Što se vidi iz drugog čitanja

Predodžba o minulom radu Bože V. Žige koja bi se mogla steći iz sažete rečenice u biografskoj bilješci – „Tri i pol desetljeća u Slobodnoj i Nedjeljnoj piše (…) izvještaje, teme, intervjue, reportaže, komentare, kolumne, književne i kazališne kritike, feljtone, kozerije, crtice…“ – zacijelo bi ostala uglavnom maglovita da se iz njegova trezora nisu počele pojavljivati knjige izabranih tekstova. Bio je sinjski gimnazijalac, pa zagrebački student, u radnom pak vijeku splitski novinar, urednik i književnik. Njegova radna biografija počinje dakle tek sad poprimati prave obrise otimajući se usudu novinara kao proizvođača „robe za jedan dan“ – tekstova aktualnih danas, a već sutra osuđenih na zaborav. Ostavljajući po strani davnu zbirku priča Čovjek iz Babilona (1972) i izbor novinskih reportaža naslovljen Janus u predgrađu (1989), evo već treću godinu zaredom nove knjige koja potvrđuje obilje i vrijednost Žigina novinarskog i književnog djelovanja: godine 2011. pojavila se zbirka feljtona Notes kroničnog autosajdera, godinu potom stihovani i rimovani „veseli kulturistički vodič“ Dalmatinska skitanka, a najnovija je u tom nizu zbirka kolumni Mali princ u Iraku i druga čitanja.

Izd. Naklada Bošković, Split, 2013.

O kakvim je kolumnama riječ? Obraćajući se uvodno čitateljima autor kaže da je posrijedi „izbor iz tekstova“ koje je objavljivao od konca 1999. do konca 2004. u Forumu, kulturnom prilogu Slobodne Dalmacije. Ne poseže za nekom pobližom žanrovskom odrednicom, nego kaže, sasvim neutralno, tekstovi. Ako te tekstove nazovemo samo kolumnama, ostajemo jednako neodređeni jer kolumnist može pisati o svemu i svačemu; konkretnijoj informaciji bili bismo bliži ako kažemo da su to kolumne u kojima se govori o kulturnoj (zapravo gotovo isključivo o književnoj) tematici. Na koncu, vratimo li se naslovu knjige, shvatit ćemo da pisac ipak šalje neki signal, ali nam u prvi mah on izmiče pažnji (možda i zbog optičke varke koju proizvodi završni dio naslova, otisnut manjim slovima i u drugoj boji pa stoga, automatski, „manje važan“). Riječ je o sintagmi drugo čitanje, koja je bila stalni nadnaslov njegove novinske kolumne, i za koju pisac kaže da ju je „ukrao“ iz francuske tradicije „gdje je deuxieme lecture bezmalo spisateljski žanr“. A u toj sintagmi mogu se otkriti autorove nakane: „prvo, (pro)čitati već čitane tekstove iznova, po drugi put, u ozračju drugog konteksta i drugoga osobnoga iskustva, te drugo, (pro)čitati neke tekstove (pa i događaje) na drukčiji, neuobičajen način, malčice iskosa i paradoksalno“.

Knjiga Mali princ u Iraku i druga čitanja (tekstove je ponovno odabrala i priredila Lada Žigo, autorova kći, također književnica) sastoji se od četiri cjeline: Klasici u oku današnjice, Suvremenici u oku tradicije, Budućnost u oku sadašnjosti i Nepodnošljiva lakoća trendova. Već iz činjenice da su uvršteni tekstovi djelomice mijenjani i ponešto kraćeni, da nisu poredani kronološki, nego su grupirani prema nekim zajedničkim karakteristikama koje se jasno daju iščitati iz naslova pojedinih cjelina, može se zaključiti koliko autor drži do unutarnjega reda i kompaktnosti knjige. Slična je briga oko unutarnjega sklada bila primjetna i u njegovim dvjema prethodnim knjigama.

Jedan od ključnih pojmova u većini kolumni uvrštenih u najnoviju knjigu jest kontekst. Konteksta pak ima mnogo, „kada se god neka pojava promatra zajedno s drugima u najraznijim vremenskim, prostornim, kulturnim, antropološkim i književno-stilskim odnosima“. To kaže književni povjesničar i teoretičar Ivo Vidan u davnoj zbirci ogleda i studija Tekstovi u kontekstu (1975), u kojoj nalazim daleki poticaj ovoj Žiginoj knjizi, kao što se stanoviti poticaji mogu pronaći i u Jaussovoj Estetici recepcije (Žigo npr. rabi izraz drugo osobno iskustvo).

U prvom dijelu knjige autor pred čitatelje dovodi nekolicinu svjetskih i domaćih klasika, od onih iz davnijih vremena pa do novijih i suvremenih: Cervantesa, Shakespearea, Hugoa, Dostojevskoga, Iljfa i Petrova, Saint-Exupéryja, Camusa; Tomu Arhiđakona, Marulića, Držića, Kačića Miošića, Šimunovića, Krležu, Begovića, Marinkovića. Tako se u jednoj kolumni naš autor zapitao zašto je i na koji način američko ministarstvo obrane unovačilo Shakespearea u ratu protiv Iraka. Bio je to povod za ponovno čitanje njegove drame Henrik V, koja se u džepnom izdanju našla u rancima stotinjak tisuća američkih vojnika poslanih na iračko ratište, i prilika da se pomoću Shakespeareove ratne priče, njegovih likova i odnosa zaraćenih strana stvori ironijski ključ za „čitanje“ i razumijevanje suvremene situacije. U drugoj kolumni, u kojoj se ponovno spominje krizni (ratni) kontekst, autor pokušava proniknuti zašto na sličan način kao Henrik V. nije „uruksačen“ Saint-Exupéryjev Mali princ. Pa u tekstu navodi ozbiljne razloge tome: pustinjska lisica tumači dječaku da je ljubav najvažnija stvar na svijetu; mali došljak iz svemira propovijeda razliku, pojedinačnost, jedinstvenost, on je „urođeni antiglobalist“, dakle i „protivnik američkoga i globalističkog projekta“; raskrinkava se potrošačko društvo, drugim riječima „kritizira svjetski ekonomski poredak“... U nadahnutoj kolumni Stranac našeg doba Žigo piše o tome zašto je Camusov Mersault „nemoguć u Haagu“, zašto je današnja razorna ravnodušnost spram svijeta i života „posve druge, pogubnije i globalnije vrste“ i zašto današnji samoubilački terorizam nema baš nikakve veze s Camusovim razmišljanjima o samoubojstvu (o razlikama između samoubojstva kao individualnog čina i islamskog samoubilačkog terorizma govori se i u kolumni Terorizam i genetika: neizlječiva besmrtnost).

Izuzmemo li četvrti, opsegom najmanji dio knjige, koji se ne uklapa najbolje u cjelinu i koji bih osobno izostavio, drugi i treći dio drže visoku razinu kao i prvi. I te tekstove karakteriziraju zanimljive teme, autorova obaviještenost (i o književnoj i o društvenoj problematici, što je za ovakav tip kolumni ključno), kadšto ironijski pomak i polemičnost, duhovitost, živo i razumljivo izlaganje i kad su posrijedi zakučaste ili hermetične teme. Ali zna naš autor – doduše u ovoj knjizi vrlo rijetko i dozirano – udariti i u liru potencirajući svoj užitak u tekstu, kao što to čini pišući o Fiamengovoj uglazbljenoj poeziji (taj tekst je doduše izuzetak: nije objavljen u kolumni, nego kao predgovor zbirci Karoca gre). Ni trenutka dosade u Žiginim drugim čitanjima!

Autor je svjestan da s obzirom na gledište koje je odabrao ispisujući prostor novinske kolumne mora biti dosljedan: „Kada danas čitam ove tekstove, i njih čitam s motrišta drugog čitanja, ne samo da ih drukčije čitam, nego bih ih iznova, drukčije i napisao. Promjena konteksta i čitačeva iskustva i njih je promijenila. Nadam se da barem neki od njih te promjene, a i neke nove, mogu preživjeti.“

Naravno da mogu. I to dobra većina.