupole pariškog Panthéona odgovorni su organizirali kampanju u kojoj je svatko mogao sudjelovati u obnovi donacijom od jednog eura, a za nekoliko eura više donatori su mogli prisustvovati zabavi u organizaciji Centra za nacionalne spomenike, dobiti besplatne ulaznice ili pak figuricu Panthéona. Sakupljeno je 34.000 dolara umjesto predviđenih 6.500. Louvre je za kupnju bjelokosnoga kipića iz 13. stoljeća na taj način sakupio 654.000 dolara, a svoj je prinos dalo dvije i pol tisuće ljudi, dok je muzej u Lyonu sakupio 91.000 za kupnju Ingresove slike. Primjera ima više. Njemačka, Velika Britanija i Nizozemska razmišljaju o sličnim projektima i razrađuje modele, izvještava New York Times uz dozu nacionalnoga ponosa što Europa slijedi put SAD-a u svojoj uobičajenoj praksi mobilizacije javnosti za kulturne projekte. A što se tiče nacionalnoga ponosa, koji naša struka voli prezirati, upravo je nacionalni ponos razlog zašto je jedan policajac iz okolice Pariza izdvojio tri stotine eura iz svoje plaće za projekt obnove Panthéona, a netko drugi za srednjovjekovni kipić Sinagoge. 

Jasno da obnova kupole Panthéona ne košta samo 34.000 dolara niti je novac skupljen za srednjovjekovni kipić bio dostatan (cijena je naime bila 3,4 milijuna dolara), ali posve je jasno da su zadovoljstvo sudjelovanja javnosti u kulturnom projektu, a i zadovoljstvo struke zbog odaziva, legitimitet koji na taj način struka postiže i društveni konsenzus koji se na taj način stvara – neprocjenjivi. Na tribini o Bakićevu spomeniku na kojoj je sudjelovao i predstavnik Ministarstva kulture, o novcu se, kao u svakom elitnom društvu – nije govorilo. Koliko bi milijuna kuna stajala obnova rostfraja na Bakićevu spomeniku ili na koji bi se način spomenik mogao prenamijeniti da bi opstao u nekoj budućnosti regionalnog razvoja, o tim trivijalnostima nije rečeno baš ništa. Nije se čuo prijedlog da se potakne osnivanje društva ljubitelja spomenika NOB-a koji bi mogao preuzeti brigu nad spomenikom putem društvenog ugovora pa tako obnoviti spomenik vlastitim novcem i (eventualno) putem EU-fondova, ili pak po ključu matching funds, tj. na način da država pridružuje svoja sredstva tek nakon, ponavljam, nakon, iskazane volje šire javnosti. Volje iskazane ne potpisom, već donacijom, pa makar i jedne simbolične kune.

Konačno, a u svezi s demokratskim modelima financiranja kulture, ispričavam se onima kojima ovaj prijedlog o društvu prijatelja spomenika NOB-a može zvučati sarkastično u svjetlu nedavnih događaja. Naime, upravo na snagu stupa Zakon o obnovi ugrožene spomeničke baštine Dubrovnika, kojim se Društvo prijatelja dubrovačke starine razbaštinjuje te im se oduzima pravo upravljanja dubrovačkim zidinama. Drugim riječima, država za volju HNS-a, dubrovačkoga gradonačelnika i ministrice kulture zajedno ukida jedino društvo u Hrvatskoj koje se već više od pedeset godina uspješno bavi čuvanjem svoje pa tako i naše baštine po zapadnom modelu „društva ljubitelja“. Društvo entuzijasta i stručnjaka je kao kakva srednjovjekovna bratovština prikupljena sredstva od prodaje ulaznica na zidine uspješno ulagalo i u druge projekte obnove na prostoru drevne Dubrovačke Republike. Upravo se ukida model po kojem bi se zaštita spomenika morala razvijati u Hrvatskoj. Toliko o realnim mogućnostima demokratizacije kulture i sklapanja društvenih ugovora.