Vijenac 520

Glazba

Razgovor: Diana Haller, pjevačica

Pjevat ću dok budem dostojna glazbe

Zlatko Madžar

U pjevanju sve počinje i završava riječju, a najteže je postići uvjerljiv izgovor pjevane riječi / Draže su mi vlastite pogreške nego epigonstvo / Zagrebački recital Duhovi i kraljevi doživjela sam kao svoj prvi pravi nastup u domovini Hrvatskoj / Najljepše je – ali i najteže! – pjevati pred svojom publikom / Volim operu, ali oratorij me duhovno uzdiže i pročišćava

 

Dvadesetosmogodišnja Riječanka, mezzosopranistica Diana Haller ima već zavidnu međunarodnu karijeru: eksponirana je solistica Državne opere u Stuttgartu, a glazbeni kritičari argumentirano je uspoređuju s mladom Ceciliom Bartoli, iznimno je cijenjena kao oratorijska pjevačica i interpretatorica Lieda, nedavno su joj pristigle ozbiljne ponude njujorške Metropolitan opere i Salzburških svečanih igara, njemački časopis Opernwelt proglasio ju je Mladom pjevačicom godine 2013, zagrebačku koncertnu publiku ushitila je recitalom održanim prošle jeseni u ciklusu Molto cantabile Koncertne direkcije Zagreb, a potkraj te toliko uspješne 2013. u domovini Hrvatskoj ovjenčana je Nagradom Zagrebačke filharmonije Mlada glazbenica godine i Nagradom Ivo Vuljević Hrvatske glazbene mladeži…

 

 

 

Koliko mi je poznato, niste jedina glazbenica u riječkoj obitelji Haller?

Imam tu sreću što sam rođena u obitelji u kojoj se generacijama glazbena naobrazba smatrala obvezatnom. Moja nona Rosalia, rođena u Caserti pokraj Napulja, kao svaka prava Talijanka obožavala je svu glazbu i osobito operu. Tu svoju ljubav prenijela je i na mene. Ona je zapravo željela biti operna pjevačica, no u vrijeme njezine mladosti, provedene u Zadru, smatralo se kako to nije dolično zanimanje za ženu iz pristojne građanske obitelji?! Pa kad se već nije mogao ostvariti njezin životni san, to je ona poslije uporno ustrajavala da sva djeca iz obitelji steknu što bolju glazbenu naobrazbu. Moj je otac u glazbenoj školi učio klavir, a njegov se brat – kao skladatelj, pijanist i zborovođa – profesionalno bavi glazbom. Zanimljivo je da je čak troje članova naše obitelji diplomiralo na Konzervatoriju Giuseppe Tartini u Trstu; tamo su moja prabaka Emilia Haller i moj stric Roberto Haller završili studij klavira, a ja sam u Trstu stekla prvu od svoje tri pjevačke diplome.

Te tri diplome stečene su u trima vrlo različitim akademskim i kulturnim sredinama – Trstu, Londonu i Stuttgartu; što ste kao mlada glazbenica u tim gradovima dobili?

U Trstu sam dobro naučila talijanski jezik, uputila se u talijanski repertoar i – što mi je najdragocjenije – tamo sam shvatila koliko je presudna besprijekorna dikcija; u pjevanju sve počinje i sve završava – riječju! To je ono što je možda i najteže: uvjerljiv izgovor pjevane riječi. Znamo da je čak i veliki Luciano Pavarotti sa svojim materinskim talijanskim jezikom imao ponekad problema, a mnogi ga tenori, usprkos tomu, i dan-danas nekritično oponašaju?!... Na Kraljevskom koledžu u Londonu studij je bio fantastično organiziran, tako da je moja studentska generacija imala desetak repertoarno fokusiranih specijalističkih programa, a nastavni program bio je toliko gust i naporan da smo morali imati silnu volju ali i već dobru pjevačku tehniku kako bismo sve to ipak nekako preživjeli… U tih godinu dana ja grad London nisam pravo ni vidjela – u samo jednoj godini svladala sam dvogodišnji studijski program! – ali sam zato doživjela nekolicinu predstava u njihovoj Kraljevskoj operi, i to u nimalo kraljevskim uvjetima; kako sam tada bila povero studente, ja bih već u šest sati ujutro stala u dugački red pred kazališnom blagajnom da se domognem jeftine ulaznice od deset funti, a onda bih navečer odstajala još nekoliko sati na kazališnoj galeriji, slušajući neku Wagnerovu operu, jer scenu odozgor nisam mogla pravo ni vidjeti!... Potom me profesorica Dunja Vejzović pozvala da se nastavim usavršavati u njezinom razredu na Visokoj školi u Stuttgartu; nisam se dvoumila – uzela sam svoju englesku diplomu i s velikim olakšanjem napustila London. Meni je bila velika čast što sam mogla učiti od takva pedagoga i velike umjetnice kao što je gospođa Vejzović. Premda se tada nisam bila prijavila na audiciju za Operni studio pri štutgartskoj Državnoj operi, netko me iz te kuće čuo i pozvao me da im se pridružim. To je bilo jako dragocjeno iskustvo jer je bilo konkretno – scensko; u malim ulogama, doduše, ali ipak – na velikoj sceni, uz iskusne kolege i uz veliki orkestar. Eto, to je ukratko taj moj put od Rijeke, preko Trsta i Londona do za mene presudnog Stuttgarta, gdje sam sada vrlo angažirana i jako zadovoljna članica Državne opere.

Što je ono najvažnije, najljepše ili pak najpoticanije što ste dosad doživjeli u Stuttgartu?

Vjerovali ili ne, to je jedna razoružavajuća gesta mojih divnih roditelja, koju zasigurno nikada ništa neće nadmašiti ni u mojoj budućoj profesionalnoj karijeri… U lipnju prošle godine na štutgartskoj premijeri Rossinijeve Pepeljuge pjevala sam vrlo zahtjevnu ulogu Angeline. S roditeljima sam se dogovorila da dođu pogledati tek neku od repriza, kada ću biti sigurnija u sebe i manje pod stresom. Nakon premijere, ispraćene ovacijama, naravno – odjurila sam u garderobu i mobitelom nazvala roditelje: „Preživjela sam!“ Odgovor je bio: „Znamo, kćeri. Bili smo na predstavi, a sad te čekamo pred kazalištem.“ Zamislite samo: moji roditelji su ujutro toga dana u Rijeci sjeli na motocikl i stisnuli gas: pravac – Stuttgart, Državna opera!

Zanima me kako pristupate studiju nove partiture jer kao pjevačica neizbježno se suočavate s dvama tekstovima, literarnim i muzičkim, koji zapravo čine jedinstvenu cjelinu; kakav je vaš proces rada na novome repertoaru?

Uvijek polazim od pjesničkog teksta, što su uostalom činili svi veliki skladatelji, jer u vokalnoj glazbi vrijedi pravilo: u početku bijaše riječ, a tek potom glazba. Čak i kad je posrijedi jedan od jezika kojima zbilja dobro vladam – talijanski, njemački, engleski ili pak moj hrvatski – ja se spočetka bavim značenjem svake riječi same za sebe, a onda je sagledavam u kontekstu poetske ili dramske cjeline. Pomalo je to kao da iznova učite jezik, jer na kraju morate postići da svaka riječ dok je pjevate sačuva svoje značenje, ako hoćete – da ima značaj. Nakon toga na red dolazi proučavanje notnog teksta; u mom slučaju to je najprije klavirska dionica pa tek potom vokalna. Nikad nove kompozicije ne učim s korepetitorima (s njima radim poslije), nego sama sviram klavirsku dionicu i tako dobivam potpuni uvid u sve slojeve glazbene fakture, iz čega onda proizlaze moja rješenja u nijansiranju same vokalne dionice, koju jedino na taj način mogu smisleno oblikovati. Kad studiram neko novo djelo, nikad ne slušam snimke drugih glazbenika, koje mogu biti jako zavodljive. Ja jednostavno želim da me skladba prožme sama iz sebe i da imam doživljaj koji je doista moj. Naravno, može mi se dogoditi da koji put i promašim, ali to je mnogo manje zlo od površnog epigonstva, zar ne? No kako je pokatkad neka od popijevaka pozicionirana ponešto previsoko ili pak prenisko za moj mezzosopran, ja u takvim slučajevima klavirsku dionicu sama transponiram u tonalitet koji mi idealno odgovara i onda taj prijepis dadem svom pijanistu. Uvijek to radim sama, jer samo tako mogu biti sto posto sigurna!

Premda ste u Hrvatskoj sudjelovali u izvedbama nekolicine oratorijskih djela, kulturna javnost percipirala vas je ponajviše zahvaljujući recitalu Lieda koji ste u listopadu 2013. održali u Zagrebu; sami ste tada izjavili da je to zapravo bio vaš pravi hrvatski debi…

To je točno, jer sam zagrebački recital Duhovi i kraljevi doživjela kao svoj prvi pravi nastup u domovini Hrvatskoj. Jako sam zahvalna Koncertnoj direkciji Zagreb, koja me pozvala da nastupim u vokalnom ciklusu Molto cantabile. Najljepše je – ali i najteže! – pjevati pred svojom publikom; prema tom nastupu osjećala sam posebnu odgovornost. Taj opsežni mozaik, složen od vrlo različitih popijevaka, dramaturški sam promišljala punih godinu dana, a pjevački sam se njime bavila točno šest mjeseci. Imala sam izvanrednu i vrlo poticajnu potporu u divnom muziciranju mladog riječkog pijanista Filipa Faka, s kojim sam prošloga ljeta taj program muzički cizelirala notu po notu, uz beskrajne razgovore o ugođaju, dramaturškome luku pa i posebnoj boji svake od tih pjesama. Lied ne trpi površnost i improvizaciju; sve se tu mora do kraja razjasniti kako bi na kraju pjevač i pijanist postali jedno. 

Današnji pjevači skloni su repertoarnoj specijalizaciji, no vi se s podjednakim žarom i predanošću bavite svime: Liedom, operom i oratorijskim pjevanjem. Zašto?

Kad se bavite samo jednim područjem, vrlo se lako možete duhovno uspavati, zapasti u rutinu.  Kada bih se, pretpostavimo, bavila samo operom, možda bih mogla postati muzički „površna“, jer tu ovisite o mnogočemu: dirigentu, redatelju, pjevačkim partnerima, sceni, kostimu, pa i veličini kazališnih dvorana u kojima se pjevačev glas mora jasno čuti i u zadnjem redu balkona… Premda jako volim operu te se i u njoj također itekako pronalazim, ja ipak osjećam silnu potrebu za oratorijem koji me duhovno uzdiže i pročišćava, dok Lied doživljavam kao nasušno potrebnu umjetničku higijenu jer tu – zajedno sa svojim pijanistom – najusredotočenije propitujem baš svaki detalj glazbenoga djela.

Svjetsku poznatost ponajviše dugujete ulozi Angeline u Rossinijevoj operi Pepeljuga, za koju vam je struka dodijelila laskavi naslov Mlade pjevačice godine, i to u čitavom svijetu. Na toj premijeri trebali ste pjevati malu ulogu Tisbe, a naknadno je odlučeno da vam se dodijeli glavna uloga; što se točno dogodilo?

Tako je. Ujesen 2010. kao mladoj članici Državne opere u Stuttgartu dodijeljena mi je uloga Tisbe, no godinu poslije rečeno mi je da ću na toj premijeri ipak pjevati glavnu ulogu.

Koja vam je donijela brojne pozitivne kritike. Kako je došlo do angažmana u njujorškom Metropolitanu i na Salzburškim svečanim igarama?

Ja sam zapravo prije štutgartske premijere Pepeljuge otišla u Beč na audiciju na kojoj se tražila rezerva za primadonu Joyce DiDonato, koja će Rossinijevu Angelinu pjevati u svibnju ove godine u njujorškom Metropolitanu. Odluku o tome da ću u ulozi Angeline biti njujorška zamjena za Joyce DiDonato donio je Ian Hollender, bivši direktor Bečke državne opere, koji sada u Metropolitanu raspoređuje uloge među pjevačima. A nakon što me njemački časopis proglasio Mladom pjevačicom godine moj bečki agent dobio je mail od Tonija Gradsacka, direktora za casting Salzburškog festivala, koji je bio jasan: „Ja želim Hallericu!“ Eto, tako je to bilo… U Salzburgu ću ovoga ljeta pjevati Angelinu u Pepeljuzi, a na tamošnjoj premijeri Verdijeva Trubadura nastupit ću u maloj ulozi Ines, ali će mi zato partneri na sceni biti veliki umjetnici: Plácido Domingo kao grof Luna i Ana Netrebko kao Leonora. 

Što vas sve u sljedećoj sezoni očekuje na matičnoj sceni Državne opere u Stuttgartu?

U sljedećoj štutgartskoj sezoni očekuje me premijera Mozartove opere Così fan tutte, na kojoj ću pod ravnanjem maestra Sylvaina Camberlinga biti Dorabella, a uz to i obnova Rossinijeva Seviljskog brijača u kojem ću nastupati kao Rosina, s kojom se, baš ovih dana, točnije 4. i 7. veljače, napokon predstavljam i na sceni Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. U Zagreb ću ove godine češće navraćati jer baš tu želim studijski snimiti svoj prvi CD s recitalom Lieda, a osim toga s velikom ću radošću sudjelovati u predivno zamišljenu diskografskom projektu Dva stoljeća hrvatske popijevke iza kojega stoje Koncertna direkcija Zagreb i Hrvatska radiotelevizija.

Nije li to ipak previše obveza u isto vrijeme?

Ma što bi bilo previše?! Ja glazbu doručkujem, ručam i večeram i uzimam je i za međuobroke. Jedino sam u tome beznadno neumjerena!

Diana Haller, vaše ime i prezime baš i ne razotkriva vašu nacionalnost, zar ne? 

E ovom svojom izravnošću jako ste me obradovali! Jest da mojim žilama teče krv i drugih nacija osim hrvatske, ali u svome srcu ja sam jedino Hrvatica i Riječanka. To je nepromjenjivo!

Vijenac 520

520 - 6. veljače 2014. | Arhiva

Klikni za povratak