***

 

Vječnosti beživotan izlazak,

dekoracija tisućljetne drame.

Čin drugi –

tisuću devetsto i neka godina,

trg osamljenosti zasut darovima:

šarenim abecedama snova,

ptičjim šutljivim cvrkutom

i oproštajnim pogledima koje nam

je odavno Stvoritelj ostavio kao pouku.

 

***

 

Oblaci. Tko vas je zvao? Zašto ste iz dalekih

nepoželjnih

mjesta došli uznemirivati visoko nebo?

I bez vas je tugom proživljenih dana i besanih

noći

naš život zbog ljudskih grijeha zasut.

Vraćajte se u nedogovoren raj, u kojem ne

kruhom

jedinim, već vječnim sjećanjem sjetnih zaboravljenih melodija,

kao ružama dom, napit je izvorni ushićen

sluh,

gdje zvecka poput zlatne monete sunčeva

zraka i odvodi,

odvodi u Zemlju čudesa plivajućih nekuda

snjegova, poput

labuđih pahuljica. U taj čas, ni od koga

zapaženo, u radosnu

vrtu pojavljuje se dvoje i u sretnom

cvjetajućem bunilu

dotiče jabuke.

 

NOVOGODIŠNJA

 

Heraldika punog mjeseca, mistični znak.

Sotonski početak zime. Od priznanja

Kajinova

jeza probija zglobove svemira i povratak

osjećaja krivnje lomi kičmu toliko da laž

koja nije nadohvat ruke traži susret

u zagrijanoj parnoj kupelji noćnog

nevremena,

priključuje istočni dio, gdje su jedino džamije,

k vjerodostojnosti činjenica umornih od

vječnog raja.

 

***

 

Slijepa početnica. Vidajući rane noći,

svijeća se spušta u zapušten podrum

beskućnih snova. O, Ave Domine!

Kucanje srca. Nitko nije znao

kada će doći uplašenih želja zajmodavci.

Pokret tišine i jutarnjih đurđica zvon

tako je uznemirio zvonarev dom,

da su raspre o Tvojoj veličini išle redom

na poklon u novi dan

koji je gasnuo u paklu obzora.

 

***

 

Od duga razmišljanja, od okolne tišine,

postaje vrlo neugodno.

Neočekivano, postupno, pojavljuje se

iznenada

sjena, ili ono što je ostalo od tebe sama,

i naseljava se u tvoj vlastiti stan.

Grad poput Titanika liježe na dno,

a u ovaj privremeni stan

bezobličnim pogledom gleda prozor,

koji je još jučer izbio suton do krvi.

Ulice poput stada ovaca na sve strane

razbježale se. Čujem marširaju oholo aleje.

I sporo, na jezuitski način, iz slavine voda

razjeda razum, ne žaleći sebe.

Na zemlju pada beživotna sunčeva zraka.

Kao ulovljena zvijer vjetar očajno urla i urla.

Sve je obrnuto. Nad glavom oblaci

nenamještenih kreveta koje ne vrijedi

namještati.

                                          1995.

***

 

Možda sve to nikome nije ni potrebno.

Možda je bolja žega od tuđe hladovine.

Zbog čega vičem a da ne znam komu:

“pričekaj!”,

i zašto osuđena jesen uznemiruje lišće,

a kiše, kao u ropstvo, odvode ljeto

iz našeg života?

To je jeseni tužnoj stvarna oznaka.

Nedruštven zalazak krvari naličjem razuma.

Jesen je hram rastanka. Strašno i jezivo.

Ne opraštajte sebi razumijevanje crne boje.

To zvijezde gore.

To je ono što je ostalo od ljeta.

 

***

 

Nastupa vrijeme u kojem sve gubi smisao.

 

***

 

Dosjetka stranog razuma.

Ne postoji sloboda s očima.

Zraka dugotrajne tomove

ponovno pročitati nije moguće. Već

pola godine ne listam ove stranice.

Okamenjen dan na sliku i priliku

onih sumornih i voljenih lica

koja su se skamenila nad mojim grobom.

 

***

 

Ljudi su poput stvari. Razbacani bez reda.

Stare, postaju iznošeni, jednostavno nestaju.

Još je jedan neodlučan među nama nestao,

ali s pojavom novoga sve će se ponoviti.

Kažu, poslije nas, zbog razloga nepoznata

mnogima,

ali je činjenica da ostaje duša, a suvišna težina

nekako sama po sebi i lišena puta,

prebiva u spokoju. Tako napuštena šuma

daje pravo na sebe bezobzirno

jesenskome vremenu. Pošteđeno pamćenje,

na slogove razbijene stvari,

nekoga za nešto optužuju i tijekom večeri

sve zadivljuje odsutnost riječi. Nema

prijedloga,

a sufiks, prikliješten, doživljava krah.

Pogledajte kroz špijunku.

Siguran sam da iza vaših vrata

netko stoji. Ne budite tužni.

Svi živimo bez velikih prava.

 

***

 

Negdje između razumijevanja neobjašnjivog,

poput klanca stisnuta s obiju strana

planinama,

zastala je naša ljubav prema životu, čuvana

od potomaka razjarene inercije i namrštena

čela

poput plisirane haljine učenice,

bodrih pedesetih godina. Malo je

nedostajalo – i nama bi uračunali najbolje

stranice

povijesti koju smo savjesno prepisali

crvenom tintom ljudskih sudbina.

 

***

 

Nekako zabavan boravak, točnije

trans, a možda njegov mamac

za one koji plivaju u dubini, gdje,

ledeći se, pogled dotiče sam uzrok.

Ili dijelovi fraza koje jesenskim bučnim

korakom, pri tome šuškajući,

lišavaju nas mladosti.

Monotono kao u pritvor,

kao čamac u pristanište tjeraju.

Ovako oni šire vlast nijemoga gorostasa.

Lutajuća tišina uz crno-bijele akorde

inercije smirenja nehotično se kreće onamo,

gdje je zvonik, gdje težina grijeha

pada ničice nedjeljom.

Poput slomljene strijele ptičje jato

leti i pada. Ovo jato vrana

kljuje u mećavi iznikle prve mladice.

 

 

 

 

 

***

                          Mihailu Kozakovu

 

Memorija skida skalp s prošlih života.

Kakva sreća. Upali svijeću u hramu

u kojem za tebe mjesta nema, kao i u

domovini tvojoj.

A kada dotakneš riječi tuđim usnama,

okreni se. Praznina. Tuđega razuma ples.

Jeza neispunjenih obećanja sudbine.

Primi ovaj dar u tišini.

Slušaj, čuje se liturgija posljednje nade.

Oproštaj.

Uoči zime.

                          1997.

 

***

 

Kada svi podnesemo račun

preostat će nevidljiv boravak

u onome dijelu gdje su kazaljke života

pomaknute na šest, na osam,

i gdje s utihom vjetra ljuljali

su korak pješaka, uvrijeđena

vlastitom nadom i gdje pored

njegovih nogu pokorna je rijeka

tako ležala da je odjeća svu odsutnost

bića na udaljenosti od tijela

držala u svome sjećanju toplinom

razočaranih želja.

Unaprijed padala je osuđena na umor kiša,

a iza ugla, u prošlom vremenu,

rastanak je pokušavao pobjeći.

Razuma nastranost besmisleno je

tražila ljeto. Ostalo je samo čekanje

da se sve to završi.

 

***

 

Besanico, moja dobra i šutljiva

noćna družice. Opet smo zajedno.

Ne gledaj me tako. Znadem. Ne ja,

promijenilo se vrijeme. Nisam se umorio.

Jednostavno, spremam se na put.

Svi su moji prijatelji u prošlosti.

Uskoro ću te pozvati.

Hoćeš li doći?

 

 

                          1996, Kijiv

 

POVRATAK

 

1.

Tuđa sjenka nametljive riječi,

ostatak izgorjele svijeće, zvijezda vodilja,

samo most, točnije krhka osnova

iz niotkuda i niukuda.

 

2.

U zamci srca bol razuma

i povratka spokoj,

do bestjelesne točke danju i noću

pritišće mrtvom rukom.

 

3.

Herbarij misli odnosimo

pod vodstvom vremena

iz mjesta gdje trijumfira jesen

zalascima svojih zastava.

 

4.

Napušta nas uzrast noći.

Poput leptira lebdeći u magli

stječemo ovlasti

da zaboravimo što je bilo na zemlji.

 

 

                          1997, Bratislava

 

***

 

Uzalud je vrijeme bacilo u okove,

u svoje besvjesno utočište,

sjajnu prošlost, njenu divotu,

i sada nam Imperije pjevaju.

Zabavljaj se u skloništu mučnog straha,

zabavljaj se početkom slijepe ulice.

Čuje se apoteoza apostolskog praha.

Tvoja spašena duša ide k tebi izdaleka.

Daj blaženome razumu kraj nade.

Ispunilo se. Ti si počuo zov.

Budi strpljiv. Došlo je vrijeme, ali prije

skini s nevjere pomični zastor.

***

 

Verbalan pogled koji se moli ni za što,

poput pokrivača koji želi pokojniku toplinu.

Naredili su. Da. I na vrijeme pozvali liječnika.

Vi se dotičete bez ljubavi, a magla

koja je sišla s nebesa drugog dana, beživotno

je pala na onemoćalo tijelo veljače.

Kako nam je bilo puno dano

uzaludnih, neokajanih želja, zbog

čijih besmislenih rezultata obzor se popeo

na pijedestal trošne nedosegnutosti. Sivoga

dana rađala se kiša, padala i padala.

Na ovaj se način popunjavala pauza rastanka.

Bio sam prvi koji je shvatio

zavjetne tišine budan prijekor.

Prošlost, poput pokorna psa, legla je do mojih

nogu.

Čuo se zalazak orgulja. A sluh poput krhka

leptira

letio je onamo gdje je čisto i svijetlo,

gdje nema rastanaka.

Spoznajući ovaj put, točnije njegov početak,

shvatih da nisam ostavio trag ondje

gdje je treperio život pored sama pristaništa.

 

 

                          1996, Kijiv

 

***

 

Prašinu je vjekova rasuo osvit.

Hram je također u krvi.

„Ne okrivljujte farizeje“,

Govorio nam je Mojsije.

Pjesme u prijevodu
Đure Vidmarovića  i Jelene Zaričnaje Jindra

Aleksandr Šimonovič Korotko (Korostenj, Ukrajina, 1952), židovski ruskojezični pjesnik, političar i gospodarstvenik. Pripadnik židovske etničke manjine u Ukrajini. Visoko ekonomsko obrazovanje stekao je u Odesi, jednom od svjetskih povijesnih središta židovske dijaspore. Neko je vrijeme obnašao dužnost zamjenika ministra za zaštitu zdravlja u ukrajinskoj vladi. Tankoćutni pjesnik lirsko-filozofskog smjera, tragični egzistencijalist. Smatra kako je kao osoba formiran zahvaljujući ruskoj kulturi. Stoga je kao pjesnik vrlo složena ličnost. On stvara i radi prebivajući u različitim stanjima, boraveći u svjetovima koji se ne presijecaju – realnim i irealnim „paralelnim svjetovima, koji žive u susjedstvu“. Uspio je na predmetno-tematskoj razini povezati talmudsku baštinu kao dio osobne historijske svijesti s bogatstvom sadržaja rusko-pravoslavnog kršćanstva u čijem je kulturnom okruženju stasao kao intelektualac. Na njegove stihove napisane su brojne pjesme i romanse.

Pjesme koje smo preveli objavljene su u zbirci A. Korotka Pljesak mrtvih ruku, Kijev, 1998.

Đuro Vidmarović
i Jelena Zaričnaja Jindra