Ambiciozan slavljenički zbornik

Prošle je godine Odsjek za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu objavio zbornik radova posvećen akademkinji Dunji Fališevac, profesorici na Katedri za stariju hrvatsku književnost. Osim posvete djelovanju i opusu profesorice Fališevac, Zbornik je imao i slavljeničku ulogu: objavljen je u povodu njezina 65. rođendana, a sadrži 39 tekstova njezinih kolega, prijatelja i učenika. Zbornik, čiji su urednici Tomislav Bogdan, Ivana Brković, Davor Dukić i Lahorka Plejić Poje, sastoji se od triju cjelina: prva cjelina okuplja tekstove koji su posvećeni starijoj hrvatskoj književnosti, središnjem području znanstvenog interesa Dunje Fališevac, u drugoj su cjelini prilozi iz ostalih područja književne znanosti (nalazimo tu tekstove iz novije hrvatske književnosti, feminističke kritike, književne teorije, teorije književne povijesti…), a u trećoj bibliografija akademkinje Fališevac.

Izd. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu,
Odsjek za kroatistiku, FF press, Zagreb, 2012.

Prvu dionicu Perivoja od slave, posvećenu starijoj hrvatskoj književnosti, otvara tekst Tomislava Bogdana Pesme horvatske i predlošci strani, u kojem se Bogdan pozabavio s posljednjih petnaest pjesma zbirke Katarine Patačić, za koje je – ponukan činjenicom da je uz svaku pjesmu u rukopisu navedena talijanska varijanta njezina naslova koji je zapravo prvi stih talijanskog izvornika – utvrdio da su sve prepjevi arija iz dviju glazbenih drama (Nitteti i Attilio Regolo) Pietra Metastasija, a na kraju studije donio je nanovo pročitane prepjeve iz rukopisa i iz talijanskih izvornika. Zlata Bojović progovorila je o mistificiranoj genealogiji Le glorie cadute dell’antichissima, ed augustissima famiglia Comnena napuljskoga teologa Lorenza Miniatija iz 1633, koja je trebala proslaviti osobu i obitelj dubrovačkoga dominikanca Vicka Komnena.

Tekst Irene Bratičević Epigrami Marina Zlatarića analitički prikazuje 47 Zlatarićevih satiričkih latinskih epigrama, u kojima je on, ne obazirući se na rodovsku podjelu, pružio oštru i bespoštednu kritiku tadašnjih pripadnika dubrovačke vlastele i društveno-političkih prilika. Temom putovanja bave se dvije studije u Zborniku. Jedna je od njih studija Ivane Brković u kojoj autorica pokazuje da se prostor putovanja u Osmanu predstavlja kao dinamičan i ambivalentan granični prostor/zona: on je povijesna, kulturna i vjerska granica koja se istodobno antitetički generira kategorijama slovinsko vs. tursko/osmansko, slovinsko vs. grčko, sloboda vs. ropstvo, katoličanstvo vs. pravoslavlje, s dominantnom autocentričnom perspektivom (kršćanska, slovinska, dubrovačka) karakterističnom za katolički Zapad i Dubrovnik s početka 17. stoljeća. Drugi tekst s temom putovanja jest studija Dolores Grmače koja govori o važnoj ulozi alegorijske tradicije u kojoj Trijumfi Francesca Petrarke nastaju za razumijevanje Planina Petra Zoranića, a posebice o uočavanju paralela između Zoranićeve koncepcije „putovanja koje liječi“ i Petrarkinih šest alegorijskih trijumfa – „procesija“ koje pjesnik promatra u oniričkoj viziji. Posebno je zanimljiv tekst Lade Čale Feldman koja se pozabavila paralelizmima između Molièreove komedije Amfitrion i njezine frančezarijske inačice, posebice likom prostodušnoga sluge Sosije. Ono što je indikativno, kako je pokazala autorica, jest da pri selidbi iz francuskoga izvornika u dubrovačku svakodnevicu Sosija – koji slijedi obrasce eruditne komedije i Držićevu matricu – nije izgubio ništa od svoje „psihološke kompleksnosti“ jer su iste njezine predmetne karakteristike i u Molièrea predmet šale.

Davor Dukić u studiji U dobrom društvu: Minderwertigkeitsgefühl Barakovićeva subjekta rekonstruira „književni imaginarij“ Jurja Barakovića, u čijem je središtu instancija koju Dukić naziva „fikcionalna autorska svijest“ (simbolički prikazana trijadom plemićka čast – novac – književna slava), za koju je utvrdio da je društveno i moralno uskraćena, teži za društvenom časti i materijalnim bogatstvom, a u pjesništvu pronalazi sredstvo za postizanje toga cilja. Mavrom Vetranovićem i njegovim odnosom prema Bogu pozabavila se Zdenka Janeković Römer, ustanovivši da Vetranovićevom osobom vlada snažna egzistencijalna tjeskoba, a zahvaljujući pomirenju skolastičkih učenja i humanizma otkriva put k Bogu. Vrijedan prilog hrvatskoj stihologiji dao je Zoran Kravar tekstom Stih starije hrvatske književnosti, pobrojavši stihovni repertoar hrvatske ranonovovjekovne književnosti, osvrnuvši se također na njezin regionalni okvir.

Tekst Bratislava Lučina Marulićeva recepcija netekstualne antike (salonitanski paratekst Tumača uz natpise starih) donosi tematsko-leksički opis epigrafsko-starinarskoga spisa Marka Marulića, posebice njegov salonitanski paratekst, u kojem je Lučin intertekstualnim odnosima, prikazavši ih tabelarno na kraju teksta, uočio motivsku srodnost s opisima starina Francesca Petrarke, Petra Pavla Vergerija Starijeg, Poggija Bracciolinija, Vetruvija, Niccolòa Perottija i Giuniana Maia.

Srednjovjekovnim pjesmama, točnije njihovim „unikatnim“ zapisima pozabavila se Dragica Malić, tematski podijelivši i poimenično pobrojavši rukopise u kojima se oni nalaze, sa zaključkom da većina „unikatnih“ pjesama ukazuje na individualno pjesničko stvaralaštvo pa su njihovi zapisi posljedica društvenog i vjerskog statusa. Cvijeta Pavlović u studiji Matija Antun Relković i Bidpaï između smiješnog i ozbiljnog pokazala je da je Relković svojim prijevodima francuskih, možda njemačkih inačica indijskoga filozofa Bidpaïja (Pilpaja) razvio zanimljiv suodnos njegovih basana i sentencija u svom opusu: iako je pitanje Relkovićeva predloška još otvoreno, usporedbom Relkovićevih i dostupnih francuskih prijevoda ustvrdila je da je njegov prijevod češće približno točan, ali rijetko adaptivan. Lahorka Plejić Poje piše o svom otkriću jedne svetačke biografije fra Inocenta Čulića koja kronološki prati život Sv. Franje, a Josip Bratulić o zborniku crkvenih pjesama kroz godinu (Psaltirić) na koji je naišao u jednom antikvarijatu. Studija Gorane Stepanić Prah i pepeo: ljubavnikova posmrtna sudbina u poeziji Dominka Zlatarića i Ignjata Đurđevića bavi se prepjevom/imitacijom latinskog epigrama padovanskoga liječnika i pjesnika Girolama Amaltea u Zlatarićevu i Đurđevićevu pjesništvu, gdje ga Đurđević znatno sadržajno i semantički mijenja, a Zlatarić vjerno reproducira. Dimenziju oniričkoga istražio je Milovan Tatarin u tekstu pod naslovom Snovi u Dubrovniku ponovljenom Jakova Palmotića Dionorića, objašnjavajući da je Palmotić Dionorić, izabravši ep kao model u koji je unio i autobiografske elemente, unio sadržajnu dimenziju inovativnoga, ali je, shvativši udaljavanje od konvencije, morao posegnuti i za tradicionalnim epskim motivima, pa tako i snovima u 4. i 8. pjevanju epa. Zbornik donosi i tekstove dvoje poznatih inozemnih slavista: Henry R. Cooper govori o odsutnosti humanističke tradicije u ruskoj kulturi (obilježenoj izolacijom i „drskim perfekcionizmom“), što je bio jedan od razloga i njezina „kolapsa“ na kraju 17. stoljeća, a Renate Lachmann piše o ulozi oksimorona ukazujući na njegovu „težnju sintezi oštroumlja i tupavosti“, tako što, dodirujući krajnosti, s jedne strane izaziva čuđenje, a s druge sugerira trivijalan odnos među njima.

Drugu cjelinu Zbornika otvara tekst Žive Benčić u kojem autorica, analizirajući retrospektivnu i autobiografsku prozu Tolstojeve, zastaje nad kompleksom „sitnih stvari“ (nevažni događaji, nepotrebne, ali drage sitnice sentimentalne vrijednosti) koji osvjetljava karaktere likova i njihove životne putove, pokazuje protjecanje „zuba vremena“ i u funkciji je sjećanja. Stjepan Damjanović u tekstu Predstandardizacijska razdoblja hrvatskoga jezika i Matija Petar Katančić piše o važnosti Katančićeva prijevoda Svetoga pisma, kao i o njegovoj ulozi u ustanovljivanju modernoga hrvatskog jezičnog standarda. U djelatnosti franjevaca Bosne Srebrene istu ulogu u učvršćivanju standardnojezičnog uzusa imao je fra Augustin Miletić i njegov katekizam, popularno zvan Biskupovača, na što je upozorio Ivo Pranjković, ocijenivši ga jezično i stilski usustavljenim i dorađenim.

Feministički blok najavljuje tekst Maše Kolanović, koja analizira nekoliko pripovjednih tekstova hrvatske proze u trapericama, pokazujući da se u tim tekstovima afirmira muški heteroseksualni identitet, a ženski su likovi najčešće artikulirani kao „potrošna roba ili potrošačice“. Jasmina Lukić pretpostavlja, analizirajući bosanskohercegovački film Grbavica Jasmile Žbanić, da određeni elementi pripovjedne strukture, a u spomenutom filmu to je sretan završetak, postaju metatekstualni postupak kojim se koristi da bi se upozorilo na upuštanje u dijalog sa složenim intervencijama koje su feministički pokreti poduzeli na polju kulture.

Dubravka Oraić Tolić analizira rodni imaginarij u Matoševim feljtonima i kritikama, pokazujući da se u njegovim iskazima o ženama lako uočavaju protuslovlja, i to od „ambivalentnog antifeminizma“, potom slavljenja ideala „vječno ženskoga“ od femme fragile do femme fatale, utjelovljena u glumicama i plesačicama koje je doživljavao kao ženski Gesamtkunstwerk, do „rodnog ludizma“ koji se oblikuje ili u humorističnoj igri rodnim stereotipima ili podliježe karnevalizaciji u smislu ismijavanja spolnih obilježja. Nadalje, Vanja Polić usredotočava se na konstrukciju autobiografskog pripovjednog teksta (na prisan odnos majke i kćeri) u romanima Muzej bezuvjetne predaje i Baba Jaga je snijela jaje Dubravke Ugrešić i na način na koji u njima „tekstura života prelazi u teksturu priče“.

Tatjana Jukić fokusira se na prikaz revolucije u Zagorkinu romanu Republikanci te napominje da Zagorka sebe predstavlja kao sponu između Francuske revolucije i Hrvatskoga narodnog preporoda, a Josip Užarević pozabavio se narativnim strategijama kao važnim strukturnim čimbenikom lirike Vladimira Vidrića, pokazavši pritom da unošenjem naracije u lirski tekst Vidrić potencira „dozu objektnosti“.

Pavao Pavličić vraća se temi epa, analizirajući poetička polazišta Gvozdanskog Ante Tresića Pavičića, pa iako ne poriče njegovu važnost (promicanje ideje da se može društveno djelovati uz pomoć književnosti), ocjenjuje ga žanrovski i ideološki anakroničnim. Studija Marine Protrka Pravda iznad osvete i strasti: ideja povijesti u Smrti Smail-age Čengića Ivana Mažuranića pokazuje trajnu Mažuranićevu vezanost uz teoriju prirodnog prava i legitimaciju „prirodne“ religioznosti, koja vjeruje u sporu, ali dostižnu Božju pravdu. Traduktološkom analizom prijevoda prvih trideset stihova I. pjevanja Danteova Pakla Grge Gamulina, Mihovila Kombola i sama Dantea, Mirko Tomasović Gamulina svrstava u „časnu povorku prevoditelja“ slavnoga djela, odmah poslije Kombola, s kojim je izrazito intermetrički povezan. O odnosu povijesti knjige i povijesti književnosti, kao i o upozorenju o neodvojivosti procesa konstrukcije i interpretacije teksta piše David Šporer (Knjiga i povijest), a Andrea Zlatar, u posljednjem tekstu u Zborniku, govori o književnoj povijesti, zasnovanoj na kulturnom pamćenju, i o značenju interpretativnoga kapaciteta književnopovijesne analize.

Tekstovi sakupljeni u zborniku naslovljenu Perivoj od slave – sintagmom posuđenom iz Zoranićevih Planina – odražavaju raznolikost i širinu istraživačkih interesa njihovih autora. Ovdje je predstavljen dio te širine, iako u Zborniku ima i drugih vrijednih priloga (Amir Kapetanović, Neven Jovanović, Divna Mrdeža Antonina, Zlata Šundalić, Suzana Coha, Jadranka Brnčić, Magdalena Medarić). Posebnost Zbornika svakako je u činjenici što ne sadrži prigodničarsko-pohvalničke tekstove, inače uobičajene za Festschrifte, već okuplja ambiciozne znanstvene radove. Upravo je u tome i njegova dvojaka vrijednost: s jedne strane kao priloga hrvatskoj filologiji, a s druge kao dara kojim se iskazuje poštovanje i zahvalnost akademkinji Dunji Fališevac.