Nova arhitektura podno katedrale

Ugao Kurelčeve i južni prospekt Cesarčeve ulice u Zagrebu nedavno je dobio konačan oblik izgradnjom suvremene stambeno-poslovne interpolacije Ban centra. Projekt nije posve nov (a ima i „pretpovijest“ s više nerealiziranih rješenja) jer je još 2004. Gradsko poglavarstvo utvrdilo obvezu raspisa pozivnog(!) arhitektonsko-urbanističkog natječaja za tu lokaciju provedena 2007, kada je prvu nagradu i realizaciju osvojio arhitektonski ured Tholos (autori Svebor Andrijević, Otto Barić i Senka Dombi).

Prve regulacije bloka u kojemu se taj sklop nalazi započele su izgradnjom dviju akcentnih zgrada na istočnoj strani Jelačićeva trga – kuće Elza Fluid arh. Vjekoslava Bastla (1905) i palače Gradske štedionice Ignjata Fischera (sukcesivno građene 1922–1931). Te su novogradnje zamijenile dotadašnje malogradske kuće, ali i pomaknule građevinsku liniju Trga za desetak metara prema istoku. Već je Lenucijevom regulacijom iz 1896. anticipiran proboj ulice okomite na Bakačevu, a konceptom pasaža koji bi kroz blok spajao Trg i Vlašku to je 1922. reafirmirao i Fischer. Naposljetku su 1940. uklonjene tri jednokatnice na početku Bakačeve, izveden je proboj nove ulice (imenovane Cesarčevom tek 1947), a dio je prostora do danas ostao neartikulirana tratina sa „strateški“ pozicioniranim javnim WC-om. Kratka Cesarčeva tada se protezala do modernističke kuće Kereković, gdje se okomito spajala na Vlašku (projekt Stjepana Planića, 1940–42), a tek 1961. srušen je potez kuća na južnoj fronti Stare Vlaške koji se ukoso protezao do Kurelčeve. To je omogućilo trasiranje ravnoga koridora Cesarčeve i formiranje novog Y-trga, danas urbanoga pretprostora Ban centra. Tim rušenjima za sljedećih je pedeset godina ostala otvorena i neizgrađena sjeverna fasada bloka čuvajući jednu od najvrednijih parcela za važne gradske sadržaje. Valja se podsjetiti da je već 1967. bio proveden natječaj za hotel Gradski podrum na ovoj lokaciji s prvonagrađenim rješenjem Branka Kincla, Ines i Nikole Filipovića.

Ban centar, autori Svebor Andrijević, Otto Barić i Senka Dombi

Ista je sudbina nedovršenosti pratila i neimenovani trg u dodiru sa Starom Vlaškom, koji je realiziran tek u ljeto prošle godine prema projektu Branka Silađina. Osim što je tako važan javni prostor u najužem gradskom središtu (ponovno!) oblikovan bez javnoga natječaja i uz ozbiljne etičke polemike unutar struke, dizajnerske su mu premise već na „teorijskoj“ razini otišle u krivom smjeru jer je evokacija „starih vremena“ izborom pseudostilske rasvjete na novoformatiranoj lokaciji lažno kodirala „povijesnost“, a estetskoj nelagodi pridonosi i anonimno spomen-obilježje (?) ulaska Hrvatske u EU.

Da nije poznata geneza praznog prostora na kojemu je izgrađen Ban centar, nova bi zgrada olako mogla biti ocijenjena kao mjerilom neuklopljena, volumenom agresivna i oblikovanjem povijesno neosjetljiva spram konteksta. Istina je da je sklop visinom od osam nadzemnih etaža (i pet podzemnih!) daleko nadrastao bidermajerske jednokatnice na sjevernom pročelju Vlaške, pri čemu je nova zgrada i u tlocrtnom protezanju duga kao osam nasuprotnih povijesnih parcela. Takva interpolacijska gesta konzervatorski ne bi bila moguća da je riječ o zamjenskoj izgradnji na mjestu „očišćene“ spomeničke strukture, no ovdje je memorije i prethodnog identiteta vrlo malo – jer Ban centar nije južna strana Stare Vlaške, već novi sklop na pročelju nove ulice!

Ipak, zgrada je usklađena s visinom Gradske štedionice na koju se prislanja, ali je raspodjela masa donekle diskutabilna. Pročelje Štedionice promatra se s Trga, prostranoga javnog prostora, dok uličice širine 15 m poput Cesarčeve i još uže Kurelčeve potpuno drukčije podnose jednaku visinu. Upravo uglovni dio sklopa prema Kurelčevoj, gdje se osmoetažni Centar prislonio uz povijesnu trokatnicu (također Fischerovu) pokazuje probleme s balansiranjem masa. Dojam glomaznosti i neuravnoteženih omjera ponajviše je vidljiv u zakošenome „krovnom“ dijelu unutar kojega su smještene čak četiri etaže, dok bi stupnjevanje visina i spuštanje gabarita uzduž Cesarčeve zasigurno dalo bolji rezultat i u bliskim i u podaljim vizurama.

Zgrada se prostire na čestici od 3.232 m², dok je njezina izgrađena površina deset puta veća, 33.222 m², što daje ekstremni koeficijent iskorištenosti parcele, zasigurno najveći u povijesnim dijelovima Zagreba. Ipak, doživljajno riječ je o prostranom i transparentnom kompleksu u kojemu je dio prizemlja s dvorišne strane riješen kao otvoreni pješački pasaž. Izvedeno je 66 luksuznih stanova (na 6. i 7. katu dvoetažnih s navodnom cijenom do 6.500 eura/m2) za koje se naglašava da su građeni po principu pametne kuće, gdje se daljinski, primjerice pametnim telefonom, reguliraju razni uređaji. Prizemlje je poslovnoga karaktera i zapravo je jedini javni prostor, prvi je kat uredski, a višeetažna garaža sadrži 298 isključivo privatnih mjesta. Pročelja su zgrade u usporedbi s natječajnim prikazima u realizaciji ponešto pojednostavnjena. Umjesto maglovite bijele ovojnice koja u sfumato gradaciji postaje sve prozirnija izvedena je staklena opna „poprskana“ bijelim točkicama koje djeluju pomalo dekoraterski. Kod nove arhitekture u povijesnome tkivu kontroverze uvijek postoje, no Ban centar u cjelini je ipak dobar projekt, koji je urbanistički snažnom gestom dovršio važan gradski blok, i to s beskompromisno suvremenom arhitekturom 21. stoljeća koja nije došla u napast da „kontekstu“ podilazi pseudostilskim dosjetkama.