Bošnjačko, ne i bosansko proljeće

Bosna i Hercegovina je u posljednjih nekoliko dana postala aktualnom temom međunarodnih diplomatsko-političkih krugova i svjetskih medija. Prosvjed u Tuzli privukao je pozornost javnosti i podsjetio na krhkost dejtonske države podijeljene na dva entiteta za tri konstitutivna naroda. Zaiskrio je prvo prosvjed obespravljenih radnika tuzlanskog područja u propalim, privatiziranim i opljačkanim tvornicama nekadašnjih velikih giganata poput Polihema, Dite, Konjuha. Međutim tog dramatičnog petka, 7. veljače, iskra se pretvorila u buktinju u kojoj radnici i njihova borba za minimum radničkih prava nisu više bili glavni, a ni jedini akteri.

Istoga dana prosvjedi su eskalirali u nasilne sukobe u kojima je zapaljena zgrada Tuzlanske županije. Masovni nasilni prosvjedi proširili su se na Zenicu, Bihać, a vrhunac događanja bio je u Sarajevu. U glavnome gradu prosvjednici su zapalili zgradu Sarajevske županije i Predsjedništva BiH. Neredi su se po istom scenariju proširili i na Mostar.

Prosvjednici su zapalili i zgrade državnih institucija, među njima i Predsjedništva BiH

Započeti kao socijalni bunt, prosvjedi su prerasli u radikalne nerede i ozbiljno narušili sigurnosnu situaciju u FBiH. Akteri događanja mijenjali su svoje zahtjeve od socijalnih na političke i krenuli u rušilački pohod na tri zgrade županijskih vlada, sjedište HDZ-a BiH u Mostaru i zgradu Predsjedništva BiH. Tako se javila opravdana sumnja da nije riječ o spontanim reakcijama osiromašenog i frustriranog puka, već o akciji dobro organiziranoj i provedenoj, koja je imala za cilj srušiti postojeći ustavni poredak i državne institucije. Epilog prosvjeda: 156 ozlijeđenih osoba (od čega 90 policajaca), potpuno spaljene zgrade vlada Hercegovačko-neretvanske, Tuzlanske i Sarajevske županije.

Prosvjedi su počeli i kulminirali u bošnjačkom dijelu Federacije, odnosno u županijama u kojima Bošnjaci čine većinu, i zbog toga su dobili naziv Bošnjačko proljeće. Ta činjenica upućuje na mogući pravi uzrok događaja proteklih dana. Riječ je prvenstveno o žestokim sukobima i borbi za dominacijom unutar bošnjačkih političkih elita. Temeljno pitanje je kojim političkim snagama je odgovaralo izazivanje nereda i stvaranje kaosa. Tko je iskoristio socijalni bunt obespravljenih radnika i preokrenuo ga u potpuno drugom smjeru, u kojem su događaji gotovo izmakli kontroli? Sve što se događalo tog petka nije imalo nikakve veze s opravdanim socijalnim nezadovoljstvima brojnih socijalnih skupina, već je riječ o huliganskim pohodima. Pitanje je tko ih je instrumentalizirao za političke ciljeve i omogućio da postanu protagonistima situacije koju objektivno sami nikada ne bi mogli izazvati. Postoje i sumnje da su se huligani autobusima trebali prevesti u „neosvojene“ dijelove FBiH, u kojima bi po istom scenariju spalili zgrade županijskih vlada. O svim otvorenim pitanjima pokrenuta je ozbiljna policijska istraga koja bi trebala odgovoriti na sve to o čemu se zasad uglavnom nagađa. Utvrđivanja odgovornosti za stanje kolapsa sustava preduvjet je za izlazak iz krize.

U kontekstu tih događaja značajna je činjenica da je malo prije izbivanja nereda Europski parlament usvojio nacrt Rezolucije Odbora za EU o BiH, u kojoj se traži jednako pravo za sva tri konstitutivna naroda i osuđuje centralistički koncept države. Rezolucija o Bosni i Hercegovini kritizira bošnjačku unitarnu koncepciju uređenja države i konačno potvrđuje opravdane strahove Hrvata od potpune političke marginalizacije. Nacrt je uputio na izgradnju modela koji će omogućiti punu konstitutivnost svim narodima. Postoji li uzročno-posljedična veza između europskoga nacrta o BiH koji znači kraj unitarističkih koncepcija o uređenju države i kaosa koji se dogodio, također će pokazati istraga. Dokazivanje te teze ovisi o činjenicama koje će utvrditi istražni organi.

Nije bio velik a ni osobit izazov Hrvate pokušati uvući u nemire jer su jednako siromašni i frustrirani politikom vlastitih političkih elita kao i Bošnjaci. Nasreću, to se nije dogodilo iako je granica dvojbe o priključenju neredima sigurno bila vrlo tanka. Međutim rušilački pohod huligana s fantomkama na glavi i Molotovljevim koktelima pokazao je da cilj nije nikakva borba protiv sveopćeg siromaštva, nepotizma i drugih nepravdi, već destrukcija i anarhija. Sve je moglo poprimiti još gore razmjere u Mostaru i zemlju opet gurnuti u međuetničke sukobe. S obzirom na to da se zapaljene zgrade Vlade Hercegovačko-neretvanske županije i sjedišta HDZ-a BiH nalaze upravo u hrvatskom dijelu Mostara, taj se scenarij mogao dogoditi.

U ozbiljnoj krizi u BiH značajna potpora stigla je od susjedne RH i vlade Zorana Milanovića. Poruke o mirnom rješavanju krize i europskoj perspektivi BiH upućene su u pravom trenutku i na pravome mjestu – u Mostaru, kriznoj točki posljednjih događanja. Milanovićev posjet Mostaru osudila su dva člana Predsjedništva BiH, Željko Komšić i Bakir Izetbegović. Predsjednički dvojac hrvatskom premijeru zamjera što nije došao prvo u posjet Sarajevu – iako ni sami u tom trenutku nisu imali nužne sigurnosti u zgradi Predsjedništva. Na hrvatsku inicijativu, početkom ovoga tjedna Vijeće ministara EU-a u Bruxellesu raspravljalo je o BiH iako to nije bila predviđena tema sastanka. Hrvatska se nedvojbeno još jednom potvrdila kao iskreni zagovornik demokratske perspektive BiH. Svi pokušaji da se hrvatsku politiku prema BiH pokaže u drugome svjetlu ukazuju samo na živu prisutnost starih balkanskih navika u javnom prostoru BiH. U civilizirani dio Europe ne može se ići sa starim balkanskim političkim navikama, netolerancijom, lažima, prijevarama, uvredama, nepoštovanjima. Zbog toga je politička transformacija u BiH toliko složena i teža od gospodarske. Demokratski poredak traži promjenu shvaćanja, vrednovanja i načina ponašanja odraslih osoba. A to nije lak i brz proces jer se vrijednosne orijentacije ukorijenjene u svijest ljudi mijenjaju vrlo sporo. Svjesno i većinsko opredjeljenje ljudi za demokraciju nije dovoljno za stvarno funkcioniranje demokratskog poretka. Drugim riječima, ljudski život ne možemo podijeliti na unutarnji i vanjski. Sve što je nastalo u vanjskoj pojavnosti, prije je nastalo u unutarnjoj. Demokratske vrijednosti i norme moraju biti dio unutarnjeg života većine da bi se omogućila demokratska konsolidacija.

Demokratski procesi uvijek su posljedica materijalnog blagostanja koje postigne određeno društvo, a uživa većina. Mogući su kada se stekne određena egzistencijalna sigurnost koja omogućava ljudima da vrijednosti kojima teže ne budu isključivo materijalističke. Zbog toga je jedan od uvjeta demokracije da većina ljudi ne živi u teškoj i trajnoj neimaštini koja ne ostavlja ni raspoloženja ni vremena čovjeku da se posveti politici. U takvim okolnostima politička prava su samo forma, mogućnost koju čovjek ne može autentično svojom pameću i u svom interesu iskoristiti. Čovjek bez posla koji ne može prehraniti svoju djecu nema ništa od nekih velikih demokratskih prava poput slobode govora, prava da može birati ili biti biran. Postoji li egzistencijalna ugroza, čovjek je usmjeren isključivo na materijalne vrijednosti. U takvim okolnostima demokratske vrijednosti i norme su samo forma bez sadržaja i njima se čovjek ne može u svom interesu koristiti.

BiH je nakon Albanije najsiromašnija država u Europi sa stopom nezaposlenosti preko 40%. Prema podacima Eurostata, u 2013. godini u BiH zabilježen je BDP u visini 28% od europskog prosjeka, što njezine građane čini najsiromašnijim stanovnicima europskoga kontinenta s najnižim životnim standardom. U državi u kojoj velika većina ljudi preživljava daleko ispod europskog prosjeka svaki oblik demokratskog gibanja isključen je i nemoguć. Naprotiv, javljaju se retrogradne tendencije koje teže starim socijalističkim vrijednostima. Zbog toga se na prosvjedima redovito viđaju transparenti s Titovim slikama i simbolima toga vremena. Prije svega iskazuju očajnu težnju siromašnih ljudi za minimalnom sigurnošću. Makar ona bila i socijalističkog tipa. Iznimno niska razina gospodarskog razvoja međutim nije jedini problem BiH. U znanstvenom diskursu nerijetko se opisuje kao nepostojeća država, država pod protektoratom ili nešto blaže defektnom demokracijom. Iz tih razloga teško se može komparativnom metodom uspoređivati s bilo kojom drugom tranzicijskom državom, izuzev možda Kosova.

Sve što se proteklih dana dogodilo ukazalo je na složenost bosanskohercegovačke situacije. Od završetka rata kriza nikada nije postigla tako zabrinjavajuće razmjere kao danas. Alarmirala je posebno međunarodnu zajednicu i opomenula na nužnost ozbiljnog uključivanja u političku stvarnost BiH. BiH mora krenuti putom ozbiljnih ustavnih promjena koji će stvoriti poredak u kojem će sva tri naroda moći ostvariti svoju konstitutivnost. To znači demokratski put koji će temeljem ravnopravnosti građana i naroda otkloniti uzroke dugogodišnje krize. Institucionalna konsolidacija odnosno uređenje države koja će uvažiti sva tri naroda stvorit će uvjete i za gospodarski razvoj. Za budućnost države važno je hoće li biti prokleta avlija, društvo sukoba i mržnje ili će pak prevladavati tendencije izgradnje stabilnog i demokratskog društva u kojem postoje razlike. U tom procesu najveća je odgovornost na međunarodnoj zajednici bez čije ozbiljne i odlučne potpore BiH može samo zapasti u nove nerede.