Umijeće čitanja, umijeće mišljenja

Pri kraju knjige Bijela tinta: studije i ogledi iz francuske književnosti autorica Ingrid Šafranek zaključuje: „Napokon, dolazim do onoga čime sam se u životu kao profesorica novije francuske književnosti s velikim užitkom i radošću oduvijek bavila, na ono što najbolje znam, zbog čega sve ovo i pišem: to je poticanje mladih na aktivno, slojevito čitanje, na književno čitanje. […] Ono može biti spontano, može biti projektivno kao ‘traženje sebe’, traženje znanja ili spoznaje; može biti umjetničko, estetsko, kad užitak (u Barthesovom smislu) dolazi do prepoznavanja i povezivanja doživljaja u svijesti. No najviši stupanj čitanja najbliži je činu pisanja koje mu i prethodi: to je kritičko, kompetentno, osviješteno čitanje što spaja emocionalni, kognitivni i duhovni užitak. Ono je holističko, prisno povezano sa svijetom, s drugim knjigama i kulturama, čitanje je važno radi samog čitanja kao takvog.“

Izd. Litteris, Zagreb, 2013.

Cijela knjiga, odnosno studije i ogledi iz francuske književnosti, i ne govori ni o čemu drugome negoli o pisanju, čitanju i razumijevanju romana, eseja, pjesama iz pera francuskih književnika. U uvodu se ističe da je riječ o književnom čitanju, dakle onom kreativnom činu u kojem se traga za dubljim smislom, za onim ispod površine riječi, za građom koja tvori umjetničko djelo, za drugom i trećom dimenzijom književnosti koja se ne svodi na impresije, dojam, ukus, modu, površnost ili olaku interpretaciju. Posrijedi je svojevrsno duboko oranje po izabranim djelima pri kojem se otkrivaju ne samo oblici koji su nastali nego i načini kako su se formirali, njihov „unutrašnji kod“ koji nije vidljiv pri površnom listanju stranica. U jednu riječ, ova knjiga nije lagani priručnik za proučavanje francuske književnosti, ova je knjiga plod dugogodišnjega rada sveučilišne profesorice koja se posvetila jednoj velikoj svjetskoj književnosti i koja ne odustaje od želje da nam pokaže i dokaže složenost i ljepotu pisanja i čitanja, čitanja ne samo onoga kazanog nego i onoga nekazanoga. Zbog toga i naslov Bijela tinta.

Knjiga je podijeljena u četiri poglavlja, uvod i pogovor. Nakon uvoda započinje se s poglavljem pod naslovom Romantičko stoljeće, slijedi Između mimeze i metafore, Autobiografska metafikcija ili romani traganja umjetnika, „Poetika žudnje“ – rodna perspektiva. Romantičko stoljeće problematizira sam pojam romantizma i okamenjene predodžbe i predrasude o tom iznimno burnom razdoblju koje nikako nije bilo pravocrtno ili jednodimenzionalno. Paradigmatski je francuski romantizam. „Moglo bi se reći da je romantizam u Francuskoj neka vrsta trajne ‘polurevolucije’, sveobuhvatan dijalektički proces međudjelovanja suprotnosti u tijeku. Paradoksalna oscilacija između kontinuiteta i diskontinuiteta, između heterogenog i homogenog, ključ je za dubinsko razumijevanje te epohe. […] Usporedo s društvenom i ‘aksiološkom krizom’ romantičku književnost prožima težnja za istodobnim formaliziranjem-figuriranjem i trajnosti i promjene, riječju postupne preobrazbe. To se pokazuje u shvaćanju umjetnosti kao nedovršene, kaotične, svjetovne sinteze Svega, koja u sebi ima brojne elemente mitskog, analogijskog mišljenja“, kaže autorica. Ono što je dragocjeno u daljnjim analizama i odgonetavanju francuskog romantizma  jest nekoliko vizura, koje se mijenjaju poput objektiva filmske kamere otvarajući čitatelju različite perspektive mogućih prodora u dubinsku strukturu ne samo djela nego i načina na koja su ta djela nastala. U tom poglavlju tako uranjamo u stvaranje slike svijeta i stvaranje nekih od remek-djela svjetske literature.

Ono obuhvaća  ne samo cjelokupno 19. stoljeće nego i velike pisce koje se ne tako davno prilično olako stavljalo u ladice strogo ograničenih stilskih razdoblja, granice kojih su mnogo neodređenije i utjecaji mnogo  razvedeniji, pa tako pratimo Stendhalov umjetnički put (naslov članka Stendhal ili dualizam kao sudbina), analizu njegova slavnog romana Crveno i crno (naslov je izbačen iz naše lektire, što je prava katastrofa), zatim korijene pisanja i mišljenja o piscu i pisanju u člancima o Flaubertu (Flaubert ili figuralnost snova; zamke doslovnosti), minucioznu analizu slavnoga Baudelaireova soneta Suglasja, Rimbaudovih Samoglasnika te članak o otjelovljenom paradoksu pisanja u kojem najavljuje Proustov prodor u dotad neistražene slojeve podsvijesti pisca, odnosno pripovjedača koji se nikada dokraja ne može poistovjetiti s autorom. Ono što je fascinantno u prvome poglavlju knjige jest razlučivanje svih slojeva pisanja, koje nalikuje odgonetanju DNK-a, dakle istodobno proučavanje teksta, načina na koji se stvara sam tekst, pisca, utjecaja, vremena u kojemu nastaje taj jedinstven spoj koji se doista stalno rotira poput vrpce DNK-a, nikada ne prestajući stvarati nova značenja i odnose. Već je prvim poglavljem potvrđena autoričina teza da se ova knjiga bavi onim vidljivim i nevidljivim u književnom, umjetničkom tekstu, značenje kojega se doista ne može ograničiti na puku impresiju ili izvanjski opis koji slijedi jednu od komponenti djela. Dodatni napor, ali i zadovoljstvo, čini probijanje čitatelja kroz gustu mrežu znakova, simbola, metafora, oksimorona, metonimija, pojmova, suprotstavljenih fenomena kojima se autorica koristi u plovidbi prema onome skrivenom  u tekstu, koje se može razaznati kao svojevrstan donji dio piramide što se ne vidi, ali bez kojeg nema ni onoga na površini. Riječ je o pravoj gimnastici mozga, o naporu koji godi, jer se razumijevanje ne svodi samo na primanje gotovih činjenica ili teza, ono traži sudjelovanje čitatelja, uz korištenje znanja, a računa na spremnost drukčijeg pristupa i na otvorenost za kombinatoriku.

Ingrid Šafranek

I dok bi se u nekoj tradicionalno organiziranoj knjizi očekivalo da uslijede kronološki poredane analize pojedinih djela, Bijela tinta problemski je postavljena, tako da u idućim poglavljima ponovno čitamo članke o Crvenom i crnom i piscu Stendhalu, da bi se nastavilo s člancima objedinjenim u podnaslovu poglavlja Paradoks zvan Balzac: tumač društvene zbilje kao moderne mitologije, uz  članke o Flaubertu u kojemu kao primjer uzima Flaubertovo rano djelo Novembar, u kojem je autor započeo svoj obračun s  romantizmom.

Treće se poglavlje odnosi na Marcela Prousta i njegov romaneskni ciklus U traganju za izgubljenim vremenom, Jean-Paula Sartrea i njegove romane Mučnina i Riječi te na Philippea Delerma ili pjesnika malih stvari. Proust zauzima posebno mjesto u radu Ingrid Šafranek. Ne samo da je davnih godina u biblioteci Ključ za književno djelo dala sustavnu analizu Proustova djela (jasnu, preglednu i razumljivu) kojom smo se svi koristili i u gimnaziji i na studiju književnosti nego je i jedna od rijetkih koja se bavila tim velikim piscem isto toliko radi popularizacije njegovih romana, koliko i radi znanstvenog proučavanja vrlo kompleksnog fenomena što se krije na stranicama Proustovih djela. „Dugo sam vremena lijegao rano... Ova je rečenica jedna od najslavnijih incipita romana ikad. On je sam po sebi neobičan, ali pritom i duboko znakovit: roman o pisanju počinje nizom metafora-čitanja. Glavni lik liježe rano da bi dulje uživao u čitanju u krevetu“, samo je jedan primjer kako autorica gotovo neprimjetno uvlači čitatelja i njegov um u zajedničko istraživanje. Sličan postupak rabi i u člancima o Sartreu i njegovim djelima Mučnina i Riječi, jasno naglašavajući kako je Sartreovo književno pisanje kontekstualizirano njegovom filozofijom i osobnim političkim angažmanom.  Poput kontrapunkta Sartreu čitamo prikaz stvaralaštva Philippea Delerma, pisca malih životnih, svakodnevnih crtica, u obliku pjesama u prozi, što je u Francuskoj postiglo golem uspjeh osamdesetih godina 20. stoljeća. Na autoričino čuđenje zbog činjenice da kod nas djelo nije privuklo veću pažnju može se odgovoriti kako je možda razlog tomu jedan naš veliki književnik koji svoju popularnost duguje malim, pjesničkim viđenjima svakodnevnice, a zove se Ivan Slamnig.

Posljednje poglavlje knjige Ingrid Šafranek posvećeno je dvjema  francuskim književnicama – Colette i Marguerite Duras. Uvažavajući različitost recepcije stvaralaštva Colette u Francuskoj i kod nas, autorica stavlja  književnicu u kontekst početnoga feminizma, otvarajući problematiku  „ženske izražajnosti“ i „rodne poetike“. Članci o Colette na neki su način uvod u stvaralaštvo spisateljice Marguerite Duras, u kojoj je naša autorica pronašla svojevrstan umjetnički alter ego, i kojom se bavila dugi niz godina, ostvarivši i osobni kontakt. „Autoricu Ljubavnika upoznala sam upravo zahvaljujući mom prijevodu tog romana koji sam predstavljala na skupu njegovih prevoditelja pristiglih sa svih strana u Arlesu 1987. Tu sam upoznala i Jérômea Lindona, legendarnog direktora nakladničke kuće Minuit koji mi je sam od sebe predložio susret s ‘mojom’ autoricom. Mislila sam da sanjam. Tada sam se već godinama bavila njezinim djelom i silno sam je željela upoznati. Ali nisam uspijevala… I sada me odjednom čekala pred dizalom, onako mala i nasmiješena, kao da se poznajemo oduvijek.“ Ovo je samo jedan malen, ali zato ne manje dragocjen prodor u intimni svijet Ingrid Šafranek, koja je u nas rodonačelnica tzv. „ženskog pisma“, i to ne u dnevno-popularne svrhe, nego radi ozbiljnog analiziranja i objašnjavanja što „žensko pismo“ jest i kako se uklapa u sliku svijeta danu umjetničkim sredstvima.  Jedna je od umjetničkih rodonačelnica toga pisma i Marguerite Duras, a u ovoj se knjizi raspravlja i o drugim njezinim važnim djelima (Brana na Pacifiku, Gibraltarski mornar, Moderato cantabile, Zanesenost Lole V. Stein, Ljubav i dr.), a ne samo o onom najpoznatijem –  Ljubavniku. Autorica naglašava: „Ispod lirske površine njezinih priča o pathosu pamćenja i zaborava, ljubavi i smrti ljubavi, uvijek prosijavaju socijalne, političke, filozofske, a napose estetske, književne preokupacije. Uvijek na strani poniženih i povrijeđenih, društvenih marginalaca isključenih iz optoka novca i moći: žena, djece, staraca, nezaposlenih, emigranata, zločinaca iz strasti, riječju – neprilagođenih.“  Također,  govoreći o pisanju u ženskom rodu, Ingrid Šafranek sublimira povijest od pola stoljeća toga pisma riječima: „Može se reći da ono već danas ima svoju polustoljetnu povijest, da se njegove sastavnice neophodno crpu iz zajedničke tradirane kulture (mit, književnost, arhetipski nesvjesno) ali da se već može govoriti o ženskoj retorici i metaforici, o modelima pisanja koji dolaze iz drugačije, ženske kulture i povijesti, iz specifičnog iskustva drugosti. U tome je njegova svjetonazorna i poetička posebnost.“

Na kraju, u pogovoru, dočarana nam je slika utopijske zbilje koja zaziva imaginarne „radionice“ kreativnog čitanja, gdje bi u „općoj semantičkoj nestabilnosti koja prati društva u tranziciji, u sveopćem metežu smisla i značenja bilo korisno otkrivati za čitatelje – i ne samo mlade – da ljudsko biće nije puka svijest, još manje samo materija, već da ga treba razumijevati u cijelosti, kao utjelovljenu egzistenciju, kao biće s pathosom“, nutkajući nas da njegujemo umijeće čitanja i umijeće mišljenja kako bismo ostali ljudi.