Na slavnim temeljima

Kad je na festivalu u Cannesu 1959. glasoviti teoretičar filma Georges Sadoul, oduševljen programom animiranih filmova koji su došli iz Zagreba i bili prikazani u specijalnom programu, napisao: „Pojavila se nova škola u animaciji! Zagrebačka škola animiranih filmova“, nije valjda ni slutio da će proći točno četrdeset godina, a da se u Zagrebu konačno oformi škola, prava škola animacije.

U burnim godinama fantastične produkcije artističkih, festivalskih filmova koji su nastajali u potleušici u Vlaškoj 70, a potom i na Novoj vesi 18, nitko nije znao da te filmove rade – samouci. Pričao mi je legendarni Nikola Kostelac (koji je napravio prvi naš animirani film u boji Crvenkapica, film koji je i prvi nagrađen jednom međunarodnom nagradom), kako su on i dečki jednom došli u posjed filmske kopije s nekim Disneyjevim filmom i kako su pustili projekciju na zidu u jednoj sobi u Vlaškoj. Ali projekcija je išla naopako! Oni su bili toliko impresionirani i uplašeni da im doživljaj ne pobjegne, da su  se osovili na ruke i svi zauzeli „naopake“ položaje i tako odgledali film dubeći na glavama.

Kadar iz nagrađivanoga filma Michaele Muller Miramare

Razmišljajući o našoj animaciji, često se sjetim upravo te slike.

Svih tih godina slava naše animacije toliko je rasla da nam je osobno pričao Preston Blair (poznati Disneyjev animator) kako su ga stjuardese silom posjedale na njegovo sjedalo u avionu kad se prvi put spuštao u Zagreb. Bio je toliko uzbuđen da je taj mitski grad htio gledati kroz prozor stojeći. A, opet, naši stariji kolege pričali su mi kako su bili šokirani kad su Prestona vidjeli! Kako su svi bili još mladi, bilo im je pravo bizarno iskustvo da je tako slavni animator – potpuno sijed. Je li moguće da postoje stari animatori? Ali ono što je najzanimljivije: svih tih godina dolazili su stalno upiti iz svijeta od zainteresiranih koji su htjeli studirati na „Zagrebačkoj školi“! Koje zapravo nije bilo.

Zašto je nije bilo?

Možemo slobodno reći zbog ignorancije i svojevrsna primitivizma autora koji su bili genijalni kad je animacija u pitanju, ali vrlo sebični i često rigidni kad se radilo o interesu drugih. Pogotovo novih generacija. Doista su se ponašali po principu: poslije nas potop! A potop je doista ubrzo i uslijedio: po općem mišljenju Škola kopni negdje početkom osamdesetih godina i od tada imamo stihijsku i uglavnom prosječnu produkciju festivalskih filmova sa sve manje festivalskih nagrada.

Osim što u Zagrebu nikada nije došlo do osnutka prave škole, dogodila se još jedna tragična stvar! Zbog ideoloških razloga, fantastični uspjeh naše animacije, nevjerojatan image, iskustvo i znanje, nikada nisu primijenjeni u nekoj komercijalnoj produkciji. Koja bi zaposlila stotine ljudi i donijela znatne prihode od autorskih, filmskih i izvanfilmskih prava. Može se reći da je jedini komercijalni napor Zagrebačke škole napravljen sa serijom Profesor Baltazar.

Ali san o studiju animacije uvijek je postojao. Čekao je pravi čas da se ostvari... U poziciju da tu veliku ideju realizira došla je dekanica Akademije likovnih umjetnosti, profesorica Dubravka Babić. Za vrijeme njezine „vladavine“ Akademija je doživjela najveću ekspanziju, kako u nastavničkom tako i u nastavnom smislu. Osnovala je i Odsjek za restauriranje i konzerviranje umjetnina, a onda je na red konačno došla poslastica: odsjek animacije!

Studenti prve generacije s profesorima Joškom Marušićem i Pavlom Štalterom

Vodstvo Akademije angažiralo je autora Joška Marušića (kako je riječ o „povijesnim“ podacima, oprostite mi ovu uporabu trećeg lica) da napravi plan i program budućeg Odsjeka. Na prvom sastanku, kada je pokrenuta ta inicijativa, bili su osim dekanice i Višnja Kabalin, voditeljica Ureda za međusveučilišnu suradnju, profesor Miroslav Šutej, koji je bio posebno „napaljen“ oko te inicijative, direktor Zagreb filma Dragan Švaco i Ivan Ladislav Galeta, multimedijski umjetnik i nastavnik koji je bio zadužen za razvoj novih medija na Akademiji. On je svojim predavanjima često predstavljao i eksperimentalnu animaciju, a u tome su mu pomagali i gostujući autori.

Potican Višnjinim marom i pod budnim okom dekanice, punih godinu dana radio sam na planu i programu (što da vam kažem, naravno, bez kune naknade) budućeg Odsjeka za animirani film. Program sam koncipirao kao kompromis između koncepcije: između krajnosti programa koji samo proizvode „čiste“ umjetnike i onih studija koji su potpuno okrenuti tržištu animacije. Stožerna os obrazovanja trebala je biti upravo animacija, po kojoj je Zagrebačka škola i bila poznata.

Nakon svih formalnosti i uz pet vrhunskih recenzija (jedna je i Paula Driessena, glasovitoga kanadsko-nizozemskog autora), program je bio spreman za realizaciju. Studij je bio zamišljen i kao suradnja sa Zagreb filmom pa je prvi svoj prostor Odsjek dobio upravo tamo: u bivšem internom restoranu Zagreb filma u Vlaškoj 70. Odsjek je službeno počeo nastavu u akademskoj godini 1999/2000. Te prve akademske godine Odsjek je imao samo jednoga zaposlenog nastavnika, upravo mene u svojstvu docenta. Kao vanjski suradnici na Odsjeku još su angažirani autori Darko Kreč (klasična animacija) i Pavao Štalter. Prve akademske godine upisano je šest studenata. Sljedeće godine Odsjeku se priključuju suradnici Neven Petričić, Goce Vaskov (kompjutorska animacija) i Jasminka Marinović, koja je magistrirala s temom Teorija i estetika animiranoga filma, pa je pozvana razvijati teoriju animacije.

Suradnja s Dramskom akademijom bila je odlična (studenti su bili oduševljeni predavanjima profesora Peterlića), ali... suradnja sa Zagreb filmom počela je odumirati. Naime „suradnja“ se pomalo pretvorila u čisto iznajmljivanje prostora i to je za naš Odsjek postalo nepodnošljivo. Nakon skučena prostora u Vlaškoj, Odsjek se preselio u prostor bivše scenografije na Novoj vesi, ali, nakon četiri godine, napustili smo potpuno Zagreb film. Odsjeku je spasonosno gostoprimstvo pružio upravo profesor Galeta, koji je u Zagorskoj ulici imao višak prostora jer je osnivanje Novih medija kasnilo, a i zbog toga što se procijenilo da treba iskoristiti povijesnu prigodu i konačno „pogurati“ animaciju. Odsjek se iz godine u godinu sve više razvijao. Nakon četiri godine dobili smo i prve diplomante, Zdenka Bašića i Smiljanu Čoh.

Za vrijeme dekanata profesora Zlatka Kauzlarića Atača dovršena je ideja i o osnivanju Novih medija na način da su se oni jednostavno priključili Animaciji! Tako smo dobili odsjek novog imena: Odsjek za animirani film i nove medije. Makar je to bio zajednički Odsjek sa zajedničkim studentima i nastavnim programom, pomalo su dolazili novi nastavnici koji su inklinirali ili animaciji ili novim medijima.

Animaciji se prvi priključio profesor Darko Bakliža, koji je dotad bio na Odsjeku za restauriranje i konzerviranje umjetnina i koji je u međuvremenu doživio animacijsko „prosvjetljenje“. Po povratku iz New Yorka na Akademiju i Odsjek dolazi i Milan Trenc, koji se činio idealnim fenotipom za nastavnika na animaciji: završio je režiju na ADU-u i stekao velika iskustva kao animator i strip-crtač. Kako se program studija stalno usavršavao, dogovor je bio da ću ja razvijati one kolegije na kojima se studira razvoj ideja i produkcija, da Trenc preuzme režiju, Kreč klasičnu animaciju, Vaskov računalnu animaciju, a Bakliža razvoj likovnosti i osmišljavanje sveukupnoga likovnog obrazovanja umjetnika animacije.

Po osnivanju zajedničkog odsjeka i profesor Galeta konačno se „skrasio“ na tom odsjeku. I bio je zadužen za razvoj njegove medijske komponente. Tako su ubrzo na Odsjek stigli i nastavnici Novih medija: Nicole Hewitt, Aleksandar Battista Ilić, Ana Hušman, Andrea Kulunčić, Ivan Slipčević (koji će preuzeti na sebe razvoj fotografije za čitavu Akademiju) i Ana Keser. Bolonjskim procesom Odsjek prelazi na sustav preddiplomskoga (tri godine) i diplomskog studija (dvije godine).

Suradnja animacije i novih medija pokazala se produktivnom za obje komponente, ali rastom odsjeka ta suradnja počinje pokazivati i neke slabosti. Naime, nastavni plan sve se više gomilao, a i mnogi studenti znali su biti zbunjeni oko izbora. Najprije su uvedeni takozvani nastavni „moduli“ na završnoj godini preddiplomskog studija, a diplomski studiji potpuno su se razdvojili s posebnim programima, studentskim kvotama, razredbenim postupcima, i diplomskim kompetencijama. Upravo je u tijeku realizacija potpunog prijelaza na dva smjera.

Diplomske studije Novi mediji održavaju u novim i još neuređenim prostorima Slave Raškaj u Ilici, a diplomski studij animacije je organiziran opet u Zagreb filmu na Novoj vesi, ali na temelju novog i mnogo „zdravijeg“ ugovora. Zagreb film, koji se u međuvremenu oteo iz „ralja“ Zagrebačkoga holdinga i postao Ustanovom, preuzeo je distribuciju naših studentskih filmova. I to radi vrlo dobro, na obostranu korist. Naravno, svi čekamo dan kada će se kompletni Odsjek sa svim smjerovima i studijima potpuno preseliti i (zauvijek) skrasiti u potpuno uređenim prostorima Slave Raškaj.

Naši studentski (uglavnom diplomski) filmovi već su zapaženi u javnosti. Oni već čine i okosnicu hrvatske animiranofilmske produkcije, a neki su doživjeli doista velike međunarodne uspjehe. Najviše uspjeha dosad je imao film Michaele Muller Miramare. Zanimljivo je da je ona dosad jedina „prava“ strana studentica na Odsjeku. Švicarka koja je plaćala „punu“ cijenu studija! Premda naši studenti izvrsno sudjeluju u različitim studentskim razmjenama, tek očekujemo i više studenata na komercijalnim osnovama na našem Odsjeku.

Na našem se Odsjeku prije godinu dana dogodio još jedan znakovit i antologijski događaj. Prvi put u povijesti našeg Sveučilišta neka akademija dobila je znanstvenoga novaka – našega bivšeg studenta Darka Masneca.

U međuvremenu je oko Zagreba nastao niz novih akademija. I sve bi htjele imati animaciju ili nove medije. Ta činjenica uopće nas ne ugrožava. Dapače. Svjedoci smo kako studenti iz tih gradova ipak na kraju dodiplomskog studija shvate da bi im bilo pametno diplomirati negdje gdje se animacija studira kako „bog zapovijeda“. Tako smo u ovoj akademskoj godini na diplomskom studiju upisali samo jednu studenticu s dodiplomskog studija našega Odsjeka, a svi su ostali studenti s drugih sveučilišta.

Eto, nakon četrdeset godina od nastanka glasovitog pojma „zagrebačka škola animacije“, nastala je u Zagrebu i prava škola. A i od toga je, eto, prošlo već petnaest akademskih godina. Neka sada sami studenti odgovore na pitanje: je li se to dogodilo s fatalnim zakašnjenjem ili „nikada nije kasno“, i da li su sposobni za novi, međunarodni, kreativni i komercijalni uzlet naše Škole? U novim uvjetima globaliziranoga, postindustrijskog, a po mnogočemu i posttržišnoga svijeta.