Osam lica traži krivca

Zrinko Ogresta možda je najozbiljniji domaći filmski redatelj stasao potkraj 80-ih i početkom 90-ih godina prošloga stoljeća, filmaš koji se u svojim djelima uvijek bavi važnim i intrigantnim temama, te čije je autorsko i redateljsko sazrijevanje moguće pratiti u svakom novom filmu. Potpisnik možda i najcjelovitijeg opusa u suvremenom hrvatskom filmu, Ogresta ne snima često jer prema vlastitim riječima čeka i bira projekte koji ga zanimaju podjednako u tematskom i artističkom kao i u društvenom i osobnom smislu. Tematske preokupacije, autorski senzibilitet i životni svjetonazor Zrinka Ogreste jasno se ocrtavaju u svim njegovim ostvarenjima, od kratkometražnih i televizijskih filmova te dokumentaraca s kraja osamdesetih, preko mozaično strukturirane egzistencijalne drame Tu, do recentnih Projekcija, njegova najzrelijeg djela, sve do zasad pretposljednjega filma, izrazito urbane egzistencijalne drame Iza stakla.

Jelena Miholjević odlično je utjelovila autoritativnu psihijatricu Simonu

Ogresti se ranije često znalo dogoditi da u korist cjeline zapostavi detalje, a da na štetu karakterne zaokruženosti i cjelovitosti protagonista istakne poruku djela. Nakon što je to uspješno izbjegao u spomenutom filmu Iza stakla, Ogresta se jakih gesta i pretencioznosti oslobodio i u svježim Projekcijama, koje su na ljetošnjem pulskom festivalu posve neopravdano ostale bez ijedne nagrade. Treća redateljeva suradnja s dramatičarkom Ladom Kaštelan, s kojom je supotpisao predloške Krhotina i Iza stakla, a koja potpisuje scenarij ovog filma, storija je o isprva osmero, a poslije devetero osoba koje se u sugeriranom realnom vremenu nalaze u jednoj prostoriji. Jedino što ih povezuje vrlo je slično profesionalno zaleđe, jer riječ je o psihijatrima, defektolozima i pedagozima koji se u sklopu završnoga dijela iz grupne psihoterapije zatječu u dvorani u kojoj čekaju voditelja terapije, koji iz nepoznatih razloga kasni. U svemu ostalom oni se izrazito međusobno razlikuju, i karakterima, i inteligencijom, i socijalnim zaleđima pa dijelom i stupnjem obrazovanja. Osim uvodne sekvence u kojoj očima autoritativne psihijatrice Simone (odlična Jelena Miholjević) gledamo školsko stubište i hodnik pred vratima dvorane te dvaju kadrova u kojima kroz otvorena vrata te dvorane vidimo prostor pred ulazom u nju, čitav se film odvija u unutrašnjosti dvorane. Jedinstvo mjesta i vremena zbivanja, pri čemu je prostor u dvorani sjajno scenografski i mizanscenski iskorišten s asocijacijama na kazališnu pozornicu, nadopunjen je redateljevom odlukom da gledatelj zbivanja prati predominantno iz osobnih perspektiva svih likova. Subjektivni kadrovi prekidaju se u tek nekoliko kratkih navrata, kad zbivanja u dvorani u polutotalu gledamo očima dviju crno-bijelih nadzornih kamera s tajmerima u kutu koji bilježe protok vremena te u samoj završnici kad subjektivna očišta ustupaju mjesto onom neutralnom.

U zbivanja nas uvodi subjektivni kadar spomenute psihijatrice Simone, žene srednjih godina – a neutralnim će kadrom njezina vrata i leđa film i završiti – kojoj Zrinko Ogresta i Lada Kaštelan daju svojevrstan povlašteni status. Ona tijekom filma kao da je iznad zavisti i odbojnosti te sitnijih i krupnijih sukoba koji obilježavaju odnose ostalih sudionika grupne psihoterapije. Simona na početku otključava dvoranu i na kraju posljednja izlazi iz nje, objekt je osjećaja u nju nesretno zaljubljena te zbog toga arogantna i pomalo agresivna kolege Bojana (vrlo uvjerljiv Bojan Navojec), prati je trač da je u vezi s polaznikom terapije Stevanom koji se nikad ne pojavi, a obilježena je i svojevrsnom intimnom traumom uzrokovanom time što nije bila pored oca u trenucima njegove smrti. Uz Simonu i spomenutoga Bojana, polaznici su grupne psihoterapije elegantna i privlačna Irena (Ksenija Pajić), njoj kontrapunktirana nezgrapna, pomalo priprosta i komično slabim znanjem engleskog obilježena Alemka (Ksenija Marinković) te daltonist i gej Robert (Luka Petrušić), Alemkin saveznik u sukobima s drugim polaznicama. Tu su i plaha i povučena Zdenka (Doris Šarić-Kukuljica), pomalo zbunjena osoba o kojoj nažalost ne doznajemo mnogo, potom egoistična i narcisoidna Barbara (Jasna Bilušić), dotjerana žena koja upadljivo i možda namjerno stiže sa zakašnjenjem nakon čega slijedi njezin desetominutni monolog pun samohvale, te zagonetna Slovenka Nataša (Polona Juh), bliska suradnica voditelja terapije.

U skladu s naslovom filma, njihove međusobne odnose obilježavaju netrpeljivosti, ljutnje, ljubomore i preziri kojima, baš kao i verbaliziranjem mišljenja jednih o drugima, vlastitim uzajamnim projekcijama itekako govore i sami o sebi. Bojanova nemogućnost iskazivanja osjećaja prema Simoni pretvara se tako u njegovu anksioznost, koja se očituje i u nezrelim lupanjima nogom pred drugim ženama, svoju intelektualnu i obrazovnu nedostatnost Alemka pokušava kompenzirati agresivnošću prema Ireni i Nataši, a Simona je u određenoj mjeri postulirana kao surogat-majka skupine. Majka ne samo u smislu da je sve vrijeme donekle iznad svih i svega, nego i stoga što baš ona najusrdnije pokušava reanimirati već preminulog voditelja (Vladimir Jurc). On je star i tih čovjek koji izgovori samo jednu rečenicu i kojeg Nataša u dva navrata ironično naziva ocem, a kad u završnici posljednja ostane uz njegovo tijelo, Simona tim činom na posredan način iskupljuje propust nebivanja uz svog oca na samrti. To su samo neki značenjski slojevi koje je moguće očitati u uspjelom, semantički itekako poticajnu i u cjelini najzrelijem Ogrestinu filmu.