Bez uzbuđenja

Manifestacija Zajčevi dani u Rijeci, počela 1993, u prvih je nekoliko izdanja bila intenzivno posvećena izvođenju glazbe te proučavanju stvaralaštva i života Ivana pl. Zajca. Prikazano je tada sedam-osam Zajčevih glazbenoscenskih djela. Posljednjih godina Zajčevi dani udaljili su se od sama Zajca i prometnuli u manifestaciju koja promiče hrvatsku glazbu općenito, osobito stvaralaštvo riječkih skladatelja, a to Zajcu zasigurno ne bi bilo krivo.

Jubilarni 20. Zajčevi dani vraćaju se Zajcu i protežu cijelom godinom jer će se 16. prosinca navršiti stogodišnjica skladateljeve smrti. Na programu su, dosad, bili koncert Zajc gala, koncert Riječke filharmonije Večer Zajčeve glazbe, koncert Brass kvinteta Zajc popular, koncert Začarani klavir pijanistice Tamare Jurkić-Sviben, izvedbe Skenderove opere Šuma Striborova i premijera, tj. svečana obnova, Nikole Šubića Zrinjskog, 8. veljače, kao središnji događaj Danâ.

Kristina Kolar kao Eva i Siniša Hapač  u naslovnoj ulozi Zrinjskog u Rijeci / Snimio Dražen Šokčević

Ova produkcija Zrinjskog, u režiji Krešimira Dolenčića, scenografiji Dinke Jeričević i kostimografiji Ike Škomrlj i Dženise Pecotić, premijerno je izvedena još 1994. u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. U riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca prvi je put prikazana 2005. i sada je obnovljena s novim solistima. Prije dvadeset godina predstava je bila na valu nacionalnog zanosa. S vremenom je doživjela modifikacije koje su je više usmjerile prema apoteoznosti djela i intimističkim trenucima junaka. Zadnja riječka postava prilično je izgubila na dramskoj snazi i njezin se scenski dio odvija pukim ispunjavanjem nevelikih mizanscenskih zadaća na ogoljenoj sceni. Vidjelo se kako bi Jeleni, Evi, Sulejmanu, pa čak i Zrinjskom trebalo više rada s redateljem na izrađivanju likova i njihovih međusobnih odnosa. Ni inače scenski kreativan Voljen Grbac u ulozi Sokolovića nije se osobito istaknuo. No zato je ponovo bilo nepotrebnih detalja s izmišljenim vilama i Sulejmanovim liječnikom Levijem koji se usuđuje ne samo dodirnuti (golobradog!) sultana nego ga i fizički pokuša zaustaviti u njegovu naumu. Što reći o „uglazbljenim“ promjenama između slika, s nemogućim bubnjarskim „solom“ (tko je to skladao?), što o toliko skraćenoj četvrtoj slici – bez baleta – da je postala tek nakalemljeni Sulejmanov miniprizor kojim Sokolovića šalje u Siget? U tako slaboj dramskoj napetosti cijele predstave moglo se glatko i bez tog prizora. A što reći o zahvatu u glazbu završnoga dueta Eve i Zrinjskog, tj. brisanju njihovih dionica s tekstom „O, Bože, tebi hvala što blago uze nju“, nego da je to nedopustivo.

Glazbeni dio odlikovao se dobrom i urednom pripremom predstave pod vodstvom mladoga riječkog dirigenta Igora Vlajnića. Orkestar i zbor izrazili su borbeni duh Zajčeve partiture i brioznost glazbe, kao i ljepotu pojedinih lirskih stranica, ali bez većih glazbenih uzbuđenja. Među muškim solistima nedostajalo je više ljepote u glasovima i pjevanju, napose kod Voljena Grpca kao Sokolovića i Sergeja Kiseleva u ulozi Juranića. Od epizodnih uloga izdvojio se Dario Bercich kao Alapić. Sulejman Slavka Sekulića patio je od memorijske nesigurnosti na početku, a poslije je do izražaja došao njegov snažan glas.

U ulogama Eve i Jelene prvi put pojavile su se dvije sopranistice, Kristina Kolar i Marijana Prohaska. Kristina Kolar oblikovala je Evu primjerenim bogatim glasom, dok je nježan, ali zvučan lirski glas Marijane Prohaske lijepo crtao ulogu Jelene, osobito u njezinoj romanci i uspavanki. Bariton Siniša Hapač suvereno donosi naslovnu ulogu Zrinjskog s muzikalno otpjevanom romancom.