Između svjetonazora i pravde

Sudski su procesi kao književna tema vrlo zahvalno štivo: bilo da se bave ljubavnim pričama s okrutnim završetkom, velikim prijevarama i pljačkama, korupcijskim aferama, špijunskim slučajevima, ratnim zločinima ili kakvim drugim aktivnostima koje izlaze izvan granica zakona – oni uvijek snažno zrcale stanje društvene zbilje. Pritom se vješt, okretan pisac može detaljno upustiti i u dijagnostiku moralne kredibilnosti pravnog sustava – temelja svakog suvremenog društva koje sebe smatra uređenim. U romanu Sudac tu je tematiku kao „svoju“ doživio i Vlado Rajić – i to s pokrićem, kao pravi, kvalificirani insajder: prvo zato što je pravnik po zvanju, a drugo zato što je kao dugogodišnji novinar pratio tu problematiku i vrlo obaviješteno i upućeno pisao o njoj.

Izd. EPH Media, Zagreb, 2014.

Rajiću Sudac nije prvi beletristički izlet u spomenutu tematiku, koju dobro poznaje u raznim njezinim pojavnostima i nijansama: u rukopisu ima sjajan biografski roman Politeo ili sudbina odvjetnika. No za razliku od Politea, u kojem se pripovijeda o neobičnoj sudbini najčuvenijeg hrvatskog odvjetnika prve polovice 20. st. i o njegovim sudskim procesima koji su zapravo mala povijest hrvatskog odvjetništva tog doba, Sudac je roman o nama danas, proza koja pogađa samu srž jednog važnog dijela aktualne hrvatske društvene stvarnosti.

Kad govore o suvremenim temama, koje kod dijela publike zbog doslovnog čitanja ili „prepoznavanja“ mogu dovesti do zbunjenosti, nesnalaženja i krivog tumačenja književnog teksta, pisci se ponekad formalno ograđuju napomenom „svaka sličnost je slučajna“ ili nekom takvom. Kod Rajića tu napomenu ne nalazimo, vjerojatno zato što je autor uvjeren da je svijest o tome kako bi trebalo gledati na odnos fakcije i fikcije, stvarnog i izmišljenog u književnom tekstu dovoljno raširena. Pisac, naravno, polazi od zbilje, uzima kao građu javnosti poznate događaje (npr. sudske procese koji su se vodili ili se još vode), no on taj materijal ne „prepisuje“, nego ga preobražava i prilagođava potrebama romaneskne strukture, nečega što je on sam stvorio, umjetnički oblikovao kao svoj (fiktivni) svijet. Dakle nijedan lik, nijedan dijalog, nijedna situacija pa onda ni ukupni piščev izmaštani svijet ne može se poistovjetiti ni s jednim likom, dijalogom, situacijom iz zbiljskoga svijeta. Ako u novoj mreži odnosa koje je u svom djelu stvorio pisac, uključujući u nju i elemente zbilje, čitatelj prepozna i osvijesti osjećaj svijeta u kojem živi, ako mu piščeva vizija pomogne da ga bolje ili potpunije razumije, onda su i jedan i drugi postigli svoj cilj. A za Suca se to svakako može reći.

Nije slučajno što je Rajićev glavni lik sudac, a ne optuženik zvan Velika zvjerka (nikad više, misli sudac, na optuženičkoj klupi neće imati „osobu višeg društvenog i političkog reda i nižeg moralnog habitusa“). Nije slučajno i što pisac svoj roman žanrovski kostimira kao triler. Na taj način on reflektore usmjerava na pravosuđe – na mehanizme njegova funkcioniranja, na međuljudske i profesionalne odnose unutar tog važnog segmenta društva, na pritiske na suce koji dolaze s raznih strana. Protagonist romana je sudac zagrebačkoga Županijskog suda Jakov Brzović, koji je nakon dugotrajnog sudskog procesa osudio na deset godina zatvora Srećka Volodera, optuženog za kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti, primanje mita i za trgovinu utjecajem. Osuda istaknutog poduzetnika i vlastodršca, za kojeg se držalo da je nedodirljiv, izaziva niz različitih reakcija, počevši od struke pa preko javnosti i medija sve do izravno ili posredno pogođenih kriminalnih skupina.

Sam sudski proces ostaje zapravo u pozadini, a zaplet se gradi oko prijetnji nekolicine „gazdā visokog ranga“ koji od Brzovića žele doznati tko ga je podmitio da donese klimavu osudu koja će vjerojatno pasti na vrhovnom sudu (ključni je svjedok optužbe dokazani kriminalac, a moguća je i kvalifikacija „nepotpuno i netočno utvrđeno činjenično stanje“). Jedni se kriminalci naime boje da neće imati dovoljno vremena da dovrše poslove koje im je Voloder opasno ugrozio, a drugima smeta što je uopće osuđen jer im je izmakao iz šaka pa ga ne mogu priupitati gdje je nestalo „njihovih“ nekoliko milijuna eura. Brzović uz pomoć dvojice svojih prijatelja, visokih dužnosnika u policiji i obavještajnoj službi, postupno slaže sliku u kojoj se povezuju „veliki gazde“ i Voloder te razotkriva pozadina njihovih „poslovnih“ odnosa. Sudac je zapravo fasciniran Voloderom, osobito njegovom megalomanskom gramzivošću: „On je s toliko bezbožničke lakoće nosio svoj svijet skupih stvari i gomilao novac kojim je kupovana imovina čiji opseg ni golemi spis od deset tisuća stranica nije dokraja obuhvatio.“

Od početka romana (izricanja presude) pa do njegova kraja (pisane presude) čitatelj prati korozivni utjecaj tog čina na sučev život. Vrlo je važna bila autorova odluka da svoga protagonista ne realizira kao moralnu gromadu, nego kao čovjeka s mnogo mana i slabosti: Brzović je kao osoba prijek, osvetoljubiv, zlopamtilo, narcisoidan, karijerist, podvojen, nije besprijekoran ni u privatnom životu (ima ljubavnicu) ni u profesionalnoj karijeri (sklon manipuliranju ljudima radi vlastite koristi). Nevolje kroz koje prolazi zbog presude što ju je donio čini se da postupno mijenjaju neke njegove tvrde karakterne crte i čine ga boljim čovjekom, a svojevrsnu katarzu prolazi na kraju, uoči pisanja presude, kad se pred njim otvara ambis neizvjesnosti. Jedan prijatelj, sudac s njegova odjela, izražava sumnju da bi u žalbenom postupku na vrhovnom sudu Brzovićeva presuda mogla biti rušena i zbog stranačkih razloga jer „živimo u poretku u kojem suci sobom nose svoja društvena i politička, usudio bih se reći i stranačka raspoloženja“. Brzović je toga svjestan, ali on u tom času, unatoč tome što je političkim svjetonazorom blizak optuženiku, potvrdom svoje odluke želi „vratiti dostojanstvo pravosuđu“.

Opisujući turbulencije u Brzovićevu privatnom životu, njegove sumnje da je u tom velikom procesu negdje možda griješio, nastojanje da shvati i otkloni prijetnje koje dolaze od dobro organiziranih kriminalnih skupina, a posebno pričom o starom sucu Majskom čiju sudbinu u neku ruku ponavlja protagonist romana, Rajić je čitatelju otvorio prozor u jedno područje koje je naša suvremena proza bila zanemarila. Pravosuđe je, čini se, bilo zanimljivo samo medijima pa je dospijevalo na prve stranice i u crne kronike, a književnost ga se doticala rubno, bez ulaženja u njegove finese, skrivena značenja, dileme koje se otvaraju u svakom novom slučaju. Sudac je duboko uronjen u našu tranzicijsku stvarnost i jasno očituje autorovo suvereno poznavanje tematike. Pisan je vješto i čita se s lakoćom i zanimanjem, a istodobno nudi ozbiljna razmišljanja o karakteru i smislu sudovanja i stalno novim dvojbama.