Fascinira me ono skriveno

Marina Bauer vrsna je kiparica generacije stasale potkraj devedesetih, asistentica na Nastavničkom odsjeku ALU u Zagrebu, autorica koja ne izlaže često, ali je zato svaki njezin nastup zapažen, osmišljen i dorađen u svim segmentima. Njezini su radovi tihi, nenametljivi, kontemplativni kako u unutarnjem galerijskom prostoru tako i u prirodi, uklopljeni u okoliš u projektima land arta. I izložba Introverti u Galeriji Matice hrvatske na tom je tragu, već sam naslov ukazuje na rad koji je diskretan, samozatajan. Ovaj je možda čak suzdržaniji, zatvoreniji, ali samo na prvi pogled. Drugi pogled već otvara novo viđenje i naznačuje da rad treba upoznavati. Šest bijelih postamenata različite visine s otvorom po sredini, kamera, ekran na zidu i na suprotnom zidu galerije osamnaest printova. Tu su i upute za pristup djelu. Saznanje da se treba angažirati oko rada i istraživati ga stvara znatiželju i želju za akcijom. Rezultat je ushit kad se iza jednostavne vanjštine otkriju čarobne vizure.

Snimio Andrija Zelmanović

Prošlo je neko vrijeme od vaše zadnje izložbe, željno smo je čekali i sretni smo što je sada pred nama novi rad, promišljen, zreo. Prvi put predstavljen je prošle godine u galeriji Zilik u Karlovcu i sada je u Zagrebu. Kako ga sada vidite i doživljavate nakon zaista odličnih reakcija posjetitelja?

Jako sam zadovoljna i reakcijama i posjećenošću, osobito zato što su za ovaj rad posjetitelji ključni element. Naime, ovaj rad počinje zaista postojati tek kada ga posjetitelji krenu (aktivno) istraživati. Posredovanjem male kamere, koju spuštaju u unutrašnjost postamenata, na ekranu se emitira snimka koju upravo stvaraju. Osim što su unutrašnjosti postamenata međusobno različite, vrlo mi je bilo zanimljivo pratiti kako ih gotovo svaki posjetitelj istražuje na svoj način i pronalazi različite i nove momente i vizure. Moglo bi se reći da ovaj rad zapravo nije dovršen. Dovršava ga svaki posjetitelj za sebe, ali i za ostale koji na ekranu mogu pratiti njegovo istraživanje.

Znači, interaktivnost. I vaš rad Val iz 1996. u Galeriji SC sam po sebi bio je takav, aktivan formom i položajem, aktivirao je i prostor i ljude, uključivao i pozivao na sudjelovanje. To je vidljivo i na fotografiji, koliko je skulptura/objekt/instalacija, kako je sve možemo nazvati, živa, dinamična i aktivna.

Bio je to moj diplomski rad. Valovita limena ploha protezala se duž cijele galerije nošena čeličnim sajlama razapetima od zida do zida. Čim se ušlo u galeriju, na neki se način ulazilo u prostor same skulpture te se moglo prošetati kroz nju, ispod nje, provlačiti oko nje pazeći da se ne zapne za sajlu. Osim različitih vizura tu je važnu ulogu imao tjelesni odnos posjetitelja i rada. Osvještavanje tijela, pokreta i dodira. Kiparstvo podrazumijeva ne samo gledanje nego i tjelesnu percepciju djela (kretanje, obilaženje, dodir, veličinu...). Bila sam jako uzbuđena prilikom da ostvarim rad takvih dimenzija i do te mjere suživljen s prostorom galerije i posjetiteljima, da mi prvi komentar koji sam dobila na tu izložbu i danas jasno odzvanja u glavi. Tatin prijatelj došao je ranije i sam krenuo prema vratima galerije, no bacivši pogled okrenuo se i zbunjeno pitao: „A gdje je izložba?“ Taj mi je komentar bio u mislima i kada sam osmišljavala ovu izložbu u Matici. Prazni postamenti. A gdje je izložba? Ovisi o vama...

Je li ovo kiparska izložba? Jer tu su osim postamenata i kamera i ekran i printovi, uključeno je više segmenata i medija.

Slažem se, to je zapravo multimedijalna izložba. Ali budući da ja kao kiparica u velikoj mjeri svijet doživljavam putem volumena i prostora te vlastitoga tijela, meni je vrlo važan kiparski segment. Iako je videoslika na ekranu dominantni element, ona je rezultat djelovanja posjetitelja koji je stvara u realnom vremenu spuštajući kameru kroz oblikovani prostor unutrašnjosti postamenata. Dubina, oblik prostora, materijal te način na koji posjetitelj to pokretom istražuje, to je skulpturalni odnos. Jasno, skulpturalni element su i sami postamenti koji različitim dimenzijama i smještajem dinamiziraju prostor. Dvodimenzionalnost i dinamika videoslike, kao i printovi, novi su elementi. Također je važna uloga boje i struktura. Čini mi se da sam uvela nove elemente u pokušaju stvaranja cjelovitijega doživljaja, možda čak bolje rečeno događaja.

Jednom ste rekli: Volim ono što je skriveno. Dakle, ono što je iza nečega, što se ne vidi odmah, do čega treba doprijeti. Aludiram tu na rad Sjećanja iz Galerije Izidor Kršnjavi 2004. Sanduci s pijeskom po kojima se moglo tražiti i iskopati različite predmete i isto ih tako ukopati i zatrpati pa prepustiti dalje drugima na istraživanje i prizivanje sjećanja, igre, djetinjstva...

Istina, toliko toga može se iskopati, otkriti, spoznati... Fasciniraju me skriveni sadržaji. Ono što je ispod površine, što nije vidljivo na prvi pogled. Meni je uzbudljiv taj put prepoznavanja, to skidanje mrena, kao neko penjanje, stalno misliš „sada vidim mnogo više“, pa se još malo popneš „a ne, tek sad vidim još više“, taj je put vjerojatno beskrajan... Odatle i tema ove izložbe –introvertiranost, neevidentnost bogatog i raznolikog unutarnjeg sadržaja koji treba prepoznati i vlastitom inicijativnošću istražiti.

Čini mi se da je svijet danas drukčiji, da je bučan i nametljiv, da jednostavnost i površnost prevladavaju.

Svi smo se ubrzali, ljudi su preopterećeni poslom i kupovanjem pa su pojmovi poput razmišljanja, promišljanja ili spoznavanja rijetki u svakodnevnici, no to ne znači da se ne događaju. U ljudskoj je naravi da želi shvatiti i da se pita. Meni se čini da se svatko pita o ključnim filozofskim pitanjima, i da se svi trude dati neke odgovore. Osim toga, kao da su se i znanstvena otkrića i spoznaje ubrzale te su dostupnije i popularizirane. Primjerice, saznali smo koliko su naša osjetila varljiva pa se pitamo što je zapravo istina i postoji li. To su teme koje me zanimaju i koje se provlače mojim radom.

Tijekom izložbe radili ste i istraživanje, grupne razgovore, metodom fokus-grupe. Kakva je to metoda, što je otkrila o radu, o percepciji rada, o vašem razmišljanju o njemu?

Iskoristila sam ovu izložbu da provedem dio istraživanja za svoj poslijediplomski doktorski studij kiparstva na ALU-u. Tema je tjelesna percepcija u doživljaju kiparskog djela, odnosno dodir u širem smislu. Tjelesna interaktivnost okosnica je mog umjetničkog istraživanja, a metodom iz društvenih znanosti, vođenim grupnim intervjuima u obliku fokus-grupa pokušavam doći do novih spoznaja vezanih uz taj segment doživljaja kiparskoga djela. Sudionici fokus-grupa izrazili su frustraciju zbog zabrane dodirivanja izložaka na izložbama i složili se da mogućnost dodira i djelovanja, odnosno tjelesne interakcije, daje osjećaj sudjelovanja, uključenosti i sjedinjenja s radom, zbog čega se pojačava doživljaj i možda lakše pamte takvi radovi. Također su rekli kako interaktivna izložba posjetiteljima daje mogućnost kreiranja te su ovu izložbu nazvali istraživanjem, a gledatelja sudionikom.

Bavili ste se i land artom, s nekoliko site specific projekata. U parku dvorca u štajerskom gradiću Gleinstättenu 2005. postavljena su dva vaša rada, dvije velike ležeće skulpture Praspavača obraslih zelenilom. Izvrsno su uklopljeni u okoliš, djeluju bajkovito. Vidi se da to volite raditi.

Da, jako volim raditi land art. Volim dijalog s već postojećim specifičnim prostorom koji prvo treba upoznati, osjetiti, analizirati i onda sukladno tomu ostvariti neki svoj rad. Otvoreni prostor omogućuje izvedbu radova velikih dimenzija, što pridonosi mogućnosti da ljudi uspostave ne samo vizualni nego i tjelesni odnos s tim radom. Da ga posvoje sjedajući na njega, oslanjajući se na njega, provlačeći se, dirajući ga...

Želimo vam što skorije ostvarenje nekoga takva projekta. Planovi za dalje?

Napraviti doktorski rad i izložbu u sljedećih godinu dana. Možda nastaviti s fokus-grupama, svidjelo se i meni i sudionicima. Razvijati Introverte, možda i u smjeru grafičke mape. Imam mnogo ideja, vidjet ćemo...