Obrazovanje za profit

Važnost obrazovanja ne može se previše naglasiti. Posebno je to potrebno u vrijeme kada se nemilosrdno smanjuje proračun za obrazovanje, što je u mnogim civilizacijama bio put u moralnu i egzistencijalnu propast. Svjetska uspješnica američke filozofkinje Marthe C. Nussbaum Ne profitu. Zašto demokracija treba humanistiku zbog toga je usmjerena svakomu tko se brine o obrazovanju na svjetskoj razini, a posebno prema onima koji su suočeni s dvojbama povezanim s promicanjem znanja i vještina potrebnih za demokratsko građanstvo. Nussbaumova upozorava svijet da smo suočeni s krizom masovnih proporcija i ozbiljnim globalnim značenjem, no s krizom koja prolazi nezapaženo. Tu krizu čak poistovjećuje s rakom, koji bi dugoročno mogao naštetiti prirodi demokratske samouprave.

Martha Nussbaum u svom se akademskom radu stalno vraća na krizu obrazovanja i opasnost za demokraciju kakvu danas poznajemo. U nizu djela navela je svoje viđenje obrazovanja za demokraciju, a u ovoj knjizi identificira izvor problema u društvenim, ekonomskim i intelektualnim trendovima koji ozbiljno štete obrazovnim politikama i praksama diljem svijeta. Tako na prvim stranicama objašnjava: „Žedne nacionalnog profita, države i njihovi obrazovni sustavi nesmotreno zanemaruju vještine koje su potrebne kako bi se demokracije održale na životu. Ako se taj trend nastavi, nacije diljem svijeta uskoro će stvarati generacije korisnih strojeva umjesto potpunih građana koji mogu misliti na sebe, kritički se postaviti spram tradicije i razumjeti značenje patnji druge osobe kao i njezinih postignuća. Budućnost svjetskih demokracija je neizvjesna.“

Izd. AGM, Zagreb, 2012.

Svijet u kojem živimo, prema Nussbaumovoj, vođen je snagama neiscrpnih ekonomskih dobiti i mehanističke žudnje za produktivnim građanima kojima će jedini prinos društvu biti predmnijevan, učinkovit i jednostran, otprilike kao što matematička formula posjeduje linearnu racionalnu nit. No, taj poriv prema profitu dolazi sa cijenom i krajnjim deficitom. On nije financijski gubitak, iako se i takvim može smatrati. Deficit se više vidi u gubitku nezavisne, kritičke, inovativne misli, odnosno „same duše naših društava“. Srljanjem usmjerenim ka profitabilnosti na globalnom tržištu, vrijednosti dragocjene za budućnost demokracije u opasnosti su da budu izgubljene, posebice u doba religijske i ekonomske tjeskobe, smatra Nussbaumova. Stoga su sposobnosti koje oblikuju naše „duše“ povezane s humanistikom i umjetnostima: „sposobnost kritičkog mišljenja; sposobnost nadilaženja lokalnih privrženosti i pristupanja globalnim problemima iz perspektive ‘građanina svijeta’; te konačno sposobnost suosjećajnog zamišljanja teškog stanja druge osobe“.

Komercijalizacijom obrazovanja neovisnost misli je u opasnosti

Nussbaumova svoje zamisli pokušava pokazati na primjerima obrazovanja u vlastitoj zemlji, SAD-u i Indiji. Rezultat je to njezina bavljenja djelima Johna Deweyja Demokracija i obrazovanje (1915) i Rabindranatha Tagorea Nacionalizam (1917). Osnovna društvena načela dvije zemlje suprotstavljena su i čak protuslove ciljevima ekonomskoga rasta koji obilježavaju trenutačne politike mnogih drugih država. Zato autorica upozorava čitatelje da se vode američkim i indijskim iskustvom ako žele pronaći društvena i politička opravdanja za odbacivanje modela zasnovana na profitu.

Nussbaumova analizira ljudsko stanje iz psihološke perspektive te objašnjava da trenutačna situacija proistječe iz unutarnjih tenzija koje su sociopolitički vrlo osjetljive. Ona piše o tome kako se nosimo s tjeskobom i ostalim patologijama te kako se iste patologije pojavljuju u opresivnim oblicima društvene hijerarhije i destruktivnih asocijacija s drugima. U pokušaju razaranja takve dinamike Nussbaumova se okreće Rousseau i Ghandiju, kao izvorima nade koji ističu važnost građanske sposobnosti za suosjećanje, odnosno empatičnog odnosa prema svijetu. Nussbaumova suvereno vlada djelima Sokrata, Rousseaua, Pestalozzija, Froebela, Alcotta, Manna, Deweya, Tagorea i Winnicotta te nam objašnjava da su povijesne i teoretske zasade obrazovanja i pedagogije humanističke i demokratske u prirodi i u djelovanju. Protivnica anemičnih obrazovnih praksi, ona postavlja sasvim drukčiji oblik prenošenja znanja. Taj oblik treba stvoriti učenika čiji je um kreativan i fleksibilan, koji može izraziti istinsku brigu i čuvstvo za druge, a čiji će život, kao posljedica, biti misaon, kritičan i prožet osjećajima. Upravo tako nastat će istinsko demokratsko društvo sa svojim intrinzičnim ciljevima i načelima. Ono počiva na Sokratovu modelu propitivanja, kojim su se Dewey i Tagore naveliko koristili u svojim pedagoškim radovima. Važnost argumenta u Sokratovu učenju Nussbaumova sažima u poznatoj misli Rabindranatha Tagorea: „Naš um ne postiže istinsku slobodu stječući materijale za znanje i posjedujući ideje drugih ljudi nego oblikujući svoje vlastite standarde suđenja i proizvodeći svoje vlastite misli.“ U zaključku Nussbaumova iskazuje negodovanje obrazovnom politikom predsjednika Obame, koji se odmaknuo od tradicionalne američke obrazovne politike poznate po tome da bi učenici morali „misliti vlastitom glavom“.

Autorica ovom knjigom pokušava naglasiti već poznate postulate demokratskog obrazovanja. Njezine su teze zanimljive, ali ne osobito duboke, pa ova knjiga nije namijenjena onima koji se bave pedagogijom i obrazovanjem. Knjiga ne nudi ništa novoga ili neobičnoga. S obzirom na brojnost primjera, znanstvenih argumenata te društvenih i obrazovnih načela što se spominju u ovoj knjizi, čini se da je Nussbaumova radila na obrambenim dokazima ponuđenim brojnoj publici koja njezine argumente prima sa skepsom.

Među njima se nalaze državni službenici u školama i kreatori obrazovnih politika, koji imaju moć da promijene status quo. Oni to ne čine vjerojatno zbog nedostatka razumijevanja drugih mogućnosti u obrazovnom procesu ili krajnjeg dosega takve alternative. Osim toga, zamjetan je velik utjecaj sveučilišnih kolega koji se bave humanističkim znanostima i umjetnošću. Oni će ovakvu knjigu zasigurno pohvaliti jer riječ je o idejama koje su bliske otvorenim umovima s ovih znanstvenih grana.

Za hrvatsku sredinu riječ je o knjizi koja bi mogla potaknuti na razmišljanje u Ministarstvu obrazovanja. Naime, Hrvatska se već niz godina suočava s obrazovnom krizom. U visokom obrazovanju resor ministra Jovanovića odlučio je upravo udariti na humanističke znanosti i umjetnost smanjivanjem proračunskih izdataka. Time je zapravo demonstrirao na djelu autoričinu bojazan da se sve više država okreće samo mehanicističkim kretanjima u svrhu dobivanja obrazovanja za profit. S druge strane, trend osnivanja visokih škola i njihovih skorih pretvaranja u privatna sveučilišta daju Hrvatskoj novu dimenziju visokog obrazovanja, gdje će naglasak biti isključivo na obrazovanju za profit. Na razini osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja uvodi se građanski odgoj, koji za sve potrebe sa sobom nosi i niz poteškoća. Vjerojatno bi i Nussbaumova zamjerila mnogočemu u našem obrazovanju za demokraciju, no najtežu bi boljku pronašla u tragovima indoktriniranog učenja. Oblik predavanja koji je u našim školama trajao gotovo čitavo 20. stoljeće prelio se u samostalnu Hrvatsku te se goleme količine tuđega znanja beskompromisno i nekritički ulijevaju u mozgove hrvatskih učenika. Stoga je ova knjiga dobar početak za odgovor na pitanje trebamo li jačati kritičku sposobnost učenika i mijenjati sustav obrazovanja iz samih korijena.