Dva povjesničara, jedna povijest

Storia della letteratura italiana Francesca de Sanctisa, u prijevodu Ive Frangeša, objelodanjena je kao Povijest talijanske književnosti 1955. u izdanju Matice hrvatske. Budući da se nedavno, 2013. obilježila deseta obljetnica Frangešove smrti (umro je 2003), pa je tim povodom održan međunarodni znanstveni skup, u okviru velikoga projekta Hrvatski književni povjesničari koji su inicirali i provode Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu u suradnji s ostalim hrvatskim sveučilištima i Zavodom za književnost HAZU, popraćen, kao što je već uvriježeno, zbornikom znanstvenih radova, smatram da je dobrodošao i ovaj kratki zapis o Frangešovu prevodilačkom radu. Istaknuti hrvatski književni povjesničar i znanstvenik, profesor hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu, po svojoj edukaciji zapravo je bio talijanist. Kao relevantan poznavalac talijanske književnosti posredovao je i ostvario, posebice u prvim fazama svojega stručnog života, više važnih prijevoda talijanskih pisaca te se time pridružio respektabilnom nizu prevodilaca, od M. Kombola, O. Delorca, F. Čale do M. Tomasovića, M. Machieda, N. Fabrija, da spomenem tek nekolicinu.

Iako je preveo i Niccolòa Machiavellija (Mandragola, 1949, Vladar, 1952) i Giovannija Vergu (Meštar don Gesualdo, 1947, Novele, 1948, Nedda, 1984) te mnoštvo izdanja drugih prevodilaca popratio kompetentnim predgovorima i bilješkama, s aspekta znanosti o književnosti i metajezika, ipak je najvažniji, zbog mnogostrukih referencija, njegov pothvat prijevod De Sanctisove Storije, jedne od najpoticajnijih europskih književnopovijesnih sinteza.

Ivo Frangeš

Na temelju tog izvrsnoga prijevoda moguće je iščitavati i pratiti nekoliko slojeva, književnoznanstvenih i kulturoloških, osobno-formativnih pa i komparatističkih. Taj je aspekt najtransparentniji, jer riječ je o klasičnom vantieghemovskom posredništvu, transferiranju i transponiranju jednog od najvažnijih književnopovijesnih tekstova u drugi jezični i književnopovijesni kontekst, sa širokim rasponom referencija.

Prevodeći De Sanctisa iz predloška edicije Scrittori d’ Italia što ga je 1912. priredio njegov učenik, jedan od najvažnijih estetičara 20. stoljeća, Benedetto Croce, uz konzultaciju njemačkog izdanja Lily Sertorius, zbog opsežnoga kritičkog aparata koji je olakšavao identifikaciju mnoštva citata koje je De Sanctis navodio bez ikakvih oznaka, Frangeš se susreo s tekstom koji je, bez ikakve dvojbe, inspirativno djelovao i utjecao na njegov dalji rad; jasno ne u smislu bilo kakva izravnog utjecaja, već kao važan impuls u promišljanju vlastitih stajališta, pročišćavanju dvojbi i osmišljavanju spoznaja o pristupu, proučavanju i govoru o književnosti, posebice o tome što jest, što nije i što bi mogla, a možda i morala, biti povijest nacionalne književnosti.

Rječju, dogodila se kreativna, duhovna interakcija dvaju kritičara i povjesničara književnosti, pa je Frangešova Povijest hrvatske književnosti iz 1987. očitovala duhovni dosluh s talijanskim prethodnikom i njegovim teorijskim i metodološkim uviđajima, ostvarenjima i rješenjima. Anticipatorske, djelomice dvadesetostoljetne i bitno antipozitivističke premise De Sanctisove, osobito načelo da je umjetnost forma, oblik, Croceovom pojmovnom nadogradnjom poesia, te da u vestibulu umjetnosti valja postaviti kip forme, uz ostale čimbenike koji su potpomagali Frangešovo znanstveno sazrijevanje (susret sa stilističkom kritikom i školom interpretacije), potvrđivale su ga u njegovu uvjerenju da estetizirani oblik treba biti u žarištu pristupa književnosti te da aksiološke vrednote postavi u temelje svoje Povijesti. Ona je, koncepcijski i metodološki, izvan konvencionalne kronologije, bila neobična novina u hrvatskoj književnoj historiografiji. I to još jest.

Frangeš je u svojoj Povijesti uspio ostvariti ono što je izdvojio i u pogovoru prijevoda kao i u eseju o De Sanctisu u Talijanskim temama (1967), da s razine duhovnopovijesnog konteksta raščlani i opiše interakciju estetskih ideala i vrsnoće s povijesnim i političkim događajima. To bitno antifilološko stanovnište važna je točka dodira i zajedništva između dvaju povjesničara književnosti. Frangeš je u De Sanctisa iščitao elemente koji su potkrepljivali njegovu misao da je književnost ponajprije umjetnost riječi, estetski znak i da je u pristupu književnosti, jakobsonovski rečeno, najvažnija poetska funkcija jezika.

Francesco De Sanctis

U De Sanctisovoj Povijesti, utemeljenoj na hegelijanskoj duhovnopovijesnoj spekulativnoj misli i koncepciji razvoja ideje, sve to očituje se i na periodizacijskim odrednicama. Poglavlja njegove Povijesti naslovljena su imenima pisaca ili naslovima pojedinačnih djela izabranih talijanskih književnika, kao što su, primjerice, Danteova Commedia, Canzoniere, Decamerone, Machiavelli, Torquato Tasso, Marino... U njima se, primjerice, o Danteovoj Božanstvenoj komediji odnjegovanim, metaforiziranim jezikom, emotivno i slikovito govori o povijesti i putovanju duše, a samu Komediju De Sanctis karakterizira „knjigom o drugome životu“, odnosno „knjigom duše“. Sve spoznaje i zaključci utemeljeni su samim tekstom, bez filološkog balasta, iako je riječ o pjesniku koji je bio svojevrsni kodifikator talijanskoga jezika, pa na osamdeset stranica (112–192) ne postoji usustavljena biografija te nema podataka, osim fragmentarno, tek pokoja pojedinačna godina, isključivo prema potrebama interpretacije djela i teksta. Sukladno tim premisama predstavljeni su i ostali pisci; kod Petrarke, primjerice, autor slijedi put ljubavi, sensus–spiritus, sve emotivne amplitude, od doživljaja žive žene do njezine smrti kada, post mortem, ona postaje nebesko biće, ali itekako živa, ljudska i nazočna, čak sjeda svome ljubavniku na rub postelje. Iako su prava rješenja na drugome svijetu, a žena i ljubav jesu „stepenište do Tvorca“, ljubav nije apstrakcija ni simbol, produhovljen je, ali i ljudski intenzivan ovozemaljski osjećaj, počelo svih stvari, posve u skladu s renesansnim načelom stapanja ljepote ljubavi, žene i prirode.

Sve je to izrečeno beletriziranim pripovjednim stilom i jezikom i ta je odlika De Sanctisova govora o književnosti u Frangeša potkrijepila najvažnije njegove opcije, kako spoznajne tako i metodološke, posebice stilsko-jezične. Prevođenje De Sanctisa i bavljenje ostalim talijanskim književnim predlošcima rezultiralo je karakterističnim Frangešovim stilom, stilskom vrsnoćom i osebujnošću posve jedinstvenom u hrvatskoj književnopovijesnoj i književnoznanstvenoj praksi koja je, uglavnom, bila naviknuta na filološke i pozitivističke općeprihvaćene književnopovijesne modele i jezik, a ne na literariziranu povijest, kakva Povijest hrvatske književnosti Ive Frangeša jest.

I na kraju ovog kratkog napisa, koji i nije pretendirao na iscrpnost već je tek dotaknuo neka važna  pitanja, treba reći da je ono najbitnije što povezuje De Sanctisa i Frangeša i što je omogućilo pravi stvaralački dijalog sveobuhvatna premisa o duhovnosti književnosti i potreba da u skladu s njome književni kritičar i povjesničar izoštre svoje „unutarnje oko“ kako bi detektirali duhovnu supstanciju iz koje proizlazi oblikotvornost i koncepcija, odnosno put razvoja neke književne ideje. Stoga Frangeš u predgovoru Povijesti naglašava misao da je ponajprije želio prikazati duhovni život Hrvatske, kao što je, govoreći o svom prijevodu De Sanctisa, i o njemu zapisao kako je zapravo pratio duhovni život Italije. Premise duhovnosti i estetičnosti u izvedbama dvaju književnih povjesničara različitih, ali posebice u starijim razdobljima i veoma srodnih, susjednih europskih književnosti i isto takvih tradicija, važna su poveznica koju je omogućio upravo jedan prevodilački pothvat, otvorivši mogućnost da tridesetak godina nakon njega, 1987, Povijest hrvatske književnosti Ive Frangeša, unutar hrvatskoga kulturnog konteksta, markira inovantan i distinktivan književnopovijesni diskurs, izvan okvira filološke kronologije i pozitivističke rekonstrukcije prošlosti. U njoj je hrvatska književnost prvi put objedinjena u cjelovit i konzistentan korpus, povijest je shvaćena na drukčiji način, dok je književnosti vraćeno estetičko dostojanstvo, temeljno za svaku umjetnost pa tako i za književnost, kao umjetnost riječi.

Povijesnost, duhovnost i estetičnost čimbenici su objedinjenja koji su značenjskom razigranošću i rasponom zapravo i De Sanctisu i Frangešu omogućili da ostvare osebujne i relevantne književnopovijesne sinteze koje su, svaka na svoj način, značile nov iskorak i smjer ne samo u talijanskom i hrvatskome kulturnom i književnom prostoru, već su zadužile i obogatile prostor proučavanja i pristupa književnosti uopće.