Antologijske violinske sonate

U davno zaključen itinerar svjetske turneje grčkoga violinista Leonidasa Kavakosa i talijanskoga pijanista Enrica Pacea, u posljednji je trenutak uvršten i grad Zagreb da bi upoznao taj vrhunski duo, koji će početkom ožujka, tri večeri zaredom, muzicirati u njujorškome Carnegie Hallu. Na tim unaprijed rasprodanim koncertima Kavakos i Pace u New Yorku će izvesti sve Beethovenove violinske sonate, dok je u petak, 7. veljače, zagrebačka publika uživala u njihovim čarobnim izvedbama antologijskih sonatnih opusa Ludwiga van Beethovena, Claudea Debussyja, Mauricea Ravela i Ottorina Respighija.

Za Kavakosove koncerte, bilo gdje u svijetu, redovito se traži karta više, pa je tako je bilo i u prepunom Hrvatskome glazbenom zavodu (otvorena i mala dvorana, dva reda na podiju, prenapučen balkon). Sastav publike bio je raznolik: protokolarni uzvanici, revni koncertni posjetitelji i mnoštvo mladih ljudi; baš nitko nije želio propustiti priliku da uživo čuje jednog od najvećih instrumentalnih virtuoza današnjice. Interes Zagrepčana za koncert bio je tako velik da bi najvjerojatnije bila dobro popunjena čak i Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog u kojoj je iste večeri uobičajeno svirala Zagrebačka filharmonija, a pravu sreću u toj prividnoj „nesreći“ značila je nenadoknadiva, upravo idealna akustika nezamjenjive dvorane Hrvatskoga glazbenog zavoda.

Leonidas Kavakos i Enrico Pace nakon koncerta / Snimio Branko Hrkač

Najvažniji preduvjet za ostvaraj vrhunskoga komornog muziciranja potpuno je zajedništvo ravnopravnih muzičkih istomišljenika, ali i podjednako velikih sviračkih majstora. Da je tomu tako, na ovome divovskome zagrebačkom recitalu uvjerio nas je moćan i ujedno tankoćutan talijanski pijanist Enrico Pace: dišući u istome muzičkom dahu s Kavakosovom violinom čudesnoga zvuka (Stradivari, Abergavenny iz 1724), iskusni talijanski koncertant iz mukloga je i već pomalo islužena zagrebačkoga Steinwaya s „lakoćom“ izvlačio nevjerojatne dinamičke nijanse i začudne tonske boje.

Ishodište, kamen temeljac ove posvećene glazbene večeri bila je uistinu veličanstvena, osebujna i ujedno „stroga“, objektivistički utemeljena i pomno uravnotežena izvedba Sedme sonate u c-molu, op. 30, br. 2, koja je – u dinamičkome rasponu od pianissima do upravo simfonijske grmljavine – uravnoteženo zrcalila gotovo sve etičke, estetičke pa i senzualne kvalitete skladateljskoga rukopisa Ludwiga van Beethovena.

Lucidni potezi gudala koje kao da vodi samo skladateljevo pero, čudesno nosiv i bogat ton, neiscrpan spektar boja i „stotinu načina Kavakosova funkcionalnog baratanja vibratom“ (kako mi je to, nakon koncerta, ushićeno formulirao naš mladi i sjajni violinist Marco Graziani) do punoga su izražaja došli u Kavakosovim i Paceovim zanosnim izvedbama Violinske sonate Claudea Debussyja i Sonate za violinu i klavir op. posth. Mauricea Ravela. Čak i nakon tih antologijskih „francuskih“ sonata opsežna i rijetko izvođena Sonata za violinu i klavir u h-molu Talijana Ottorina Respighija ispostavila se majstorski napisanom, svojeglavo originalnom i vrlo nadahnutom skladbom, itekako dostojnom da monumentalnom završnom Passacagliom slavodobitno okruni nezaboravnu večer posvećenu Glazbi, koja je doista bila – i velika i ozbiljna!

Doista epohalan recital Kavakosa i Pacea kao da je hipnotizirao brojnu, neuobičajeno pažljivu i neuobičajeno obzirnu, doslovce – nečujnu zagrebačku publiku, koja je, nakon duga susprezanja, eksplodirala u eruptivnome iskazu oduševljenja i zahvalnosti. Tek su se tada Kavakos i Pace nakratko spustili s Olimpa, da bi razgaljenomu auditoriju dodatno podarili svoje desentimentalizirane, aristokratski profinjene izvedbe triju salonski elegantnih minijatura Fritza Kreislera. Ali svoju završnu umjetničku poruku dvojica istinskih glazbenih misionara odaslala su Zagrepčanima putem delikatno stišane izvedbe suspregnutoga polaganog stavka iz Druge violinske sonate u d-molu op. 121 Roberta Schumanna. I tako su se Kavakos i Pace ponovno vratili u duhovno carstvo spoznajno duboke umjetnosti, koja svojom glazbenom istinom nadilazi – i zaobilazi! – sve one narcisoidne, kompetitivne i nakaradne rituale što bujaju na suvremenoj glazbenoj sceni posvema zatrovanoj egomanijom i materijalnom pohlepom.

Zaključimo: baš ničega estradno zvjezdanoga nije bilo u nezaboravnom zagrebačkome nastupu Leonidasa Kavakosa i Enricea Pacea; zahvaljujući zasigurno i tomu, u njihovu nadasve poštenu tumačenju sonata četvorice velikih majstora, ta odreda predivna glazba kao da se ponovno uzdigla do samih zvijezda, odakle je najvjerojatnije i potekla.