Skladna igra u drami skepse

Teško je povjerovati u to da su se dva ranija intendanta HNK-a u Splitu u odrednicama svoga dramskog programa založila, ili da se i sadašnji intendant zalaže, za izvođenje drame skepse o činjenici življenja na našem planetu. Nemoguće je to ustvrditi ili opovrgnuti jer intendantske programe nitko nije vidio. Oni su neobjavljena tajna. Tako, metaforički kazano, putnici na palubi ovoga kazališnog broda ne znaju kurs plovidbe. A upitno je ucrtava li se taj kurs prema Mjesečevim mijenama pa je nužno da se na „kapetanskom mostu“ Drame, osim intendanta, uz sekstant i kormilo, vrzmaju još i telefonski plovidbeni savjetnik s kopna, potom izvršni ravnatelj Drame, dva angažirana dramaturga (koji se i ne pojavljuju kao dramaturzi predstava) te tajnica Drame. Sveukupno pet budžetskih opterećenja, od kojih je poneko i nesvrhovito pa bi bilo bolje kad bi se taj novac iskoristio za angažman kojeg glumaca/ice jer su prinove u ansamblu Splitske drame nužne.

Trpimir Jurkić i Ksenija Prohaska / HNK Split

Stoga nam ne preostaje ništa drugo nego zaključiti da je za kontinuitet tematskog beznađa, koje se godinama nudi na repertoaru kazališta, zaslužna redateljica i prevoditeljica takvih tekstova Nenni Delmestre (spomenimo neke: O smrti Jona Fossea, Moderna vremena Aleksandra Trigona, Bog masakra Yasmine Reza, Djevojčice ne bi trebale igrati nogomet Marte Buchaca, To dijete Joëla Pommerata...). No kažimo odmah: riječ je o svakako mnogo boljim predstavama Nenni Delmestre od onih koje ishode iz dramskoga sukoba dviju dramaturški suprotstavljenih mogućnosti (kao neuspjela predstava Shakespeareovih Romea i Julije, 2012). A ta nas činjenica vodi do davnašnjega zaključka o uvjetima uspješne umjetničke tvorbe: vrijednost umjetničkog izraza ovisna je o osobnim ljudskim preokupacijama onoga koji taj izraz stvara. Stoga nam Nenni Delmestre u predstavi Kontra progresa valja samo hvaliti.

Katalonski autor Esteve Soler napisao je nekoliko zasebnih epizoda, spojenih zajedničkom idejom beznađa. Pritom se zadržao tek na vanjskim senzacijama anegdotičnih scena s namjerom da, kako sam kaže, „kod publike probudi kritički duh“. Dakle, autor od gledatelja očekuje da, primajući scenske informacije, funkcionira kao dramaturška alternativa koja nedostaje u samoj prikazivanoj epizodi. Ali u većini gledališnoga prostora svaka ta epizoda nužno se poima kao neupitna konstanta beznadnosti življenja. S druge strane, prizivani „kritički duh“ upućuje i na kritički odnos prema djelu koje se odriče drame (alternativnih izazova gledatelju i njegovu pročišćenju gustoće sukoba).

Redateljica piščevu je jednostranost i realizirala, uspjevši sa scenografkinjom Linom Vengoechea vizualizirati piščeve raspadnute i površinske, ogoljele, izbačaje iz bremenitosti aristotelovskoga dramaturškog refleksa (njegovih afekata u zamku kojih je gledatelj uhvaćen pa se mora pravedno odrediti prema poremećaju) kao jedinu konstantu življenja i predstavom ih sugerirati kao konačnu pa čak i metafizičku datost postojanja. Sve je to poduprla konceptom i izborom glazbe, opet, Line Vengoechea i svjetlom koje je oblikovao Zoran Mihanović. Tako je gledalište od sama početka bilo osupnuto, od epizode s ljudskim rasizmom do masovnog ubijanja djece zbog prenapučenosti planeta. Ukratko, redateljica je uspjela napraviti dobru predstavu. I njome je nastavila kontinuitet svoga kazališnog sudjelovanja. Usprkos ili na zadovoljstvo pet kormilara na kapetanskom mostu Drame?

A glumci su bili uistinu dobri, toliko da nije moguće ni jednom štogod ozbiljnije zamjeriti. Stoga ih s poštovanjem treba spomenuti redom: Nenad Srdelić, Trpimir Jurkić, Ksenija Prohaska, Marko Petrić, Nives Ivanković, Nikša Arčan, Vicko Bilandžić, Mijo Jurišić, Zorana Kačić, Filip Radoš, Snježana Sinovčić Šiškov, Andrea Mladinić, Goran Marković, Anastasija Jankovska, Bojan Brajčić.

Ipak, uz vrijednost ujednačene igre, nužno je istaknuti scenu Mije Jurišića i Marka Petrića, u kojoj likovi obojice glumca razmatraju mogućnost osobnoga bogaćenja pokretanjem nove religije koje bi bogovi bili oni sami. Njihov međusobni dijaloški izraz bio je toliko inventivan da je kritički uvlačio primatelja u smiješne neurotske mehanizme Petrićeva lika i u paranoidno samoviđenje sebe kao Novog boga, kako nam je to Mijo Jurišić razotkrio svoje anegdotsko lice. Uz njih treba s mnogo hvale spomenuti i glumu Andreje Mladinić u ulozi Učiteljice koja đacima čita priču o Crvenkapici. Slijedeći temu o izvrnutoj konstanti svijeta, Andrea Mladinić postupno je i vrlo uspješno, tonom i govorom tijela ispod decentnog kostima Marija Leka, gradirala Učiteljičinu izopačenu seksualnost koja stavke opreza pred Vukom iz poznate priče privodi, prebacuje, u morbidni sadizam i tako, „pedagoški“, ista ta svojstva oslobađa u učenicima. Na kraju, i to s neskrivenim zadovoljstvom, valja pohvaliti diskretnu i stalnu prisutnost Nenada Srdelića u ulozi Nepoznatog. Po redateljičinu viđenju tijekom predstave postaje sve jasnije da je taj Nepoznati zapravo Vladar svijeta. Nešto poput obrnutoga Boga, a to znači Nečastivi, koji planetarnu populaciju vodi u ništavilo. I nakon svakoga svog uspjeha on gubitniku gospodski izdaje potvrdu o njegovu gubitku. A sasvim na kraju prilazi i publici i pruža joj tu istu potvrdu. Vrlo dobro uprizoreno. Ali i to budi „kritički duh“: ako svijetom upravlja sam Vrag, bez svoje suprotnosti, Boga, kakva je uopće budućnost kazališta? Neće li i ono uskoro dobiti njegovu potvrdu o svom gubitku. A publika je svoju potvrdu, vidjeli smo, već dobila.