Engleski odjeci splitske antike

Unatoč kiši i oluji 29. siječnja predavaonica Europskog doma u Londonu bila je ispunjena članovima društava prijateljstva UK–EU koje je Britansko-hrvatsko društvo pozvalo na predstavljanje nedavno objavljene knjige Four Emperors and an Architect – How Robert Adam rediscovered the Tetrarchy autorice Alicie Salter u izdanju Lexicon Publishing.

Alicia Salter studirala je povijest i povijest umjetnosti na koledžu St. Hilda u Oxfordu, a nakon toga specijalizirala se za povijest arhitekture. Predajući na sveučilištima u SAD-u i Australiji te vodeći posebna stručna putovanja, imala je priliku upoznati arhitektonsku i spomeničku baštinu diljem svijeta. Prije sedam godina njezinu je pozornost privukao Škot Robert Adam, jedan od najslavnijih arhitekata klasi­ciz­ma.

Ilustracija iz knjige /

 Autorica priznaje da je unatoč suvremenim načinima putovanja i uporabi najnovije tehnologije, sedam godina radila na knjizi. Isto toliko vremena trebalo je Robertu Adamu, nakon što se iz Splita vratio u Englesku, za izradu bakroreza, pisanje tekstova, tiskanje i uvezivanje u kožu 544 primjerka magistralnoga djela Ruins of the Palace of the Emperor Diocletian at Spalatro in Dalmatia, koje je 1764. svečano predstavio u Londonu. Adam je stigao u Split u okviru svoga grand tour – velikog putovanja – sa svrhom da svoju klasičnu naobrazbu o povijesti arhitekture usavrši proučavanjem antičkih spomenika u Francuskoj i Italiji. Za razliku od većine, Adam je otišao još dalje, najprije u Pulu, a zatim u pohode Dioklecijanovoj palači, jer je želio vidjeti, proučiti i nakon toga objaviti najbolje sačuvan stambeni objekt Rimskog Carstva. Jedan od mnogih talenata Roberta Adama bio je u pronalaženju vrsnih učitelja i suradnika. U Rimu su to bili Giovanni Piranesi, koji mu je posvetio svoju mapu grafika, i francuski arhitekt i slikar Charles Louis Clérisseau, s kojim je u društvu dva crtača došao u Split 1757. Mletačka ih je uprava optužila da su engleski špijuni koji obavljaju arheološka iskapanja, mjere i crtaju gradske utvrde, te su zbog toga ostali kraće od predviđenog. Slične su optužbe doživjeli i drugi britanski arhitekti i arheolozi (T. G. Jackson i Arthur Evans) kada su mnogo kasnije proučavali spomenike u Dalmaciji.

No unatoč tim neugodnostima i radu pod nadzorom mletačke straže, Robert u pismu bratu Jamesu piše kako je Split divan, zrak je čist, hrana jeftina, stanovnici su vrlo ljubazni, gospođe su većinom krasne, imaju lijep ten i elegantno se odijevaju, a svaku večer ima rezerviranu ložu iz koje uživa u venecijanskim komedijama. Zadivljuje koliko je taj mali tim uspio zabilježiti i opisati u samo pet tjedana u Splitu. Nakon toga slijedile su opsežne pripreme oko gravira i tekstova. I za to je Adam uposlio najbolje majstore gravere, tiskaru, radionicu za luksuzne uveze, dao je redigirati tekstove najvećim stručnjacima, a u tom skupom i zahtjevnom projektu pokazao je i veliki poslovni talent te mu na vještini vlastite promidžbe mogu pozavidjeti i suvremeni PR-stručnjaci. U samohvali je čak predaleko otišao, do te mjere da nije priznao i potpisom pod ilustracije obznanio veliki trud i talent koji je Clérisseau uložio u crteže i snimke palače. Clérisseau je poslije prodao svoje crteže, akvarele i gvaševe Katarini Velikoj, čime je utjecao na klasicizam u Rusiji.

Izd.  Lexicon Publishing, New York, 2013.

Priča o stvaranju kapitalnog djela o Dioklecijanovoj palači jedno je od većih poglavlja u knjizi, ali tema je svakako šira. Za one koji nemaju prethodnog znanja o tetrarhiji, možda će biti teško pratiti slijed događaja, jer nas autorica ne vodi kronološki kroz razdoblje prve i druge tetrarhije. Od kraja trećega do sredine 18. stoljeća isprepleće političke događaje, priče iz života cara Gaja Aurelija Dioklecijana (243–315) vojskovođe, reformatora carstva i poreznoga sustava, inovatora u arhitekturi, s Robertom Adamom (1728–1792), kojeg također možemo nazvati inovatorom u arhitekturi. Opisuje Adamov život i suradnju s bratom Jamesom, putovanja, uspjehe mnogih projekata za britanske uglednike i tegobe sa završnim projektom Adelphi u Londonu. Nimalo lagana zadaća, što u pogovoru i sama priznaje, jer je htjela pronaći sličnosti i povezati dva vrlo različita čovjeka koji su živjeli u razmaku od trinaest stoljeća. Sličnost pronalazi u tome što obojica nisu bili sputani tradicijom, već su slobodno birali elemente davne arhitekture za stvaranje vlastitog stila. Dioklecijan se u gradnji svoje palače ugledao na Orijent, što je bila novost u klasičnoj rimskoj arhitekturi: u palači nalazimo nadsvođene prolaze s kolonadama po uzoru na one u Palmiri, prihvatio je Hipodamusov mrežni plan grada Mileta i kombinaciju luka i arhitrava iz Efeza. Adam je s jednakom slobodom adaptirao motive klasične rimske arhitekture za svoje projekte. Ugledni povjesničar arhitekture Sir John Summerson napisao je da je Adam vjerojatno prvi engleski arhitekt koji je odsječno, mogli bismo reći arogantno, raskinuo sa servilnim odnosom prema antici. Najbolji primjer za to je raskošan dvorac Kedleston, za koji se koristio elementima tlocrta i ukrasa Dioklecijanove palače i uskladio ih sa zahtjevima elegantne ladanjske kuće. Za Kedleston, kao i za druge svoje projekte, dizajnirao je i pokućstvo, ukrasne i uporabne predmete koje su radili najbolji majstori. Upravo u Kedlestonu prvi je put primijenio Spalatro Order, ukrasni motiv po ugledu na pilastar na Peristilu palače. To je kapitel koji je Adama privukao kao elegantna, smirena, pojednostavnjena verzija kapitela korintskoga stila te ga je uveo u rječnik klasicističke arhitekture. Značenje tog motiva autorica ističe već na koricama knjige gdje središnje mjesto zauzima crtež kapitela splitskog stila, koji povezuje portret Roberta Adama i skulpture četvorice tetrarha.

Knjiga je zanimljivo i dobro ilustrirano štivo i zbog toga je šteta što autorica olako barata nekim pojmovima i informacijama, primjerice: pojam Balkana upotrebljava ne praveći razliku između povijesne, političke i zemljopisne definicije; Seusovo blago spominje kao nalaz u Mađarskoj, premda ta provenijencija nije nikad dokazana.

Zamjeram joj što u literaturi ne citira kapitalno djelo Duška Kečkemeta Robert Adam, Dioklecijanova palača i klasicizam i drugu suvremenu literaturu objavljenu na hrvatskom, ali sa sažecima na engleskom. Svakako joj na koricama knjige nije trebala apsurdna rečenica, da je Dioklecijanova palača među nekoć skrivenim draguljima Balkanskoga poluotoka, koji nakon pada komunizma turisti i stručnjaci mogu posjetiti.