Poezija i proza

Na televiziji sam vidio reportažu o ocu i sinu koji na nekom od naših otoka idu skupa na ribe. Ocu je oko šezdeset i pet godina, sinu oko trideset i pet, i imaju svoj ustaljeni program: po cijeli dan provode u maloj gajeti i obilaze svoje pošte. Odmah se vidi da su savršeno uigrani i da se odlično slažu, a na kraju su čak u kameru nešto i zapjevali u dva glasa, kao Paskoje i Nikola u Ribanju i ribarskom prigovaranju.

Mene je ta priča začudila. Jer ja sam kontinentalac i moje je iskustvo posve drukčije: meni je teško zamisliti da otac i sin provode mnogo vremena zajedno u tijesnom prostoru, a da se pritom ne pograbe. Na kopnu se očevi i odrasli sinovi većinom sastaju samo u konvencionalnim prilikama i uz prisutnost trećih osoba, a sasvim rijetko nešto zajednički poduzimaju.

Tako sam morao zaključiti da na jugu odnos između očeva i sinova nije isti kao na sjeveru, čim se ona dvojica bodula onako krasno slažu. Gruntajući o razlozima te razlike, pomislio sam da je možda stvar u tome što se na jugu očevi ne miješaju u odgoj djece: oni to posve prepuštaju majkama, pa tako od majki dolaze i sve zabrane i sve kazne kojih se djeca poslije sjećaju. Otac svagda ostaje postrani te tako između njega i djece nema zle krvi i oni poslije u životu mogu biti prijatelji.

Da sam na dobrome putu, pokazalo mi je još jedno prisjećanje: spomenuo sam se kako je Arsen Dedić jednom sjajno rekao da je u južnjačkim obiteljima majka proza, a otac poezija. A to onda objašnjava i slogu one dvojice u gajeti: budući da proza zahvaća praktične probleme, a poezija se bavi duhovnim stvarima, nema razloga ni da se otac i sin svađaju, kad proze u ribolovu nikako i nema: sin glatko pristaje na očevu poeziju, jer to je i njegova buduća uloga u životu. I što je onda prirodnije nego da njih dvojica skupa i zapjevaju, dajući tako poeziji i konkretan oblik?

Što sam više o tome mislio, sve mi se više činilo da bi to mogao biti pravi trag. Jer, nalazio sam dodatne dokaze za polazišnu tvrdnju, odnosno za Dedićevu efektnu tezu.

Eto, recimo, na jugu muškarci vrlo malo sudjeluju u praktičnom životu vlastite obitelji. Njima se ostavlja da se prepuste svojim poetskim zanimacijama: filozofiranju s prijateljima, pjevanju u klapi, razgovorima o politici, pa čak i zapisivanju sjećanja na nekadašnje metode ribolova i nekadašnji način života. Dok žene vode obitelj, muškarci su zabavljeni onim što život čini lijepim, ili barem ozbiljnim i važnim. Žene su odveć zaposlene, a da bi se bavile takvim stvarima, pa im je drago što se oko toga brinu muškarci, da ne moraju one.

I tu sam shvatio da je na sjeveru posve obratno. Jer, i ondje netko mora proizvoditi poeziju, budući da se bez nje nikako ne može. A tko bi to mogao biti? Dakako, žene! Pokušao sam zato Dedićevu maksimu preokrenuti, i vidio sam da to ima smisla. Dapače, može se reći: na sjeveru je majka poezija, a otac proza. Muškarci se ondje više bave onim što je realno i praktično, a žene više onim što je apstraktno i općenito.

A ni to nije posve neočekivano, ako se uzme u obzir da su na sjeveru muškarci često prilično zaokupljeni opipljivim životnim stvarima. Ne samo da se oni itekako miješaju u odgoj djece, nego se često pletu i u ono što je na jugu isključivo ženska domena. Na sjeveru će se, recimo, dogoditi da se muž vrati s puta noseći sag za dnevnu sobu: ni jedan južnjak ne bi to nikad učinio, ne samo zato što bi ga bilo sram vući naokolo taj sag (da ne kažem tapet), nego i zato što je potpuno ravnodušan prema pitanjima pokućstva, udobnosti i meblštofa. Isto tako, često će sjevernjak u svoje ruke preuzeti i financijsko poslovanje obitelji, pa mu neće biti teško stajati u repu na banci ili na pošti da bi platio račune – što svaki normalan južnjak nastoji izbjeći – i još će na svoju ruku odlučivati od koga će ili komu obitelj pozajmiti novac. A većina južnjaka i ne zna kolika im je plaća, jer sve financije prepuštaju svojim ženama.

Tako onda na sjeveru žene imaju nešto manje praktičnih briga. Ne kažem da im je lako, ne kažem ni da ne rade više nego muškarci, ali kažem da im jedan dio energije ostaje slobodan. Tako se onda one bacaju na slobodne aktivnosti, pa zato postaju čuvarice onih obiteljskih, gradskih i općenito kulturnih vrijednosti za koje se na jugu brinu muškarci. Pogledajte samo sve one udruge u kojima se njeguju narodni običaji, ili se šiju i vezu nošnje, ili se s koljena na koljeno prenose davni recepti, ili se oživljavaju stari zanati. Svuda glavnu riječ vode žene. Ukratko, žene na sjeveru stvaraju onaj višak estetske vrijednosti koji nadilazi puku potrebu za preživljavanjem, gomilaju ono bogatstvo koje život ispunjava smislom. One su, ukratko, poezija.

Zapravo, možda bi točnije bilo reći da su nekada bile, a sad da se situacija pomalo mijenja. Jer svijet ide dalje, društveni se odnosi usavršavaju, pa tako ni rodne uloge više nisu iste kao prije. Zato više nije tako strogo određeno ni tko će se baviti prozom, a tko poezijom. Tako se danas na sjeveru sve više muškaraca okreće poetskim djelatnostima, pa ih možete dosta naći u folklornim skupinama, literarnim sekcijama i pjevačkim zborovima. Isti je proces vidljiv i na jugu: sve se više žena bavi poetskim temama, o čemu ništa ne svjedoči tako dobro kao broj ženskih pjevačkih klapa. Ukratko, danas su i na sjeveru i na jugu i muškarci i žene – očevi i majke – i poezija i proza.

I zato je sasvim moguće da očevi i sinovi sad već skupa plove i u dunavskim čikljama, a ne samo u otočkim gajetama, pa da čak i pjevaju u dva glasa. Stvar je samo u tome što ja to nisam pravodobno zapazio, nego me pregazilo vrijeme.