Kazališni globus - svijet

Moskva – Hamlet/kolaž naslov je premijere koju je u moskovskom Kazalištu nacija realizirao poznati kanadski redatelj Robert Lepage, jedno od najvećih imena suvremenoga kazališta. I kritika i publika fascinirana je tehničkim aspektima predstave, otvorenom kockom kao pozornicom, koja uz pomoć videoprojekcija može biti baš sve. Produkcija je monodrama u kojoj sva lica igra poznati ruski glumac Jevgenij Mironov, a Lepage kao da oživljava san. U vizualnom i tehničkom smislu predstava je pravo čudo, kakvo Moskva nikad nije gledala. No divljenje prestaje kad se kritički promatra što je Lepage novo donio u interpretaciji Hamleta. Produkcija je zbog trosatnoga trajanja preduga i povremeno dosadna, tehnička fascinacija može držati pozornost publike pola sata, ali nakon toga počinju logična pitanja o sadržaju i smislu drame, a ona ne dobivaju logične odgovore. Hamlet/kolaž niz je nepovezanih tehnički kvalitetnih scena u kojima ostaje malo Shakespeareova smisla i ozbiljnih pitanja koje tragedija postavlja. Produkcija se tako pretvara u dugu i uglavnom besmislenu instalaciju vizualnih slika kojima nedostaje drama pa je zapravo, osim u tehničkom smislu – razočaranje.

London – Praizvedba prvoga teksta mladoga Chrisa Thompsona u kazalištu Finborough naišla je na iznimno pozitivne reakcije i najavila pojavu zanimljivoga novog pisca. Njegova Kartaga, unatoč naslovu, ne bavi se povijesnim temama, nego aktualnim problemom socijalne brige za problematične tinejdžere. Tommy, „neprilagođeni“ petnaestogodišnjak umire u popravnom domu, a priča koja raspravlja o potencijalnom krivcu bavi se ozbiljnim moralnim pitanjima i pitanjem krivice, ali bez moraliziranja. Broj potencijalnih krivaca velik je i svatko snosi svoj dio krivnje, ali iza svega ipak stoji društvo koje proizvodi neprilagođene pojedince, ali nije kadro osmisliti brigu za njih. Thompsonovo dvanestogodišnje iskustvo socijalnoga radnika čini tu dramu vrlo uvjerljivom, a kad se tomu doda i iznimna dramaturška vještina, očigledno je riječ o uspješnoj prvoj drami od čijeg se autora može očekivati mnogo. Da bi ona uspjela i na sceni, bio je potreban kvalitetan redatelj, Robert Hastie, i odličan glumački tim.

New York – Postaviti u istom tematskom bloku Beckettova Čekajući Godota i Pinterovu Ničiju zemlju možda i nije toliko neočekivano, ali napraviti to na Broadwayu, u srcu komercijalnoga kazališta koje živi isključivo od prodaje ulaznica, čini se iznimno hrabrim potezom. Koji je, kažu kritike i prve reakcije publike, potpuno uspio, u prvom redu zbog dvojice bravuroznih britanskih glumaca Iana McKellena i Patricka Stewarta. I dok njih dvojica pričaju poznate Beckettove i Pinterove rečenice u nimalo vedrim komadima, redatelj Sean Matthias uspio je u tim mračnim egzistencijalističkim pričama pronaći zabavne elemente pa su svi iznenađeni reakcijom publike, koja se nikad nije toliko smijala na tekstove Becketta ili Pintera. Predstave se igraju naizmjenično iz večeri u večer kao odvojeni programi, koji ipak imaju zajedničku notu i, iako odvojene, zapravo čine jednu prodstavu.

Razgovor dvojice ljudi ovdje je poziv u pomoć u pronalaženju smisla svakodnevnoga života, ali u njemu odjekuju zabavne misli i smijeh možda postaje jedini izlaz iz apsurda život koji živimo. No nije to smijeh kojem je svrha opuštanje nakon teškog dana, gledanjem ovih priča o ostarjelim bitanskim piscima i francuskim klošarima publika postaje svjesna koliko su isprazni naši svakodnevni konverzacijski rituali. A zahvalnost i priznanje za takvo osvješćivanje ide dvojici vrhunskih glumaca koji su sposobni filozofsku raspravu transponirati u izvrsni komediografski obrazac.