Put u jezgru djetinjstva

Poput samozatajna pjesnika, autorica Ljubica Balog unosi u svoj roman Radoznala Šušu (prvijenac!) neko posebno svjetlo, što nije samo imaginativni fenomen uspomena i nije samo svojevrsni produžetak djetinjstva koje se ostvarilo i koje se vraća u sadašnjosti, već je to dobrodošlo prisjećanje prošlosti koja se obnavlja u krajolicima djetinjstva što se ponovno otvaraju životu. Putovanje uspomenama dovodi pred naše duhovne oči neke skrivene ljepote, ali i ružnoće, koje bismo intuitivno htjeli zaboraviti ili ih pak hotimice idealizirati. Ljubica Balog ostvaruje komunikaciju s djetinjstvom u imaginarnom svijetu praljudi, u izmišljenom dinamizmu prapovijesti u kojoj je fenomen praobitelji jezgra budućega svijeta kojega smo sudionici.

Izd. Alfa, Zagreb, 2013.

Lik djevojčice Šušu (prapovijesne heroine) autorica je oblikovala jednostavnim, čistim potezima kojima ostvaruje osjećajnost njezina bića, ali i žudnju za nekim novim čarolijama svijeta koje će djevojčicu Šušu bajkovitom silinom navesti na bijeg od jezgre praobitelji kojoj je pripadala, ostvarujući sebe u dinamici novih spoznaja: „Stojeći zagledana u daljinu, djevojčica se, čvrsto držeći svoj štap, oslonila o njega. Zatim ga je naglim trzajem podigla visoko i tako dala znak da želi ići dalje.

Djeca nikad ne znaju pravi cilj, ali imaju silnu želju da ga što prije dostignu. Svi putovi nekamo vode. Držimo li se pravog smjera, stići ćemo na kraj. A hoće i to biti ono što smo očekivali ili ne, ovisi o našoj želji. Put im je bio nepoznat. Zato su bili oprezni.“

Autoričin senzibilitet prepoznao je dječju psihu kojoj je duša otkrivanje, pronalaženje, koju život događanja individualizira, obogaćuje: „– To je pravi Vo-do-pad! – složila se Šušu i dlanovima prekrila lice. Slušala je glazbu koju je stvarala voda, bježeći, posrćući i skačući u ponor. Pjevala je i šumorila. A bezbroj kapljica stvorilo je najljepši sklad u ušima djece.

Šušu zatim zatvori oči.

Zašto skrivaš pogled? – upita Van, čudeći se.

Pusti me, hoću u sebi zauvijek zarobiti ovu glazbu!“

Radost otkrivanja novog, neobičnog, autorica je pretočila u skladne, poticajne rečenice u kojima se simbolički, kraćenjem imena i karakterističnim obilježjem, osmišljava i evocira jezik djetinjstva. Posebnost ove primjerene knjige za djecu (ali i za odrasle!) nenametljiva je edukativna crta u kojoj se afirmiraju neke vrijednosti života, a iznad svega ljubav prema obitelji, koja je jezgra življenja.

Djevojčica Šušu nakon otkrivanja svijeta vratila se kući, svojoj praobitelji. „A bez obitelji, zna se, nitko ne može biti sretan“, definitivna je poruka autorice Ljubice Balog.

Roman Radoznala Šušu, vođen sigurnom rukom, oplemenjen diskretnim emocijama radoznale djevojčice Šušu i dječaka Vana, naglašava plemenitu težnju za pomirljivim, blagotvornim suodnosima u obitelji (praobitelji!) u kojoj se dijete priprema za uzlet u život. Pogovor Ranke Javor Odrastanje u praobitelji vrijedan je prinos razumijevanju ove nesvakidašnje knjige.