Dobra predstava je duhovno iskustvo

S Nevenom Hitrecom, nagrađivanim hrvatskim filmskim redateljem, razgovaramo za Vijenac u jeku rada na predstavi Eko Eko koju u Zagrebačkom kazalištu lutaka režira prema tekstu svoga oca, književnika Hrvoja Hitreca. Premijera je predviđena za 28. dan mjeseca veljače.

Snimio Mirko Cvjetko

U ZKL-u upravo režirate predstavu Eko Eko, nastalu prema romanu Hrvoja Hitreca, koji je napisan kad ste vi bili dječak.

Za početak moram spomenuti jedan kuriozitet. Roman Eko Eko napisan je 1978. godine. Dosta godina prije filma E. T. Stevena Spielberga, kojeg glavni dramaturški motiv – prijateljstvo djeteta i izvanzemaljca – neodoljivo, čak i u brojnim detaljima, podsjeća na hrvatskog prethodnika. Uvijek me golicala misao je li neki holivudski filmski izviđač namirisao potencijal ovog romana i naprosto ukrao ideju. No to ostaje u sferi špekulacije.

Na kojim se punktovima temelji dramatizacija romana?

Tekst koji je Hrvoje Hitrec napisao za Zagrebačko kazalište lutaka drži se osnovne dramaturške linije romana, ali je pročišćen od svih suvišnosti, tako da je radnja vrlo jasna i čitljiva, a karakteri likova prepoznatljivi od prvog pojavljivanja. Dakle tekst je primjeren lutkarskom izričaju i dječjoj percepciji, s dinamičnom izmjenom scena, brzim i šaljivim dijalozima te mnoštvom gegova koje sam skupa s glumcima u predstavi razradio i povećao. Humor je jak adut ovog teksta i ove predstave. Čuvao sam ga i zalijevao što sam više mogao.

Koje su odrednice humorističnosti u predstavi?

Sočni karakteri, komične i uzbudljive situacije, gegovi, glazba, šumovi. Samo da spomenem, ljubimac Eka Eka je robot Žderi Žderi, neka vrsta dlakavog mješanca psa i miša. Slini i skače, a kada pojede smeće, napuhne se kao balon i kao balon ispusti zrak. Nadam se da će takvi trikovi biti simpatični djeci.

Zašto režirate upravo taj tekst? Kako djeci približavate ekološku poruku, istaknutu u najavi predstave?

Eko Eko senzibilizira djecu za ekološke probleme i važnost njihova rješavanja. Zemaljska djeca – djevojčica Vesna, blizanci Toki i Voki i jaki i blesavi Krcko – odlaze na svemirsko putovanje da bi od smrti spasili daleki planet Zmaz zatrpan smećem. Tu će se sukobiti i s vladarom Smećem alias Velikim Đubretom, koji obožava jesti dvjesto godina stare konzerve i, kao svaki diktator, sumnja u vjernost svojih najbližih suradnika. Veleizdaja je okupati se ili oprati zube. Kroz slikovite i duhovite situacije u kojima će, nadam se, djeca uživati provlači se osnovna ekološka ideja i spoznaja da jedino sami sebi možemo pomoći i osigurati budućnost Zemlje.

U svjetskoj i hrvatskoj svakodnevici, pa i ovih dana, susrećemo se s problemom smeća i odlagališta za smeće.

Ovih dana bismo mogli otići na splitsko smetlište i tamo uprizoriti tragikomičnog Eka Eka za odrasle. Razmišljamo o Prirodi jako kratkovidno, sve ostaje na sloganima i dobrim željama. I onda se dogodi da grad veličine Makarske nema kamo odlagati otpad. Nevjerojatno! A moji sinovi Val i Dan, kada su dobre volje, još uvijek pjevaju onu pjesmu iz reklame: „Lijepa naša Hrvatska i obala Jadranska, lijepo plavo moore, više cvijeća, manje smeeća!“

Moj je osobni stav da su ljudi, kao vrsta, pogotovo u zadnjih dvjesto godina, u svom razvoju otišli u krivom smjeru i da su u vrlo kratkom vremenu napravili neprocjenjivu štetu ovom Planetu. Štetu koja se vraća kao bumerang u promjeni klime, velikim poplavama, sušama, potresima, nevremenima. Tehnološki napredak kakav mi zastupamo vodi, najvećim svojim dijelom, u ljudsko otuđenje i razaranje Prirode. Tu se moram zaustaviti da čitatelji ne posumnjaju da sam prorok sudnjeg dana.

Tko je u fikcijskom, a tko u nefikcijskom svijetu Zmaz, a tko Smeć?

U dječjoj predstavi i u dječjem romanu vrlo je jasno tko je dobar, a tko loš. Kao i u svakoj dobro napisanoj priči, i u ovoj Zlo dobiva primjerenu kaznu. U našoj svakodnevici toliko je Velikih Đubreta i Malih Smećeva da bismo mogli napuniti još puno, puno Remetinaca i Remetinčića. Imamo bogatu tradiciju bacanja smeća i onečišćenja svega oko sebe, ali jasnoću razmišljanja i djelovanja nemamo.

Koja su vaša razmišljanja o ekologiji i globalizaciji?

Izvanzemaljac Eko Eko je optimist i misli da još ima nade za naš Planet. Ja se, kao Zemljanin, isto nadam da ćemo se opametiti, ali me svakodnevica demantira.

Kako je Goethe jednom lijepo rekao: „Čovjek je sam sebi najveća tajna.“ Kada se ta mudra misao projicira na cijelo čovječanstvo, onda se vidi da smo sposobni za najveće uzlete i najveće gadosti. Nije mi jasno kako možemo neprestano ratovati i ubijati jedni druge, nije mi jasno kako zbog profita jednog postotka ljudi uništavamo Dom svih ljudi. Vrlo smo zanimljiva vrsta. Ako nas ikada budu službeno posjetili izvanzemaljci, preporučujem im da prvo pošalju brigade svojih psihijatara i psihoanalitičara. Jer onaj Scorseseov egomanijak iz njegova najnovijeg filma, onaj burzovni prevarant koji je spreman uništiti sve samo da sebe zadovolji, on je Junak našeg doba.

Roman se ubraja u znanstveno-fantastičan žanr. Kako danas u kazalištu za djecu rješavate pogled na znanstvenu fantastiku, u trenutku kad gotovo svako dijete virtualnu stvarnost doživljava kao svakodnevicu?

Lutkarska predstava podatan je medij za ovaj tekst. Lutke su stilizacija sama po sebi. Malo je potrebno da bi se gledatelje uvjerilo u realnost izmišljenih Svjetova. Iako je Eko Eko napisan prije dosta godina, njegovi su glavni motivi bezvremeni. Retro-štih cijele predstave njezina je vrijednost i oblikuje atmosferu cjeline koja ostavlja dojam topline, jednostavnosti, zaigranosti. Izbjegavao sam agresiju i u najmanjem obliku. Sve akcije i situacije koje bi i malo mogle otići u tom smjeru pretvarao sam u geg i humor. Vodim veliku bitku s mlađim sinom oko igranja video-igrica. To je ovisnost i to je agresija. Dakle tko hoće video-igrice, neka ostane doma. Eko Eko je zaigrana laganica.

U Hrvatskoj je upravo pokrenuta knjižnica za lutke; bolje rečeno: posuđivaonica. Računalne igre, htjeli mi to ili ne, gotovo ukidaju svijet tradicionalnih dječjih igračaka. Kako biste definirali razliku između kazališne i dječje lutke?

Ovo za knjižnicu za lutke nisam znao. Originalna ideja. Znam neke odrasle ljude iz svoje okoline koji još imaju potrebu tog fizičkog kontakta s lutkom. Sjećam se svog plača kada sam shvatio da mi je tata bacio staro improvizirano lutkarsko kazalište koje je on napravio, zapravo obojenu kartonsku kutiju s prorezanom prednjom stranom. Sjećam se i velikog plišanog medeka koji je proizvodio neki bebasti zvuk kada bi se nagnuo na leđa. Taj mi je bio posebno drag, topao i mekan na dodir. Svatko od nas ima neku posebnu lutku iz djetinjstva, neku s kojom je uspostavio emotivan odnos. Mislim da taj poseban duhovni odnos djeteta i lutke ne bismo smjeli uskratiti nijednom djetetu.

Zašto se odlučujete za lutkarski oblik kazališta?

Cijeli život volim čitati stripove i gledati animirane filmove. Usto zaljubljenik sam u znanstvenu fantastiku. Animacija lutaka u SF-predstavi za djecu – to je bio sladak izazov za mene. I svidjelo mi se.

Kako ste s glumcima postavljali takve uloge?

Moram odati priznanje svim glumcima u predstavi jer je gluma u lutkarstvu specifična. Probe teksta i postavljanje karaktera tijekom tih proba, taj dio kreativnog procesa bio mi je poznat i on je identičan i na igranom filmu. Ali prenijeti tu mimiku na lutke, dati im karakter i život, to je veliko umijeće. Za to je potreban poseban talent, ali bogme i velika tjelesna izdržljivost. Ruka mi je brzo utrnula kada sam primio prvu lutku i stavio je iznad kazališnog paravana. Vrlo zahtjevna i vrlo podcijenjena profesija u Hrvatskoj.

U odnosu na vaše djetinjstvo u Zagrebu, koje su razlike nastale u poetici, tehnici, stilu i percepciji lutkarskih kazališta?

Nisam neki poznavatelj povijesti lutkarskog kazališta, ali čitav život rado odlazim i gledam lutkarske predstave, a u zadnjih deset godina i vrlo intenzivno jer sam tu svoju ljubav i znatiželju prema kazalištu prenio i na sinove. Za mene je dobra kazališna predstava svaka ona koja postavi neki dosljedan koncept i kao gledatelja me provede kroz njega, obogativši me na tom putu. Dobra predstava je prvenstveno dragocjeno duhovno iskustvo.

Koju ste vrstu lutkarskoga izraza odabrali za svoju predstavu u Zagrebačkom kazalištu lutaka?

Eko Eko je klasična paravanska predstava, s lutkama na štapu, tzv. havajkama. Kako u predstavi ima desetak scena, scenograf Miljenko Sekulić morao je osmisliti jednostavne ali likovno efektne izmjene scenografije, od zemaljske Jaruge, leta rakete Svemirom, do kraljevske dvorane zatrpane smećem na planetu Zmazu.

Na čemu gradite kazališnu čaroliju?

Dobri glumci, atraktivne lutke, brz dijalog, humor, funkcionalno svjetlo, glazba, scenografija – sve su to elementi tog mozaika.

Je li vam ovo prva kazališna režija?

Eko Eko je moja prva kazališna režija i moram zahvaliti Zagrebačkom kazalištu lutaka na povjerenju.

Na koje se elemente filmske režije i izraza oslanjate u kazalištu?

Umijeće rada s glumcima od neprocjenjive je vrijednosti i na filmu i u kazalištu. Dobra podjela uloga neophodan je preduvjet u oba slučaja. Imao sam sreće da sa mnom rade izvrsna Katarina Perica Kirin, Boris Mirković, Žarko Savić, Luka Peroš, Mladen Čutura, Anđelko Petric, Mira Bosanac – da nabrojim samo nositelje glavnih uloga.

Koje su poveznice s kazališnom umjetnosti u vašim filmovima, npr. u najnovijemu, potresnom i izvrsnom dokumentarnom filmu Ovrha?

Što se Ovrhe tiče, to je dokumentarni film specifičnog koncepta koji svojim prostornim ograničenjem zbilja može podsjećati na kazalište. Dvije sam godine snimao život obitelji Medak iz Metkovića ne izlazeći kamerom iz njihove dnevne sobe i kuhinje. U tom prostoru odigrava se njihova drama u kojoj im Banka pomoću krivotvorenog ugovora pokušava uzeti kuću. I njihova borba još traje. U Hrvatskoj. Danas.

Kakav je današnji status hrvatskih filmskih redatelja?

Dosta loš. Produkcijski uvjeti su sve gori i tjeraju profesionalce prema amaterizmu. Ljudi koji rade na filmu moraju moći od toga i živjeti. To dovodi do kontinuiteta rada. Sve ostalo je amaterizam. Nemojte zaboraviti da je film kombinacija najrazličitijih zanimanja, a svako to zanimanje zahtijeva određenu vještinu koja se mora poštovati i adekvatno platiti.

Je li danas moguća tako uspješna televizijska serija poput Smogovaca?

Svakako. Izuzetno je važno revitalizirati televizijsku produkciju, ovdje prvenstveno mislim na Hrvatsku televiziju, koja bi morala izrađivati dramaturški dorađene, profesionalno napravljene dramske serije. Jeste li pogledali neku ozbiljnu hrvatsku dramsku seriju u posljednjih dvadeset godina. Niste? To je zato što Hrvatska televizija ne radi posao zbog kojeg postoji.

Jedanput ste rekli da „hrvatski film treba biti svjedok naše zbilje“. Kakva je naša zbilja? Je li to Jaruga ili Kazalište?

Rekao bih Bunar. Barem nas takvom energijom šopaju mediji i političari. Ja duboko vjerujem u dragocjenost riječi i svake misli. Iz negativne mantre koju svi ponavljaju kao Sveto pismo ne vidim nikakav poticaj za budućnost. Da ja svojim sinovima svaki dan govorim da nisu dobri i da je sve oko nas loše, mislim da bih bio loš otac. Ne može se nekog tući po glavi, a istovremeno od njega očekivati veliki entuzijazam i revolucionarni preokret u mišljenju i radu. Pa to su osnove psihologije.

Možda sam ja samo naivac koji misli da bi ljudi koji imaju moć i vlast morali imati osviještene moralne kriterije i dobru profesionalnu naobrazbu da znaju o čemu govore.

Kojem ćete se umjetničkom poslu posvetiti nakon premijere?

Snimam jedan zanimljiv dokumentarni film o ribičkom društvu iz Brdovca kraj Zaprešića. Film se zove Riba ribi grize rep, garantiram da će biti zabavan i da će podsjetiti gledatelje kakvo neiskorišteno blago imamo u kajkavskom narječju. Spremam i projekt dugometražnog animiranog filma Eko Eko jer vjerujem da je to priča koja može i mora prijeći hrvatske okvire.