Molitvenici i medaljice

Pojedini dnevni listovi odnedavna su uz redovita izdanja počeli tiskati i molitvenike. Uz njih, uskoro su se uz novine našle „prikvačene“ i medaljice s likovima pojedinih svetaca.

Nije mi poznata reakcija Crkve, no pretpostavljam da u najmanju ruku nije negativna. To je i razumljivo s obzirom na svježa sjećanja kad je Crkva bila „pritvorena u sakristije“. Izlazak molitvenika i medaljica na kioske, u najširu javnost, može se shvatiti i kao konačan izlazak iz sakristije u kojoj su se, uostalom, jedino mogli i nabavljati molitvenici i medaljice.

Sintagma izlazak iz sakristije u ovom trenutku asocira me na naslov članaka istaknute katoličke intelektualke i „prvakinje hrvatskog katoličkog novinstva“ Smiljane Rendić, Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod (Kritika, br. 18, 1971), koji je odigrao veliku ulogu u Hrvatskom proljeću te se još često navodi. E pa mogu li se ove dvije pojave uspoređivati? Ne mogu. Članak Smiljane Rendić sadržavao je zahtjev za izlaskom iz prošlosti u kojoj je hrvatski jezik bio potiskivan, dakle za preporodom. Pojava pak molitvenika i medaljica na kioscima znači (za)ostajanje u prošlosti. Prije obrazloženja spomenimo i da se molitvenici i medaljice pojavljuju iz promotivnih, dakle komercijalnih razloga. Kada je riječ o promidžbi, onda recimo da cilj vlasnika medija nije promicati kršćansku molitvu ni svece kao uzore, nego svoje proizvode za koje se ne bi moglo reći da promiču kršćanske vrijednosti.

Činjenica pak da su molitvenici i medaljice uzeti kao promidžbeni materijal ukazuje da za njima u hrvatskoj katoličkoj javnosti postoji poprilično zanimanje. A što nam to govori? Da naši vjernici umjesto obraćanja Bogu svojim mislima i riječima i iz konkretnih vlastitih potreba i pobuda, preferiraju one misli i riječi koje je izgovorio netko drugi. A taj drugi obično je netko iz nekog (često) davnog vremena i drukčije duhovnosti, koja ne mora nužno odgovarati duhovnosti našeg vremena.

Ta činjenica umnogome govori o poimanju Boga u našem katoličkom puku. To je Bog dalek, stran i zastrašujući u svojoj moći koju je u svakom trenutku spreman uporabiti protiv čovjeka. Takvu Bogu čovjek se ne usuđuje obraćati svojim riječima, nego nekim provjerenim formulama, pazeći da se ni u tom slučaju ne izgovori neka riječ pogrešno. Ne treba ni spominjati da većina tih molitvi sadrži prošnje, manje riječi zahvale, a najmanje one koje slave Boga. (Iz toga duhovnog ambijenta potječu i odnedavni običaji na nogometnim igralištima: mnogi igrači križaju se na početku, a ne sjećam se da sam vidio ikoga da to čini na kraju utakmice.)

Ima li ova tema neku poveznicu s političkim i društvenim pitanjima o kojima ovdje redovito razglabam? Mislim da je možemo naći u situacijama kad naš čovjek dobije priliku za javni istup. Ne pouzdavajući se u sebe, tada kao da traži nečije riječi pogodne za tu priliku, pa kad ih ne nađe, često ili doživi „blokadu“ ili govori besmislice. Tomu smo svakodnevno svjedoci dok od posve pristojnih ljudi slušamo nebuloze u uličnim radijskim i televizijskim anketama ili u raznim kontakt-emisijama.