Ubojstvo na otoku

Vrlo su važan odjeljak povijesti hrvatske književnosti mnogobrojne proze fabule kojih su smještene na neki od hrvatskih otoka – sjetimo se primjerice Marinkovića, Novaka ili Šoljana. No bogata tradicija hrvatske otočne književnosti ima i baštinike u sve brojnijim suvremenim prozaicima koji tematiziraju život na otoku i radnje svojih kratkih proza i romana lociraju u inzularne ambijente hrvatskog otočja. Senko Karuza, Zoran Ferić, Damir Miloš, Sanja Lovrenčić, Marinko Koščec, Dinko Telećan, Anela Borčić tek su neki od nastavljača tradicije otočne književnosti. Njima se debitantskim romanom nedavno pridružila i Karmela Špoljarić, diplomirana kroatistica i autorica više zapaženih pripovjedaka i drama.

Izd. AGM, Zagreb, 2013.

Karmela Špoljarić radnju je romana Nije ovo Twin Peaks smjestila na neimenovani hrvatski otočić. Točnije, fabula se odigrava u otočnom mjestašcu Gradiću gdje pripovjedačica već godinama provodi svoja ljeta, u potrazi za mirom i tišinom, daleko od zagrebačke vreve, smoga, užurbanosti i stresa. Već na početnim stranicama autorica dojmljivo dočarava radoznalost koja s dolaskom ljeta obavija zatvoren univerzum otočne svakodnevice, a koji živne naglim lipanjskim zatopljenjem te postupnim povećanjem broja pridošlica, kad glavnom zanimacijom mještana postaje promatranje tko je ove godine došao, a koga, začudo, nema, i kakve je tko, barem one vidljive, promjene od prošloga ljeta doživio. Pritom se kao vrhunac radoznalosti domaćih pojavljuje pitanje je li ovoga ljeta napokon kakva muškića sa sobom dovela. Odgovor ni ovoga ljeta nije potvrdan, zbog čega pripovjedačica u očima otočana zadržava karakter čudakinje.

Karmela Špoljarić s pozornošću problematizira odnos između otočana i turista. Njihove međusobne relacije obilježene su koliko egzistencijalnom ovisnošću toliko i svojevrsnim prijezirom i netrpeljivošću domaćih spram pridošlica, a uzrok takvu osjećaju upravo je u ekonomskom karakteru tog odnosa. Jer „triba zaradit u par miseci, a za cilu godinu“. Problematizacija mentaliteta male sredine također je u autoričinu fokusu, jer inzularnost podrazumijeva izraženiju upućenost jednih na druge pri čemu tajne teže ostaju skrivene. Zato, kad se dogodi zločin, ubojstvo čak, znatiželju je teško ukrotiti i malotko izbjegne postati subjektom, ali i objektom istrage. A ubojstvo, kako se ispostavi, usko je povezano s događajima iz povijesti najbogatije i najuglednije otočne obitelji. Autorica tako, uz sugestivne opise života u idili inzularne izoliranosti i prirodnih ljepota, naglasak stavlja na kronologiju životnih priča brojnih pripadnika nekoliko različitim vezama povezanih obitelji. Pri razlaganju brojnih životnih sudbina Karmela Špoljarić potvrđuje sposobnost glatka i uzbudljiva pripovijedanja, ali i umijeće skladna strukturiranja rukopisa te stupnjevite gradacije napetosti. Pritom autorica roman premrežuje citatima, što izravnim što šifriranim, a njezin ukus i preferencije odlikuju se priličnom eklektičnošću, pa se tako Tin Ujević izmjenjuje s beogradskom novovalnom rock-grupom Idoli i Milanom Begovićem, Vesna Parun s Julianom Barnesom i Oljom Savičević Ivančević, a Balašević s Hitchcockom, Bergmanom i Davidom Lynchom.

Maštovitost i razigranost izrazite su odlike Špoljaričina rukopisa, a osim na razini dojmljiva baratanja riječima i stilskim sredstvima, razvidne su također i kod suptilnih utjecaja fantastike u realistički pripovjedni postupak, najdojmljiviji primjeri čega su u poglavlju parunovski naslovljenu Zore i vihori. Od većinskog dijela suvremene hrvatske proze Špoljaričin se roman izdvaja autoričinim radom na jeziku. Karmela Špoljarić proznoj rečenici prilazi na način pjesnika, stilizirajući izričaj i filigranski bruseći svaku sentenciju, koje su nerijetko oplemenjene i nanosima tople, melankolične lirike te odaju autoričinu načitanost i leksičko bogatstvo. Kritičnosti u romanu ne nedostaje, ali u skladu s atmosferom rukopisa posredovana je bez ogorčenosti, uz suptilne doze blage podrugljivosti, uglavnom usmjerene mentalitetnim specifičnostima otočana (poput primjerice njihove nevoljkosti da pokušaju produžiti turističku sezonu i prihvaćanja turizma kao nužnog zla).

Ipak, roman nije bez nedostataka – autorica zanemaruje istančaniju karakterizaciju likova i igra na kartu efektnosti pa psihološko nijansiranje zamjenjuje isticanjem nekonvencionalnosti sporednih likova, ustrajavajući tako na klišeju po kojem izolirana inzularna sredina stvara izglobljene karaktere čije su misli i želje prikovane isključivo uz njihov domicil. Nadalje, slijedeći klišeje, malomišćanski je Špoljaričin poeta alkoholu sklon neshvaćeni ridikul, kod lika s bogatim unutarnjim životom podrazumijeva se i njegov nedostatak praktičnosti i snalažljivosti u životu, a „što su muški strožiji, žene su smjernije i licemjernije“. No najveći propust posvemašnje je zanemarivanje pripovjedačičine životne priče, o kojoj ne saznajemo ništa osim njezine sklonosti pisanju te da „nema Muškoga“, pa ona do kraja ostaje tek posrednikom otočne svakodnevice i životnih priča njegovih žitelja, iako je rukopis mogao biti dodatno obogaćen elementima iz njezina života. Ipak, bez obzira na to, riječ je o sadržajno, tematski i motivski vrlo bogatu romanu literarno osviještene autorice spremne truditi se oko svake rečenice i sposobne dojmljivo dočarati atmosferu, ali i skladno strukturirati tekst i vješto ispreplesti realnost i fantastiku te prošlost i sadašnjost. Karmela Špoljarić svakako je autorica od koje valja očekivati još dobra štiva.