Živimo u civilizaciji spektakla

Redateljica Nenni Delmestre proteklih je godina u splitskom HNK-u i na Splitskom ljetu postavila niz važnih suvremenih dramskih tekstova, koje je, mahom, i sama prevodila. Nakon školovanja u Sjedinjenim Državama i boravka u Južnoj Americi, neprekidno se bavi uspostavljanjem kulturnih i kazališnih veza između Hrvatske, osobito rodnoga Splita, i zemalja španjolskoga govornog područja. Zaslužna je i za neka uspješna predstavljanja hrvatskih dramatičara u svijetu, a na domaćim scenama pamtimo njezine režije suvremenih hrvatskih dramskih tekstova autora poput Lade Kaštelan, Elvisa Bošnjaka, Nine Mitrović. Postavljanjem nagrađivane drame Kontra progresa Estevea Solera redateljica uspješno nastavlja niz egzistencijalistički obojenih predstava koje nas se tiču.

Kazališna se predstava osamila. Nedostaje joj prava promocija, a i pravi društveni kontekst. Redatelj je, čini se, prepušten sebi i publici?

Slažem se s vašom tvrdnjom da kazališnoj predstavi nedostaje prava promocija. Društvena je klima takva da se kultura ne prepoznaje kao bitan čimbenik bez kojega nema civiliziranoga društva. Stoga ne čudi opća nezainteresiranost za promociju kazališnih predstava. Ako se neka predstava i uspije nametnuti medijima, onda je to isključivo zbog crvenog tepiha i „žutila“ koje prati takve pojave. Kritika se lomi između kronologije i zlobe, učenost i duhovnost više nije njezin posao. Golem je gubitak ne samo što više nema velikih kritičara kao što su bili Petar Brečić, Dalibor Foretić, Anatolij Kudrjavcev, Marija Grgičević, nego se događa, kada netko i pokuša slijediti njihov trag promišljene kritike, za takvo nešto više nema prostora jer tu nema spektakla, a mi smo, kako kaže Mario Vargas Llosa, civilizacija spektakla.

Kako se nosite s tim stanjem?

Tako da još više radim, čitam, učim i držim se podalje od svih mogućih spektakularnosti.

Vaša nedavna splitska režija drame Kontra progresa Estevea Solera, teksta koji je u posljednje vrijeme doživio svjetsku slavu, izazvala je nepodijeljeno oduševljenje…

Drago mi je da je Solerova trilogija Kontra progresa, Kontra demokracije i Kontra ljubavi doživjela tako velik svjetski uspjeh. I naša je predstava uistinu izazvala golemo oduševljenje i kod kritike i kod publike, s iznimkom jednog kritičara koji je iskoristio medijski prostor za šamaranje na osnovi privatne netrpeljivosti. Kad vam netko napiše da nije osjetio potrebu raditi intervju s jednim od najuspješnijih dramatičara današnjice jer mu izgleda kao „malešni, plješiv mladić u crnom“, onda se upitate gdje je dno takva osobnog pljuvanja, i kada sljedeći put taj isti ponovno dođe u alkoholiziranom stanju „ocjenjivati predstavu“, možete li očekivati i fizički napad? Ali usprkos tom izoliranom slučaju, koji je više za neku drugu ustanovu nego za kazalište, gledalište je svaku večer puno i tako sjajne reakcije na neku dramsku predstavu nismo godinama imali.

Radi se o predlošku koji se poigrava s tradicijom teatra apsurda, ali po svemu što se vidjelo predstava je iskorak u vašem redateljskom rukopisu.

Soleru, koji je također filmski kritičar i predavač pri Kazališnom institutu Sala Beckett nisu daleki Ionesco, Beckett, Harms, Monty Python, Tarantino… Kod njega možemo osjetiti neke poveznice u stilu koji spaja komično sa strašnim, banalnost situacije s filozofskom dubinom, lucidnost karaktera u apsurdnim situacijama… Dosad se nisam bavila ovakvim kontrama stilova i bilo mi je uzbudljivo zajedno s glumcima i suradnicima istraživati put na kojem smo imali osjećaj da stalno hodamo po rubu.

Postavlja se pitanje u kakvu je odnosu njezino postavljanje s repertoarnim odrednicama Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu?

Splitska središnja scena ima dugu tradiciju „iskakanja“ iz uobičajenih i očekivanih repertoarnih odrednica nacionalne kuće. To je kazalište, otkad pamtim, bilo spremno za nove tekstove i riskantne poteze. Od moje prve režije u HNK-u Split, 1987, Shepardove drame Više od ljubavi, kojom je po pisanju Anatolija Kudrjavceva započeo u splitskom kazalištu novi val, pa do danas nastojim da moje režije u matičnoj kući plove na tom valu novog i aktualnog, ali prije svega kvalitetnoga dramskog teksta. Zato mi je drago da je moj prijedlog sa Solerom naišao na potporu intendanta, bivšeg i sadašnjeg ravnatelja Drame, te posebno oduševljenje umjetničkoga savjetnika Vjerana Zuppe, koji me nagovorio da tekst postavim na velikoj sceni.

Split je po svim statističkim izračunima mlad, najmlađi hrvatski grad. Taj grad, jedan od najstarijih na svijetu, može se pohvaliti da mu je svaki deseti stanovnik student, ali to se ne bi baš moglo prepoznati u ustajalom kulturnom životu.

Činjenica jest da studenti u Splitu jako malo sudjeluju u kulturnom životu grada. Ni kao stvaratelji ni kao konzumenti kulture nisu dovoljno zastupljeni. Često ponavljam kako bi HNK u Splitu trebao najmanje jednom mjesečno predstavljati svoje programe na kampusu. Kazalište u odnosu na druge medije ima mogućnost interakcije s ljudima uživo. Stalno kukamo da nam drugi mediji oduzimaju publiku, a nikako da iskoristimo svoje prednosti. Oko kazališta trebalo bi stvoriti klimu uključivosti, a ne elitističke isključivosti. Bojim se da se nitko ne bavi strategijom privlačenja nove publike i da će nas ta inercija uskoro skupo stajati.

U predstave uvodite studente glume sa Splitskog sveučilišta, što nije čest slučaj s ostalim izvedbama splitskoga HNK-a. Mogu li ti mladi ljudi koje ste uključili u predstave, od Romea i Julije do Kontra progresa, biti nositelji nekih poželjnih promjena?

Osim u mojim predstavama, studenti Umjetničke akademije u Splitu igraju i u drugim predstavama splitskoga HNK-a, razlika je možda u tomu što ja već pri izboru teksta mislim na njihov angažman. Romea i Juliju radila sam radi svih mladih ljudi u ansamblu i kompletne klase tadašnje treće godine Glume koja je igrala u predstavi. U Kontra progresa više od pola uloga podijeljeno je mladim glumcima. Vjerujem da je većina tih mladih ljudi vrlo darovita, samo treba imati hrabrosti i u njih apsolutno ulagati. Uostalom jedna je od tema Solerove drame strah od prepuštanja mlade generacije na milost i nemilost društvu u kojem je obrazovanje samo formalno bitno, pa ćemo od njih stvoriti vukove koji će nas razderati.

Nije li anakrono temeljiti kazališni festival na podrijetlu teksta kad je jasno da je moderni teatar davno i nepovratno posve napustio apsolutni odnos teksta i predstave? Davno je prošlo vrijeme kad su Marulićevi dani mišljeni kao zamjenica za Sterijino pozorje. Danas Hrvatskoj ne trebaju zamjenice nego glagoli!

Slažem se s vama da Hrvatskoj trebaju glagoli, snažni potezi, jer dok god se stvari odvijaju po inerciji i samo da bi se ispunila neka formalnost nema napretka ni u kazalištu, ni u kulturi, ni u društvu. Marulićevi su dani festival hrvatskoga teksta i autorskoga kazališta. Dodatak „… i autorskog kazališta“ nastao je nakon što je tadašnji izbornik odbio Hamper, sjajnu predstavu Renea Medvešeka, jer se strogo držao pravilnika, a predstava nije nastala na unaprijed napisanu tekstu, nego na improvizacijama s pokusa. Danas se takvi propusti više ne događaju. Tijekom ove 24 godine Festival je napravio jako mnogo što se tiče poticanja hrvatskih pisaca na pisanje drama, kao i kazališta na njihova postavljanja. No mnogo dalje od toga nismo se pomaknuli. Moj je prijedlog da se Festival internacionalizira na način da sve predstave budu s engleskim titlom te da se pozove nekoliko relevantnih kazališnih ravnatelja, direktora festivala, producenata, prevodilaca… iz zemalja Europske Unije i svijeta, od kojih bi hrvatski pisci uistinu mogli imati koristi. Jedini je pomak koji se dogodio u ove 24 godine to da smo zahvaljujući zdravu razumu uprave HNK-a dobili dva međunarodna člana žirija, ali prijedlozi za druge promjene naišli su na jake otpore nekih članova Vijeća.

I kako ste postupili?

Kako nisam osoba koja se zadovoljava politikom ne talasaj, zahvalila sam se na suradnji i zamolila ravnatelja Festivala da me nakon deset godina volonterskog rada u Vijeću zamijeni.

Vratimo se posljednjoj vašoj režiji, koja je i povod ovom razgovoru. Ne bih rekla da je vaša posljednja režija Solera mnogo udaljena od režije drame To dijete Joëla Pommerata. Snažna slikovnost, nadogradnja teksta, poigravanje s mitskim i ritualnim…Moglo bi se reći da ste Pommeratovu mrežu arhetipova i poetske proze svojom redateljskom palicom oslobodili, dok ste Solerov tekst zajedno s izvrsnom scenografkinjom Linom Vengoecheom nadograđivali. Vježbe iz teatra apsurda s Magritteovom likovnošću u režiji (Ljubavnici...), napose scenografiji postale su originalan i dubok scenski rukopis?

Sličnost između Pommerata i Solera može se prepoznati u tome što i jedan i drugi pišu tekstove sastavljene od linearno nepovezanih scena, fragmente snažnih događaja koji počinju in medias res, a povezane su jedino stavom pisca koji progovara o svijetu u kojem živimo. To su tekstovi koji ne dociraju, ne drže licemjerne moralne prodike, nego otkrivaju puls svoga vremena. Likovnost i glazba oduvijek su važni elementi mojih predstava. Imam sreću što radim s višestruko darovitim i vrlo obrazovanim suradnicima koji likovnost promišljaju iz dramaturgije, a opet s neke slobodne distance, što omogućuje dodavanje novih asocijativnih vrijednosti predstavi. Predstava je zamišljena tako da se koristi svim prednostima ambijentalnoga teatra, stablo je arhetipski simbol i fizička činjenica, dječje „kućice“ na raspukloj grani djetinjstva, idealizirane kućice koje svijetle i stvaraju iluziju neke tuđe obiteljske idile, more, vjetar, horizont… Lina se odlučila za oduzimanje u potpuno organskom pristupu dramaturgiji prostora. Dok je Kontra progresa u likovnom smislu predstava o višku, o ambalaži koja nas zagušuje, o zraku koji nas zagušuje, o svemu što smo stvorili, a nemamo pojma što dalje s tim… Predstave su u pristupu potpuno različite, ali imaju vrlo izraženu autorsku crtu likovnosti.

Već godinama pokušavate prenijeti ono što plijeni pozornost u svjetskom teatru u Split. Ima tomu samo nekoliko godina napravili ste to s Bogom masakra francuske autorice Yasmine Reza, koji je u vrijeme kad ste ga vi režirali u Splitu imala londonsku premijeru u Gielgud Theatreu u kojoj je glumio Ralph Fiennes, pa onda imala i svjetski uspjeh s filmom u kojem glume Kate Winslet i Jodie Foster. Tako je i s ovim režijama Bartletta, Pommerata, Solera, koji trenutno igraju u više desetaka kazališta u svijetu. Bilo je vremena kad za splitsku scenu niste istraživali najnoviji europski teatar, nego ste upravo imali velikih uspjeha s našim klasicima. Nagrađivane su vaše režije Krležine Salome, Begovićeva Pustolova pred vratima, Bošnjakove uspješnice Nosi nas rijeka. Ima li pred vama nekih planova u tom smjeru?

Funkcioniram na način da za postavljanje nekoga klasika trebam imati vrlo važan razlog i impuls koje dolazi iznutra, a sa mnom se povezuje putem najvažnije motivacije u kazalištu, koja se zove sada i ovdje. Najveće mi je zadovoljstvo i uzbuđenje postavljati suvremene hrvatske autore, osim prve tri drame Elvisa Bošnjaka postavljala sam praizvedbe Lade Kaštelan, Darka Lukića, Ivana Vidića, Ninu Mitrović, Pavu Marinkovića… i jedva čekam da se pojavi tekst hrvatskog autora koji će me ponovno opsjesti. Unaprijed se radujem novim naraštajima koji izlaze sa Studija dramaturgije ADU i nadam se da ću se u skoroj budućnosti moći zaludjeti nekim njihovim tekstovima.

Radite često u drugim sredinama, upravio pripremate u Sloveniji jednoga manje igrana Lopea de Vegu, radili ste na mnogim stranim scenama, strani redatelji gostuju na našim. Kako gledate na to kazališno histrionstvo?

U SNG-u u Novoj Gorici uskoro počinjemo raditi De Vegine Luđake iz Valencije, komično-romantični triler iz 16. stoljeća. To će biti moja četrnaesta predstava u slovenskim kazalištima. Jako mi je važan kontinuitet rada u Sloveniji jer je slovensko kazalište jedno od najboljih u Europi. Razmjenom redatelja svi dobivaju, i kazališta i ansambli, koji se imaju prilike upoznati s drukčijim metodama i radnim procesima, a i sami redatelji. Meni je ista odgovornost bilo da radim za splitsku publiku koja me poznaje bilo za one kojima se prvi put predstavljam. Važno je svakoj predstavi posvetiti vrijeme koje zaslužuje, doći pripremljen i procesu rada pristupati dokraja pošteno i posvećeno, ma gdje se na svijetu radilo…